Borivoj Radaković ušao je u književnost u tzv. ozbiljnim godinama, gotovo na pragu petoga desetljeća života, ali kad je to učinio bilo je jasno da je riječ o izgrađenom i samosvjesnom autoru, piscu definiranih estetskih i političkih stavova koji je vrstan poznavatelj jezika, ne libi se literarne provokacije i društvene kritike i spreman je na različita poigravanja tekstualnim materijalom.
Roman predstavlja priču o tridesetsedmogodišnjem Zagrepčaninu Bori, smještenu na prijelazu iz 1987. u 1988. godinu, koji se zbog zasićenja društveno-političkom situacijom u Jugoslaviji odlučuje na put u London, ali se nakon nekog vremena ipak vraća zavičaju, u Zagreb … U ovom romanu prvi put su se pojavili hrvatski fudbalski navijači, i to onakvi kakvim ih danas znamo, sirovi i ispunjeni idealima uz koje se spremno umire.
"U svojoj afirmativnoj kritici Radakovićeva romana Sjaj epohe Igor Mandić je na jednome mjestu zaključio da je to djelo sjajno etablirano u suvremenost i da stoga nije trenutačno. Iako se na prvi pogled može doimati kontradiktornom, s tom se mišlju uistinu lako složiti. Riječ je o posljednjim danima društva na umoru, o kraju Jugoslavije čije je metastaze Radaković detektirao i prije ratnog hropca nakon kojega su svima postale poznate. Stoga je u romanu osobito zanimljivo pratiti Borina stajališta vezana uz pitanja osobnog, ali i nacionalnog identiteta, pacifizma, kozmopolitizma, multikulturalnosti, kao i kratkotrajnu, ali znakovitu evaziju od domicilne kulture." (Saša Stanić)
Borivoj Radaković rođen je u Zemunu, 1951. Mediteransko (zadarsko) djetinjstvo zamijenio je kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je južnoslavenske jezike i komparativnu književnost. Suosnivač je Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je krajem devedesetih promovisao urbanu književnost i čitanje proznih tekstova pred publikom.
Objavio je romane Sjaj epohe (1990), Virusi (2005), Što će biti s nama (2015), Hoćemo li sutra u kino (2018) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov i Divno nam je s nama (2023); pripovijetke Ne, to nisam ja (1999), Porno (2002) i Ne plači, dušo (2021); te knjigu eseja Sredina naprijed (2003). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994), Miss nebodera za miss svijeta (1998), Breza (2010), Kaj sad? (2002), Amateri (2010), Grupa (2013), Dobitnik (2015). Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994). S Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights; s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009). Usto valja istaknuti konceptualni rad Visitor’s Book (2005) i B.B.B. - slikovnicu za odrasle (2021).