What do you think?
Rate this book
Kad tama zavlada
Kad tama zavlada je pripovijest o jednom drugom svijetu, planetu koji je svojim obilježjima toliko odbojan da ga brojni naseljenici izbjegavaju. No, za jedne je bio savršen. Postao je domom onima koji su htjeli stvoriti novog čovjeka, ljude koji bi bili oslobođeni straha i pohlepe i društvo u kojem ne bi bilo patnje, izrabljivanja, ni nasilja. Zahvaljujući jedinstvenim osobinama planete i iznašašćima ljudskog uma to je začudo postalo moguće... ali s vremenom je izazvalo podjele među onima koji su se zakleli na nenasilje. Međuzvjezdani letači koji pristižu u taj svijet upleteni su u koloplet sukoba i suprotstavljenih svjetonazora. Zajednica koja je postala nenasilna, ali je, po uvjerenju nekih, platila golemu i neprihvatljivu cijenu postaje točka prijepora i sukoba...
- GenresScience Fiction
323 pages, Paperback
First published October 14, 2015
11 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 4 of 4 reviews
July 19, 2017
Puno napornih dijaloga i monologa, no posve poticajna za razmišljanje. Roman koji može biti horor, krimi priča, odiseja u svemiru, ali i socijalna i filozofska knjiga. Autorovo mišljenje je posve očito o temi koja se raspreda u knjizi. Sve u svemu, dobra knjiga, loša izvedba, a ni općenito mi se nije svidjela sudbina svih upletenih u radnju. Baš je deprimirajuća.
June 15, 2017
Osobna potraga za savršenim društvom
Kao i njegov prijašnji roman, ne zazire od šundovskih elemenata, a i umjerene je duljine. Naracija je sporija, i takav ritam drži se do samog kraja priče, s sasvim malim ubrzanjem na vrhuncu radnje. Pisan je u prvom licu, pa kroz oči naslovnog lika pratimo razvoj radnje, njegova intenzivna razmišljanja filozofske, evolucijske i praktične prirode. Naslovni lik mi je draži u svojim razmišljanima i razmatranjima, nego u finalnoj fazi galaktičkog akcijskog heroja. Iako meni liči na malo dužu epizodu Zvjezdanih staza, može se čitati i kao roman misterije, budući da autor kronološki, poglavlje za poglavljem otkriva dijelove velike slagalice planeta tame. Nisam si mogao pomoći jer me ovo doslovno vuklo dalje, stranicu za stranicom (tako da je možda sve ono što ne piše na pozadini romana ustvari spoiler). Stavimo li ga žanrovski u roman prvog kontakta, omiljene teme poljskog autora Stanislava Lema, za kojeg i sam autor spominje da je veliki poklonik, ne bismo previše fulali. Kao inženjer elektrotehnike i dugogodišnji fan SF-a, autoru zasigurno nisu strani ni futuristički tehnički koncepti, i mogu reći da su oni korišteni u optimalnoj mjeri, točno toliko da ne opterećuju ritam i priču. Što se jezika tiče, tijekom čitanja javljali su se određeni termini za koje nisam siguran je li korištenje tih određenih riječi u domeni arhaizma, futurizama ili nekog novovalnog hrvatskog izražaja.
Sve u svemu, simpatičan retro ZF romančić, iako napisan 50 godina prekasno... ;)
Vidi više o romanu ovdje...
Kao i njegov prijašnji roman, ne zazire od šundovskih elemenata, a i umjerene je duljine. Naracija je sporija, i takav ritam drži se do samog kraja priče, s sasvim malim ubrzanjem na vrhuncu radnje. Pisan je u prvom licu, pa kroz oči naslovnog lika pratimo razvoj radnje, njegova intenzivna razmišljanja filozofske, evolucijske i praktične prirode. Naslovni lik mi je draži u svojim razmišljanima i razmatranjima, nego u finalnoj fazi galaktičkog akcijskog heroja. Iako meni liči na malo dužu epizodu Zvjezdanih staza, može se čitati i kao roman misterije, budući da autor kronološki, poglavlje za poglavljem otkriva dijelove velike slagalice planeta tame. Nisam si mogao pomoći jer me ovo doslovno vuklo dalje, stranicu za stranicom (tako da je možda sve ono što ne piše na pozadini romana ustvari spoiler). Stavimo li ga žanrovski u roman prvog kontakta, omiljene teme poljskog autora Stanislava Lema, za kojeg i sam autor spominje da je veliki poklonik, ne bismo previše fulali. Kao inženjer elektrotehnike i dugogodišnji fan SF-a, autoru zasigurno nisu strani ni futuristički tehnički koncepti, i mogu reći da su oni korišteni u optimalnoj mjeri, točno toliko da ne opterećuju ritam i priču. Što se jezika tiče, tijekom čitanja javljali su se određeni termini za koje nisam siguran je li korištenje tih određenih riječi u domeni arhaizma, futurizama ili nekog novovalnog hrvatskog izražaja.
Sve u svemu, simpatičan retro ZF romančić, iako napisan 50 godina prekasno... ;)
Vidi više o romanu ovdje...
August 15, 2017
"Kad tama zavlada" je u trenutku pisanja najnovije, 12. po redu izdanje u biblioteci Solaris izdavača Hangar 7. Knjigu sam, priznajem, uzeo potpuno na slijepo. Činilo mi se kao dobar uvod u djela Olivera Franića, kojeg do sada nisam čitao, a svakako lakše štivo od podebljeg "Aratona" koji mi je već dulje vrijeme na listi. Ovo mu je svojevrsni spin-off, koliko sam shvatio, jer se i sam Araton spominje nekoliko puta.
"Kad tama zavlada" počinje klišejizirano, ali nije li tako sa većinom romana? Galaktika je izgubila svaki kontakt sa planetom Gral, kojeg je 300 godina ranije naselila skupina ljudi, sljedbenici pokreta koji se zalagao za napuštanje civilizacijskih stečevina i povratak prirodi. Dvije su posade Letača poslane da istraže situaciju na planetu i o tome izvjeste Galaktiku. Nijedna se nije vratila. Khab Dorman i Arna Mar čine treću (i sretnu?) posadu. Čeka ih najteži zadatak u karijeri na izrazito surovom planetu u kojem vlada vječna tama, oluje, zračenja, a 99.5% površine čini - more. Što li se dogodilo sa kolonistima? Jesu li uspjeli u svom naumu, ili će Gral biti još samo jedan spomenik ljudskoj gluposti u pokušaju nadjačavanja vlastite prirode?
Ovako sažeto, ne zvuči nimalo loše. No, problem je što roman pokaže apsolutno sve svoje karte već u prvih 50-ak stranica, i šlepa se do kraja ne nudeći baš ništa novo.
Prvo i osnovno, ovo je fantasy pod krinkom SF-a. Khab Dorman, Arna Mar, Dehna Ran, Odor Zardan, Lira Dan, Div Mona, Kona Ras, i ostali vilenjaci i čarobnjaci koji su izbjegli iz Međuzemlja i odlučili postati astronauti naseljavaju Franićev svemir.
Nadalje, "Kad tama zavlada" se i čita kao fantasy, sa arhaičnim stilom pripovijedanja. Inače, ovo je možda jezično i najhrvatskiji roman kojeg sam ikada čitao. Franić se svojski potrudio da izbjegne ikakve posuđenice ili internacionalizme. Tako imamo troprotežne prikaze, planet sa takvim i takvim ozračjem, a glavni likovi zbog svemirskih oluja imaju problema sa učestalostima i onemogućeno im je suobraćanje. Toliko daleko to ide da postaje jednostavno naporno.
Franić ubrzo u stranu stavlja akciju i avanturu, bilo kakvu radnju zapravo, i baca se u filozofiju. Što čovjek čini čovjekom? Što stroja čini strojem? Je li postupak A opravdan? Bi li pod okolnostima B postupili drugačije? Što li je u tim slučajevima ispravno, a što nije? Možemo li uopće donijeti takav sud? I bla bla bla bla.
U redu je kada se likovima podari psihološka pozadina, ali Franićev protagonist, Khab Dorman, jedini je zapravo napisan imalo autentično. Njegova partnerica, Arna Mar, izričita je glupača koja je tu samo da proturječi i bude, kad se sve zbroji i oduzme, nesposobna. Ostali likovi imaju jednu jedinu definirajuću karakteristiku koju "vrte" kao pokvarenu ploču - kroz priču. Na Gralu nitko ništa ne radi, već svi samo pričaju, i pričaju, i pričaju.
