Uvijek su me privlačili kaveri knjiga Ljiljane Habjanović Đurović. Veoma su lijepi i smirujući na jedan čudan način. Makar na prvi pogled. Nažalost (ili na svu sreću) nijesam površan čitalac, a pogotovo ne onaj kojeg je lako zadovoljiti, pa sam imao nesreću da pročitam ovu knjigu. I moram da kažem da je veoma maliciozna.
Po strani što je LJHĐ veoma patrijarhalna i što pokušava da provuče "new age" (njena omiljena kovanica u Vili) terminologiju. Po strani to što ona zaista vjeruje da jedno biće odlučuje sudbinu milijardi ljudi. Neka joj bude i da ona zaista ne misli to nego se saživjela sa likom ojađene Jelene. Ono što ne mogu da oprostim je momenat religijske psihoze kroz okvire "pravoslavlja". Zanimljivo je što LJHĐ uopšte ne spominje šta se dešavalo u ime hrišćanstva. Koliko zločina se već decenijama čini u ime "presvete" religije. Iskren da budem, samo sam čekao trenutak kad će da napiše da ste radili loše, čim ste se razboljeli od kancera, recimo. I ona zaista nije iznevjerila kad je riječ o tome, jer glavni "negativac" (naravno, predator koji radi u školi, gle čuda) za kaznu dobija rak. Naravno, od najvećeg tvorca.
Esencijalno anti-akademska knjiga. Pad glavne junakinje koja je na početku veoma otvorenoumna u jednoumnu.
Dok sam čitao imao sam štošta da napišem. I da kažem. Ali nekako mi je žao kad neko ko ima toliko karijere za sobom i valjda životnog iskustva, ne zna za medijsku pismenost. Ne zna ni da razdvoji fikciju od stvarnosti, već sve demonsko i đavolje pripisuje ~~~> Lejdi Gagi i Rijani.
Zašto mi na Balkanu nemamo sjajne "novije" domaće pisce? Zato što nam je "dobro" maksimum, a u slučaju LJHĐ to mi se čini nemoguća misija.