Borivoj Radaković ušao je u književnost u tzv. ozbiljnim godinama, gotovo na pragu petoga desetljeća života, ali kad je to učinio bilo je jasno da je riječ o izgrađenom i samosvjesnom autoru, piscu definiranih estetskih i političkih stavova koji je vrstan poznavatelj jezika, ne libi se literarne provokacije i društvene kritike i spreman je na različita poigravanja tekstualnim materijalom.
Roman predstavlja priču o tridesetsedmogodišnjem Zagrepčaninu Bori, smještenu na prijelazu iz 1987. u 1988. godinu, koji se zbog zasićenja društveno-političkom situacijom u Jugoslaviji odlučuje na put u London, ali se nakon nekog vremena ipak vraća zavičaju, u Zagreb … U ovom romanu prvi put su se pojavili hrvatski fudbalski navijači, i to onakvi kakvim ih danas znamo, sirovi i ispunjeni idealima uz koje se spremno umire.
"U svojoj afirmativnoj kritici Radakovićeva romana Sjaj epohe Igor Mandić je na jednome mjestu zaključio da je to djelo sjajno etablirano u suvremenost i da stoga nije trenutačno. Iako se na prvi pogled može doimati kontradiktornom, s tom se mišlju uistinu lako složiti. Riječ je o posljednjim danima društva na umoru, o kraju Jugoslavije čije je metastaze Radaković detektirao i prije ratnog hropca nakon kojega su svima postale poznate. Stoga je u romanu osobito zanimljivo pratiti Borina stajališta vezana uz pitanja osobnog, ali i nacionalnog identiteta, pacifizma, kozmopolitizma, multikulturalnosti, kao i kratkotrajnu, ali znakovitu evaziju od domicilne kulture." (Saša Stanić)
Borivoj Radaković rođen je u Zemunu, 1951. Mediteransko (zadarsko) djetinjstvo zamijenio je kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je južnoslavenske jezike i komparativnu književnost. Suosnivač je Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je krajem devedesetih promovisao urbanu književnost i čitanje proznih tekstova pred publikom.
Objavio je romane Sjaj epohe (1990), Virusi (2005), Što će biti s nama (2015), Hoćemo li sutra u kino (2018) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov i Divno nam je s nama (2023); pripovijetke Ne, to nisam ja (1999), Porno (2002) i Ne plači, dušo (2021); te knjigu eseja Sredina naprijed (2003). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994), Miss nebodera za miss svijeta (1998), Breza (2010), Kaj sad? (2002), Amateri (2010), Grupa (2013), Dobitnik (2015). Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994). S Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights; s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009). Usto valja istaknuti konceptualni rad Visitor’s Book (2005) i B.B.B. - slikovnicu za odrasle (2021).
"Ja sam naučio jezik, sada sam se naučio da ga branim jer moj jezik je moje tijelo, moj um, moj ja. Sada sam naučio gramatiku grada, sintaksu ulica, deklinaciju ljudi, konjugaciju glagola 'živjeti' koji jedini nije ni djelatnost, ni stanje. On je isto što i prilog 'sada'."