A sindrom pokvarene ploče vrlo je izražen. Kroz dijaloge ili unutarnje monologe Franić će vam iznova i iznova prepričavati iste činjenice, iste moralne dvojbe, iste moralne zaključke, istu filozofiju. Ima tu uistinu dobrih i pametnih misli, bez dvojbe, ali jednostavno nisu dovoljni da drže pažnju dok se koriste za otezanje sa raspteljavanjem ono malo misterija što je u početku bilo postavljeno. Naime, cijela se radnja mogla razložiti vrlo brzo. Umjesto toga, na protagonistove upite oni koji informaciju znaju doslovno odgovaraju "Vidjet ćeš i sam kasnije" ili "Saznat ćeš već kasnije", a kada to kasnije napokon dođe - otkrivenje se čini mnogo premlako i definitivno nije bilo vrijedno svog tog čekanja.
A sada već i ja duljim nepotrebno, jer se roman može zapravo opisati jednom riječju - dosadan.
"Kad tama zavlada" počinje klišejizirano, ali nije li tako sa većinom romana? Galaktika je izgubila svaki kontakt sa planetom Gral, kojeg je 300 godina ranije naselila skupina ljudi, sljedbenici pokreta koji se zalagao za napuštanje civilizacijskih stečevina i povratak prirodi. Dvije su posade Letača poslane da istraže situaciju na planetu i o tome izvjeste Galaktiku. Nijedna se nije vratila. Khab Dorman i Arna Mar čine treću (i sretnu?) posadu. Čeka ih najteži zadatak u karijeri na izrazito surovom planetu u kojem vlada vječna tama, oluje, zračenja, a 99.5% površine čini - more. Što li se dogodilo sa kolonistima? Jesu li uspjeli u svom naumu, ili će Gral biti još samo jedan spomenik ljudskoj gluposti u pokušaju nadjačavanja vlastite prirode?
Ovako sažeto, ne zvuči nimalo loše. No, problem je što roman pokaže apsolutno sve svoje karte već u prvih 50-ak stranica, i šlepa se do kraja ne nudeći baš ništa novo.
Prvo i osnovno, ovo je fantasy pod krinkom SF-a. Khab Dorman, Arna Mar, Dehna Ran, Odor Zardan, Lira Dan, Div Mona, Kona Ras, i ostali vilenjaci i čarobnjaci koji su izbjegli iz Međuzemlja i odlučili postati astronauti naseljavaju Franićev svemir.
Nadalje, "Kad tama zavlada" se i čita kao fantasy, sa arhaičnim stilom pripovijedanja. Inače, ovo je možda jezično i najhrvatskiji roman kojeg sam ikada čitao. Franić se svojski potrudio da izbjegne ikakve posuđenice ili internacionalizme. Tako imamo troprotežne prikaze, planet sa takvim i takvim ozračjem, a glavni likovi zbog svemirskih oluja imaju problema sa učestalostima i onemogućeno im je suobraćanje. Toliko daleko to ide da postaje jednostavno naporno.
Franić ubrzo u stranu stavlja akciju i avanturu, bilo kakvu radnju zapravo, i baca se u filozofiju. Što čovjek čini čovjekom? Što stroja čini strojem? Je li postupak A opravdan? Bi li pod okolnostima B postupili drugačije? Što li je u tim slučajevima ispravno, a što nije? Možemo li uopće donijeti takav sud? I bla bla bla bla.
U redu je kada se likovima podari psihološka pozadina, ali Franićev protagonist, Khab Dorman, jedini je zapravo napisan imalo autentično. Njegova partnerica, Arna Mar, izričita je glupača koja je tu samo da proturječi i bude, kad se sve zbroji i oduzme, nesposobna. Ostali likovi imaju jednu jedinu definirajuću karakteristiku koju "vrte" kao pokvarenu ploču - kroz priču. Na Gralu nitko ništa ne radi, već svi samo pričaju, i pričaju, i pričaju.
A sindrom pokvarene ploče vrlo je izražen. Kroz dijaloge ili unutarnje monologe Franić će vam iznova i iznova prepričavati iste činjenice, iste moralne dvojbe, iste moralne zaključke, istu filozofiju. Ima tu uistinu dobrih i pametnih misli, bez dvojbe, ali jednostavno nisu dovoljni da drže pažnju dok se koriste za otezanje sa raspteljavanjem ono malo misterija što je u početku bilo postavljeno. Naime, cijela se radnja mogla razložiti vrlo brzo. Umjesto toga, na protagonistove upite oni koji informaciju znaju doslovno odgovaraju "Vidjet ćeš i sam kasnije" ili "Saznat ćeš već kasnije", a kada to kasnije napokon dođe - otkrivenje se čini mnogo premlako i definitivno nije bilo vrijedno svog tog čekanja.
A sada već i ja duljim nepotrebno, jer se roman može zapravo opisati jednom riječju - dosadan.
Displaying 1 - 4 of 4 reviews