Više se ne sećam kako sam te 2013-e upoznala Vanju Bulića, čak, mislim, da se nismo još uvek lično ni znali kada je prihvatio da govori na promociji mog samostalnog (prvog) izdanja romana o Ketrin i Tesli. Bila sam oduševljena da on, tako poznat, priznat i uspešan, pristaje da učestvuje na predstavljanju romana nepoznate mu autorke, samo preko (čini mi se, ako se ipak mogu prisetiti), preporuke poznanice. Sada konkretni način prilaska Vanji više nije bitan, najbitnije je istaći koliko je bio (oduvek, tada i sada) pristupačan, velikodušan i nesujetan.
Kada je izašla verzija tog romana u Laguni, isto tako velikodušno je prihvatio da napiše blurb a bila sam i gost u njegovim emisijama nekoliko puta. Svaki susret sa njim je dokazivao koliko je neopterećen, neumišljen i normalan čovek. Svaki put me to oduševi kad vidim kod ljudi iako dobro znam da su opterećeni, umišljeni i nadobudni takvi jer imaju neke nerešene unutrašnje komplekse.
Ako se sećate, započela sam (veoma lagano, ali nekakav početak se desio) da istražujem temu anđela i da tražim literaturu koja je vezana za njih. Mislim se mislim i domislim da Vanja ima sigurno neki roman na tu temu. Odem u Gradsku biblioteku, nađem roman "Viza za nebo". Dakle, čitanje zbog istraživanja, moj život prati taj ritam već petnaest godina.
Nisam očekivala da ću u romanu naići na reku Krku u Hrvatskoj tj. na manastir Krka. Za reku Krku, njene slapove i okolinu, kao i grad Šibenik me veže najlepše sećanje iz detinjstva vezano za mog tatu. On je u jednom od sela oko slapova radio kao nastavnik matematike 60-ih godina prošlog veka, što mu je trajno obeležilo život, do smrti je voleo Dalmaciju, more, slapove, dalmatinski naglasak, njihovu hranu i ležeran život ljudi kod kojih je stanovao i koje je tamo sretao. Sećao se i jedne neprijatne opaske koju je njegovom stanodavcu izrekao jedan fratar, ne znajući da pored njega stoji baš moj tata (mislio je da je stanodavčev sin) i to je jednom spomenuo, ali mu je, ipak, ta oblast kao i cela Dalmacija bila u divnom sećanju. Tata i ja smo proveli tamo jedno celo leto i to je epizoda lepote koju intenzivno pamtim u svom veoma izazovnom odrastanju. Volela bih da opet odem tamo a ovog puta bih posetila i manastir Krka, koji mi je bio nepoznat te je to jedna lepa tekovina čitanja ovog romana. Sagrađen je u doba kralja Milutina na mestu gde je apostol Pavle držao propoved.
Takođe se spominje i Zemaljski muzej u Sarajevu koji mi je i dan danas u sećanju sa ekskurzije iz 1988. godine, bila sam očarana njime.
Prvi put sam tokom čitanja, zbog sivog neba, upotrebila taktiku zvanu torch sa mobilnog telefona, što ću pamtiti.
Roman je klasična Vanjina istorijska ujdurma, on zna da izabere dobre teme. Filmski je napisana i bilo bi lepo da se pretvori u scenario jer tu su jurnjava, otmica, čuveni novinar, istorija, ubistva, intrige, antikviteti, slike, freske, manastir Mileševa, Beli anđeo, kriminalci, tajna policija, tetovaže, spiskovi i ministri. Mislim da bi roman zasijao u punom sjaju na filmu.
Nadam se da se Vanja neće naljutiti ali moram reći da me je odbijao nadimak jedne od junakinja (Muška).
Želim mu svu sreću i da nastavi da bude stvarno nesebičan čovek kakav već jeste. Ima i među nesebičnostima prikrivenog koristoljublja ali on je nešto sasvim suprotno.