Ponovno čitanje Broda u boci — kultne zbirke iz 1970-ih — po ko zna koji put podstaklo me da razmišljam o kontekstu u kom je ta knjiga postigla senzacionalan uspeh. Ipak, sama po sebi, u estetskom smislu, Arsenova poezija mi je ovaj put delovala slabije, nedorečeno i bledo, ne uvek na nivou mita koji o njoj postoji. Morao sam da radim interpretativni prekovremeni rad da bih razumeo kako je ova zbirka jednom značila toliko mnogo.
Brod u boci deluje kao važan dokument jednog kulturnog trenutka i deo poetskog univerzuma tipičnog za zlatno doba kantautora, kada su i Koen i Okudžava pisali poeziju i romane, a Brelova, Aznavurova ili Paolijeva šansona smatrane ozbiljnom lirikom. Međutim, sama činjenica da se reč 'krajobraz' pojavljuje toliko puta u Brodu u boci deluje kao simptom jedne estetike koja pokušava da bude visoka i literarna, ali istovremeno ostaje vezana za dnevnu emocionalnu liriku blisku šlageru i šansoni. To je, naravno, i najveći paradoks knjige: Arsen Dedić je, bez sumnje, najveći kantautor Jugoslavije — no kao pesnik, kada se odvoji od glasa, muzike, aranžmana i interpretacije, često ostaje bez tog finalnog umetničkog naboja.
Antologijski vrednim danas mi se čine tek Popodnevna pesma i nezaobilazna Ne daj se, Ines, i to verovatno zbog toga jer sam ih pounutrio slušajući, voljno i nevoljno, bezbrojne Šerbedžijine izvedbe. U ostatku zbirke bljesnu poneki stih ili prizor, ton, atmosfera, poređenje — ali celina pesme ne.
Brod u boci neminovno postaje parnjak Arsenovog muzičkog izražavanja: on kao da ovde pokušava da piše kao ozbiljan pesnik, da se svesno distancira od popularnog lirskog izraza, a upravo tada gubi ono što ga čini neponovljivim. Arsen kao kantautor je bio nežan, ironičan, društveno osvešten, tehnički virtuozan, emocionalno suveren. Arsen kao pesnik u Brodu u boci previše se trudi da bude ozbiljan i pesnički literaran, i u tom trudu gubi lakoću i neponovljivost koje je imao na pločama.
Brod u boci više govori o mestu koje je Arsen zauzimao u kulturi svog vremena nego što predstavlja poeziju koja sama po sebi danas može da ostavi utisak na čitaoce koji to vreme ne poznaju. Pa čak i kada se dobro upoznaju sa kontekstom, ako su i sami anahronizmi poput mene, i ponašaju se nesavremeno i neprikladno, kao da sećanje na daleku jugoslovensku prošlost ne samo još uvek traje, već je notorno, samorazumljivo i sveprisutno, nešto o vrednosti ove zbirke pesama ipak ostaje nedorečeno i neobjašnjivo.
"Ni za što veliko, draga moja, nisu nas odredili i baš im hvala. Mi ćemo još po jednu u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše, u toploj pustari mog vidljivog sna..."
"Ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu, jer ja sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno, a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima."