Suma contras os gentios - Volume II

Summa Contra Gentiles #2

by Thomas Aquinas, Maurílio José de Oliveira Camello (Tradução)

The Summa Contra Gentiles is not merely the only complete summary of Christian doctrine that St. Thomas has written, but also a creative and even revolutionary work of Christian apologetics composed at the precise moment when Christian thought needed to be intellectually creative in order to master and assimilate the intelligence and wisdom of the Greeks and the Arabs. In the Summa, Aquinas works to save and purify the thought of the Greeks and the Arabs in the higher light of Christian Revelation, confident than all that had been rational in the ancient philosophers and their followers would become more rational within Christianity.

This exposition and defense of divine truth has two main parts: the consideration of that truth which faith professes and reason investigates, and the consideration of the truth which faith professes and reason is not competent to investigate. The exposition of truths accessible to natural reason occupies Aquinas in the first three books of the Summa. His method is to bring forward demonstrative and probable arguments, some of which are drawn from the philosophers to convince skeptics. In the fourth book Aquinas appeals to the authority of Sacred Scripture for those divine truths which surpass the capacity of reason.

Genres: Philosophy, Theology, Religion, Christianity, Classics, Christian, Catholic

333 pages, Hardcover

First published January 1, 1265

About the author

Philosophy of Saint Thomas Aquinas, a Dominican friar and theologian of Italy and the most influential thinker of the medieval period, combined doctrine of Aristotle and elements of Neoplatonism, a system that Plotinus and his successors developed and based on that of Plato, within a context of Christian thought; his works include the Summa contra gentiles (1259-1264) and the Summa theologiae or theologica (1266-1273).

Saint Albertus Magnus taught Saint Thomas Aquinas.

People ably note this priest, sometimes styled of Aquin or Aquino, as a scholastic. The Roman Catholic tradition honors him as a "doctor of the Church."

Aquinas lived at a critical juncture of western culture when the arrival of the Aristotelian corpus in Latin translation reopened the question of the relation between faith and reason, calling into question the modus vivendi that obtained for centuries. This crisis flared just as people founded universities. Thomas after early studies at Montecassino moved to the University of Naples, where he met members of the new Dominican order. At Naples too, Thomas first extended contact with the new learning. He joined the Dominican order and then went north to study with Albertus Magnus, author of a paraphrase of the Aristotelian corpus. Thomas completed his studies at the University of Paris, formed out the monastic schools on the left bank and the cathedral school at Notre Dame. In two stints as a regent master, Thomas defended the mendicant orders and of greater historical importance countered both the interpretations of Averroës of Aristotle and the Franciscan tendency to reject Greek philosophy. The result, a new modus vivendi between faith and philosophy, survived until the rise of the new physics. The Catholic Church over the centuries regularly and consistently reaffirmed the central importance of work of Thomas for understanding its teachings concerning the Christian revelation, and his close textual commentaries on Aristotle represent a cultural resource, now receiving increased recognition.

Reviews

[Andrew Noselli · Rating 5 out of 5]

Aquinas set the standard for what became the ultimate Christian worldview: that the body is mortal but the soul is immortal and is separable from the body; upon death the soul is translated into the higher spheres, where it awaits the coming of the loved ones repining upon earth, with the promise that they will one day re-join each other in the promised lands where they shall sing hymns of praise for all eternity and the world be drenched in the pale fire of a heavenly silhouette. For these readings, having taken place over the period of my father's reluctant acceptance of death's come-knocking on December 16th, 2025, I award the hard-won gift prize of five glorious stars.

[Zachary Horn · Rating 3 out of 5]

Interesting sections in here, but overall quite dense. This is particularly the case near the end, though in the final sections, Aquinas has some interesting thoughts on the soul as the seat of intellect, and its union with the body. Here there is some Platonic dualism with how Aquinas views the corporeal body as belonging to a lower order than intellectual substances. This has some interesting bearing on the current cultural fixation with the interaction between our physical bodies and internal psychological identities.

