Svaki se tekst (ne)svjesno intertekstualno nastavlja na onaj koji mu prethodi, organski pod-uvezan narativ prethodnog uvučen je simboličko-metaforičkim putem u novi tekstualni konstrukt koji se na njega – htio ne htio – nastavlja, nadovezuje, i to dodajući nešto od cajtgajsta koji ga dooblikuje ne mijenjajući poglavitu cjelinu utemeljenu na prošlom iskustvu (literature). "Knjiga o Blamu" takav je roman koji predstavlja postratnu, ne odisejadu, tu lutadu bremenitu događajima, nego blamajadu kao odražavanje manirističkog dvadesetog vijeka u kojem je Odisej, taj antički junak, ne više junak, nego antijunak Miroslav Blam koji se u ratu obreo a da ga nije istinski doživio. Savremena odisejada, blamajada, predstavlja lutadu bremenitu ne-doživljajima. Takav manir, naslijeđen uliksovskim (džojsovskim) pretkom, pritom nadograđen, junaštvo transformiše u oblik pacifističko-pasivnog herojstva koji vapi za prefiksom "anti-", koji ne zna za antičko, ili mu je utoliko daleko da nije kadar da ga pojmi. Blam je prototip pacifističkog Odiseja antijunaka modernizma ("post-" nam ovdje nije potrebno), koji prominjuje ratnički usud na koncu shvatajući istinitost nužnosti osjećanja zajedničkog umiranja ukoliko se ne namjerava utonuti u odsutnost. Da pozovemo još jednog takvog prototipa: Blam je poput Melkiora Tresića, antijunaka što puzi pod prijetećim okom Kiklopa-Polifema koji ne samo da je bivao prijetnjom vremešnom Odiseju, koji ne samo da je progonio Tresića, nego progoni i Miroslava Blama, i to postratno, kao usud (samo)odmazde čija kompozicija ori prostorom vascjelog svijeta odagnavajući Saturna, i sintetišući i antičko i moderno kanda su jednovremeni, jednoepohalni, tu – jedan pokraj drugog. Kod Tišme, u sceni u kojoj Blam sluša muziku u sinagogi, rastjerujući njome smrt kao što je to činio jedini – od sedamnaest članova porodice koja je dospjela 1944. u Belzen-Bergen – preživjeli Funkenštajn, sam se javivši kad je komandant Kerbler, ljubitelj muzike, upitao ko umije da svira, stoji: "Da, vidi jasno i sebe, kao da se u njemu, ili izvan njega negde postrani, otvorilo još jedno, treće oko, koje nezavisno od njegove volje i od volje sviju okolo, posmatra." I na kraju odjek-pitanje: "Pa ko to onda posmatra?" Treće oko Miroslava Blama forma je samogledanja, nadograđenog fenomena koji je uslijedio nakon izvanjskog Kiklopa-Polifema koji prati Tresića, sada je Polifem sâm Blam samoprogonjen, samouništen, dopustivši da ne bude uključen u dešavanja koja su ga kao pripadnika ljudskom življu prošla, dopustivši mu da prođe ne znajući, neobaviješten. "Ništa od svega toga on podrobno ne zna, o svemu je propustio da se raspita, ne samo od Funkenštajna večeras, nego još mnogo ranije, od drugih preživelih, od očevidaca, iz knjiga. Propustio je da sam to doživi!", kaže Tišma.
Miroslav Blam nije ni na platou smrti, ni onom njemu suprotno postavljenom platou života, nego u neodređenom (samo)prostoru, međupostavljenom koji samodovoljnošću pogubljuje; njemu je ostalo "samo ovo trajanje u laži, opijenost van smrti ali i van života".
Potpuno pogubljenje Blamovo nastupa kao konsekvenca neučestvovanja a posmatranja raspršene krvi, umrlih, streljanih, pogubljenih, njegovim slijepim očima prošli su svi mrtvi, i bliski i oni koji to nisu, prošli su proževši porozni komad njegova tijela, kao što je isto prošlo ne prožimajući ništa nego samo sebe, tako umrijevši bez izdaha. "Mrlje od krvi pobijenih sprane su, sve je čisto, lepo osvetljeno, muzika svira. Ali avetinjski utisak je tu, i on za Blama više ne izvire iz prošlog, već iz sadašnjeg. On nema tu šta da traži." Sadašnje kao otuđeno od prošlog postavlja avetinjsko koje je bolest subverzije iznikle iz oboljelog kao samoodbrana od samonapada. Kazna za lažan život, poluživot, prividan život, kako kaže Tišma, nastupa bespogovorno hitajući poput metka pred zanijemjelim Predragom Popadićem upucanim u otvorena usta poslije uzvika: "Jače zini!". Oroz je povučen, pucanj odjekuje, i sve se raspršuje u paramparčad. "Za trenutak njegovo okraćalo telo stajalo je na nogama uspravno, kao krojačka lutka, zatim se složi na zemlju." Tako i Blam čeka da se složi na zemlju osjećajući predznak trećeg oka (Polifem=Rat).
"To je prizor sledećeg rata: mesto njegove buduće prozivke. 'Miroslav Blam', reći će mu se, tamo na mansardi, ili dole pred zgradom, ili na trgu; ili će se izgovoriti neki broj koji je njemu dat. On će istupiti, i staviti glavu u omču, ili će stati pred cevi pušaka. Neće se izmaći ovaj put, nego će spojiti krug koji je samovoljno prekinuo: omogućiće da se zbude jedno ubistvo koje treba da se zbude, otkriće ubistvo više, ubicu više i žrtvu više u čoveku za koga se to inače ne bi znalo, koji to možda ni sam ne bi znao – kao što su činili svi njegovi pre njega, izvšavajući, sada mu izgleda, čin najdublje istine."
"Knjiga o Blamu" put je – kako veli Gvozden svojim predgovorom – mukotrpnog oživljavanja istine. I nije bez razloga "istina", kao kontrapunkt lažnom, prividnom životu koji je vodio Blam, posljednja riječ romana.