[Joshua Maier · Rating 4 out of 5]

It's over.

[Ⰰⱃⰿⰰⱀⰴ Ⱆⰾⰴⰵⱃⰻⰽⱁ Ⱅⰵⱄⰾⰰ · Rating 5 out of 5]

Drago moje nebrojivo zilijunsko nepregledno čitateljstvo, evo još jedan osvrt koji će zauvijek promijeniti ne samo beskonačan broj svjetova, već će udariti temelje podizanju svjesnosti svih duša.
Ili će pak biti šipak kao svi moji osvrti do sada?
Ja ipak vjerujem da su moji osvrti šišarke nadolazećeg požara s time da bih se odmah ispravio jer je navedeno izrazito antitradicionalistički, svijet je oduvijek bio kakav jest, posjedovati htijenje da se svijet promijeni je jalovo i libtardski. Morate imati obzira da ja ulazim u osvrt Druge knjige Sume sa svojim (post)modernističkim umom.
Bez imalo šale srednjovjekovlje je za nas danas jedna civilizacija vanzemaljaca, toliko smo utrnuli u procesu kontrainicijacije da su nam srednjovjekovni um i način života otuđeni i strani poput odgovornosti jednoj feministkinji. Srednji vijek je bio svijet odraslih, doba odgovornih, danas živimo u svijetu djece, doba solidarnosti gdje su svi žrtve, i nitko nije za ništa kriv, već je svatko samim svojim postojanjem nekakav građanin s nekakvim pravima.Ovo nije doba romaničkih crkava, već doba gej parada, degenerluk je najveći vid Sotonine kontrole svijeta. Uskogrudni će se zasigurno nasmijati kada spominjem Sotonu, ni ne shvaćajući da su njihova prava na pobačaj žrtve silama Zla, ma ni ne shvaćajući da sile Zla i sile Dobra postoje, jer ako ste dijete današnjice onda je sve relativno. Svaka religija je točna, ima djelić istine, svaki način života je ravnopravan, sve prolazi. A upravo to znači da ništa ne prolazi, da ništa nema nikakvu vrijednost.
Imamo izbor. Možemo živjeti u svijetu gdje će dva muškarca odgajati djecu ili možemo ratovati na najučinkovitiji način. Možemo čitati. I čitati i čitati. Znanje je najjača granata u borbi protiv Zla.
Jer 1789., totalitarizam nad totalitarizmima, počiva na orvelijanskoj krilatici; neznanje je moć. Zato danas nitko ne čita Akvinskog, isprali su svima mozak da je povijest progresivna, da što idemo dalje u budućnost sve više znamo (obogotvorenje čovjeka), da je Akvinski outdated, da je srednjovjekovna misao nadiđena.
Zato i živimo maoističku kulturu ekologije, gdje djeca prokazuju roditelje ako zagađuju, gdje bolesna Greta jurodivski živi lažnu vjeru; ekologiju. U svijetu gdje se Sotona ustoličio ljudi štuju Prirodu, Majku Zemlju. Sotona je onaj koji razdvaja, onaj koji sve izokreće.
Čitanje je ratovanje.
Druga knjiga Tomine Sume progovara o tome da treba poznavati Božja djela jer ako ih se ne poznaje onda je lako doći do nekih zabluda o samom Bogu.
Definiranje samog Boga je definirano u Prvoj knjizi, moj osvrt te prve knjige; https://macipero.com/vatrosvrt-toma-a....
U vezi znanja i spoznavanja odmah na početku Druge knjige Sume Toma iznosi da je njemu teologija iznad svih drugih znanosti, u biti on izjednačuje filozofiju i teologiju, jer zapravo što je konačna Istina negó sam Bog.
Bacam citat o hijerarhiji postojanja, ovakvi citati su u biti sažetak Prve knjige:
“ Poretku učinaka treba da odgovara i poredak uzoraka jer su učinci srazmjerni uzorcima. Stoga, kao što se vlastiti učinci svode na vlastite uzroke, tako treba da se ono što je zajedničko u vlastitim učincima svodi na neki zajednički uzrok. Tako je sunce sveopći uzrok nastajanja, koji stoji iznad djelomičnih uzroka nastajanja ove ili one stvari. I kralj je sveopći uzrok vladanja u kraljevini, te je nad namjesnicima kraljevstca i pojedinih gradova. Međutim svim je stvarima zajedničko biti. Prema tome treba da nad svim uzrocima postoji neki uzrok kojemu pripada- davati bitak. Prema tome treba da sve što postoji ima bitak od Boga.”
Profesionalno i oštro. Zamislite da pronađete ovakvu količinu logike u jednom feminističkom tekstu.
Živimo u doba kvantitete, a ne kvalitete, zato u feminističkim tekstovima nailazimo na neke konkretne primjere ili statističke podatke, a ne na dubinsku razumnost ili logičnost. Libtard je savršen pojam za suvremenu ljevicu.
Kako bi se razjasnila Božja bića potrebno je temeljito definirati opseg i način stvaranja Boga, definirati metastvaranje Boga:
“Doista, pokazano je da se u Bogu nalazi djelatna moć, a da u njemu nema trpne moći, već je bilo dokazano u prvoj knjizi. A moći se govori u smislu jedne i druge moći. Prema tome Bog ne može one stvari koje spadaju na moći trpne moći.
Što je pak takvo, treba istražiti.
Ponajprije, djelatna se moć odnosi na djelovanje, a trpna na bitak. Stoga se moć za bitak nalazi samo u onim stvarima koje sadrže tvar podložnu suprotnosti. Prema tome, budući da se u Bogu ne nalazi trpna moć, što god se tiče njegova bitka, Bog to ne može. Dosljedno, Bog ne može biti tijelo ili što takvo.
Dalje, kretanje je zbiljnost te trpne moći. Prema tome Bog, komu ne pripada trpna moć, ne može se mijenjati.
A nadalje se može zaključiti da nije podložna pojedinim vrstama mijenjanja, tj. ne može raditi i smanjivati se, ili se preinačivati, ili nastati, ili nestati.
U tome, budući da je slabljene neka vrsta nestajanja, slijedi da ni u čemu ne može malaksati.
Osim toga, svako slabljenje sadrži neko lišenje. A nosilac je lišenja mogućnost tvari. Prema tome on ni na koji način ne može malaksati.
Dalje, budući da umor nastaje slabljenjem sile, a zaborav slabljenjem znanja, jasno je da se ne može umoriti ni zaboraviti.
U tome, ne može biti pobijeđen ni trpjeti nasilje. To je naime svojstvo onih stvari koje su po prirodi podložne mijenjanju.
Isto tako, ne može se kajati ni srditi, ni žalostiti, jer sve to ukazuje na trpnost i slabost.”
Zadnje rečenice su najzanimljivije u ovom citatu, bar meni najzanimljivije. Možda vam pada na pamet Stari zavjet, to je i meni palo na pamet kada je još u prvoj knjizi bacio navedeno Toma. Akvinski tvrdi da je Stari zavjet metafora, mene takav odgovor uopće nije zadovoljio, baš me razočarao. Mislim, to uopće nije odgovor, metafora…
Ono što mi je uvijek smiješno kod tuđmantarda i njihove navodne religioznosti jest kako tvrde da se Boga mora priznati po imenu i ne smije se psovati Boga ili takvo što. Kao da je Bog čovjek pa da ima ego te će za nekoga tko nije klao, krao, te je čitao Akvinskog i ostale skolastike, reći, slušaj ne ulaziš u raj jer me nisi priznao. Bog je najveći alpha male, totalno skuliran, istinsko Jedno, Dobro, nitko Ga ne može izbaciti iz ravnoteže. Ljudi koji inzistiraju na priznavanju Boga pa upravo oni sami unizuju Boga. Bog nema ego da će se uvrijediti ako ga netko ne prizna imenom. Bar zasad me niti jedno teološko djelo nije uvjerilo u suprotno. Upravo zato je Bog Bog, jer se ne može naljutiti, uvrijediti, niti žalostiti.
Bez imalo ironije Bog je aplha nad alphama.
Zato su vjerojatno ateisti i ateistkinje tako lako naljućeni, ne vjeruju, nisu u ravnoteži, izbaci ih se iz ravnoteže ko ništa. Također, svi tuđmantardi bi se trebali upitati koliki su sami vjernici ako se prema Bogu odnose kao da je čovjek.
Uostalom, upravo je olako izbacivanje iz ravnoteže zajednička osobina tuđmantarda i libtarda.
Ponavljam, ja sam kulturološki katolik, u ovim pogledima mi nije jasna katolička nauka, u crkvu ne planiram uskoro ići, mislim da je čitanje Akvinskog daleko svrsishodije u tom pogledu. Sve ovo je izrazito protestanstsko, antitradicionalističko, znam. Jebiga. Katolicizam je za mene moja cultura, a ne religija, koju želim vidjeti kako tjera u kut protestantizam i pravoslavlje. No, ovo je već sve za drugi osvrt….
Idući citat kojeg ću baciti zapaljuje suho granje scijentizma pretvarajući ga u prah na način što dokazuje da prirodne znanosti ne mogu doprijeti do istinskog srži postojanja, do Boga, te da su postojale u svojoj naivnosti i u doba Akvinskog, postojale su oduvijek, od osvita čovječanstva uvijek je bilo naivčina koji su mislili da fizičke tvari mogu biti uzrok postojanju svih Bića. Čujmo kako Akvinski dokazuje da su scijentisti kognitivni luzeri:
“Doista, opća postavka filozofa koji tvrde da iz ništavila ne postaje ništa- od čega je polazio prvi razlog- sadrži istinu na osnovi onog nastajanja koje su oni promatrali. Budući da svaka naša spoznaja potječe od osjetila, koje se tiče pojedinačnog, ljudsko je razmišljanje od djelomičnih razmišljanja uznapredovalo k općenitim. Stoga, istražujući početak stvari, razmišljali su samo o djelomičnim tvorbama bića, ispitujući kako nastaje ili ovaj oganj ili ovaj kamen.
I zato su prvi- razmišljajući o nastajanju stvari površnije negó što je trebalo- ustvrdili da stvar nastaje samo na osnovi nekih pripatkovih raspoloženja, kao npr. rijetko, gusto i slično, dosljedno govoreći da nastajanje nije ništa drugo nego preiničavanje, i to zbog zoga što su shvaćali da svako pojedino biće nastaje iz bića u zbiljnost.
Naprotiv kasnije- dublje razmišljajući o tvorbi stvari doprli su do nastsanka stvari gledom na bivstvo, tvrdeći kako nije neophodno da nešto nastane iz bića u zbiljnosti, osim #stjecajem okolnosti# , a po sebi iz bića u mogućnosti. A to nastojanje, koje je nastajanje bića iz kojeg mu drago bića, tvorba je djelomičnog bića; ono naime nastaje ukoliko je ovo biće, npr. čovjek ili oganj, a ne ukoliko je uopće, budući da je prije postojalo biće koje se mijenja u ovo biće.
Oni koji su još dublje ušli u podrijetlo stvari; razmišljali su konačno o proizlaženju cijeloga stvorenog bića od jednog iskonskog uzroka, koliko je jasno na osnovi navedenih razloga koji to pokazuju. A pri tome proizlaženju cjelokupnog bića od Boga nije moguće da nešto nastane od nečega drugog pretpostojećeg, jer u protivnom to ne bi bila tvorba cijelog stvorenog bića.
I do te tvorbe nisu doprli prvi prirodni filozofi, kojih je općenito mišljenje bilo da iz ništa ne nastaje ništa. Ili, ako su koji od njih do nje doprli, nisu razmišljali da joj zapravo ne pripada naziv tvorba (nastajanje) budući da naziv tvorba uključuje gibanje ili promjenu, a kad mislimo o podrijetlu cijelog bića od iskonskog bića, promjena jednog bića u drugo nije shvatljiva, kako je pokazano. Zbog toga i nije stvar prirodnog fliozofa razmišljati o takvom podrijetlu stvari, negó je to zadaća prvog filozofa (metafizičara), koji o biću razmišlja općenito, i o onom što je izvan gibanja.”
“Prirodni filozofi” su scijentisti, nisu svi prirodni filozofi scijentisti, ali mnogi dio njih jest. Ovaj netom bačeni citat iznosi hijerarhiju znanja točno tvrdeći da su na samom vrhu oni koji se bave ontologijom (metafizičari/filozofi), a na samom dnu kemičari, fizičari, biolozi, genetičari i drugi rasisti.
S time da je paradoks 2020. da mnogi fizičari postaju metafizičari jer fizika čestica dokazuje dogmatičnost i netočnost scijentizma te nas fizika čestica vraća metafizici. Potraga za Higgsovom česticom je uistinu potraga za Božjom česticom. Svijet onkraj ovoga kao da se nazire. Pročitajte “Plošnozemsku” da vam metaforom koja se iznosi u tom kul romanu bude jasnije o čemu govorim.
Ili pošaljite meni lovu pa vam mogu pojasniti o čemu govorim.
No, prije će demokratski socijalizam, aka diktatura uhljebijata, KRADEZ-a i Stranke nerada i uhljebnosti nas odvesti do Neptuna nego bi itko od mojih čitatelja meni išta uplatio.
Sada bacam citat u kojem Toma definirá zlo
“Što nikako ne postoji nije ni dobro ni zlo. A što postoji, dobro je ukoliko postoji, kako je pokazano. Prema tome treba da nešto bude zlo ukoliko je nebiće. A to je biće nečega lišeno. Dosljedno, zlo, ukoliko je takvo, jest biće nečega lišeno, a samo zlo je sama lišenost. Međutim lišenost nema uzroka koji djeluje po sebi; jer svaki djelatelj djeluje ukoliko ima lik, te tako treba da #po sebi učinak# nekog djelatelja bude nešto što ima lik, budući da djelatelj proizvodi sebi slično, osim #stjecajem okolnosti#. Prema tome preostaje da zlo nema uzroka koji djeluje po sebi, negó #stjecajem okolnosti##, upada u učinke uzroka koji djeluju po sebi.
Dakle ne jedno iskonsko i #po sebi# počelo zala, negó iskonsko počelo svega jest jedno iskonsko dobro počelo, u čije učinke zlo nadolazi #stjecajem okolnosti#.
Logično jest da sve što jest jest Dobro, jer biti, postojati, jest dobro samo po sebi. Akvinski time ističe da se zlo može definirati samo negativno, kao lišenost dobra, iskvarenje dobra. U tom vidu sam ovdje napisao zlo malim slovima. Zlo također ne nastaje po sebi već stjecajem okolnosti, iskrivljenjem, udaljavanjem od Boga.
Po tome Bog i jest alpha male, nepobjediv i smiren, dok je Sotona beta, lišen Dobra, mira i ljubavi. Zato i jesu svi zločesti ljudi iskompleksirani, diraju se u druge, projiciraju vlastitu lišenost u druge. Nisu ispunjeni i uravnoteženi. Potvrđuju sebe negirajući druge, jer su lišeni Dobra, jer su iskvareni doslovce.
Svi nemoralni ljudi su uistinu beta.
Akvinski navodi Marciona, Markija i Cerdona kao one kršćanske filozofe koji vjeruju u dva počela, Dobro i Zlo, što je po ovome što je iznio sam Akvinski netočno.
Sljedeći opaki citat kojeg nemilosrdno bacam da izazovem kaos među neuronima bacam radi toga da produbimo terminologiju za sve one koji nisu potkovani u filozofiji, a i da produbimo Tominu definiciju Boga;
“Svaka stvar koja u nečem udioništvuje odnosi se na ono u čem udioništvuje kao mogućnost spram zbiljnosti. Doista, stvar koja udioništvuje biva u zbiljnosti takva po onom u čemu udioništvuje. A pokazano je da je samo Bog po svojoj biti biće, dok sve ostale stvari u samom bitku udioništvuju. Prema tome svako stvoreno bivstvo odnosi se spram svoga bitka kao mogućnost spram zbiljnosti.”
Iz priloženog može se izvesti zaključak da je u osnovi Bog sinonimičan Bitku. Time bi sva bića bila bivstva jer su upravo ona udionici u samom bitku, udionici u samom Bogu. Mi udioništvujemo u Prapočelu, mi udioništvujemo u Bogu, zdravo seljački rečeno jer bez Boga nema nas, a Njega bez nas itekako ima.
Kakav kuler Toma Akvinski, ha!?
U tekstu se često koriste termini “lik” te “tvar” u odnosu na nadpojam “bitak”. Akvinski savršeno jasno definira navedeni thresome; lik se naime odnosi na sam bitak kao svjetlo spram svijetliti ili bjeloća spram bijel biti. Meni je bačeni citat jedan od najslađih višanja ovog toma Sume.
“Lik” je dakle jedan vid konkretizacije bitka, upravo poput tvari, “tvar” bi bila biološka ili bilo koja druga fizička odrednica jednog bitka, dok je lik nefizička konkretizacija jednog bitka, s time da za pojam “lik” sam nisam u potpunosti siguran jesam li ovo točno shvatio.
Slijedi završni dio mog osvrta koji obrađuje završni dio drugog toma “Sume protiv pogana”, o selidbi i prirodi duša, s naglaskom na ljudsku dušu. Kako specicističko, zar ne filoanimalni dio mog čitateljstva. Ako je uopće itko od filoanimalnog dijela čitateljstva izdržao do ovog dijela, nekako sumnjam. Vjerojatno su prestali nakon par rečenica i prebacili se na arhivu Mufa ili Novosti usađivati u sebe propagandu Babilona da bi mogli protkazivati sve one koji su dio pokreta otpora. Živimo u ludim vremenima kada je Toma Akvinski dio pokreta otpora.
Prvi od posljednonadolazećih citata prikazuje jedan kognitivni clash između Akvinskog i Platona. Grabite kokice i opustite noktice;
“Prema tome, Platon i njegovi sljedbenici postaviše da se umska duša s tijelom ne sjedinjuje kao lik s tvari, nego samo kao pokretač s pokretanim, govore

[Laurent Dv · Rating 5 out of 5]

Traite très rigoureusement de l'acte de la création par Dieu, de l'éternité du monde, des êtres immatériels (anges que Thomas appelle substances séparées), de l'homme (qui est l'union d'une âme et d'un corps). Certaines parties sont compliquées (surtout les parties sur l'intellect agent et l'intellect possible, l'explication de comment l'homme connaît les choses), il faut s'accrocher, sinon les sauter pour y revenir après. Je pense que ce deuxième tome doit être le plus difficile des quatre. Absolument rien de contraire à la Bible ou à la foi protestante, le chrétien protestant évangélique pourra d'approprier tout l'enseignement de ce tome.

[Jared Mindel · Rating 5 out of 5]

Great stuff as always from Thomas.