Miloš Crnjanski (in Serbian Cyrillic: Милош Црњански, pronounced [mîlɔʃ t͡srɲǎnskiː]) was a poet of the expressionist wing of Serbian modernism, author, and a diplomat. He initially wrote poetry but later turned to prose fiction and drama, as well. He wrote about his disillusionment, the futility of war and the destruction of his country.
Crnjanski was born in Csongrád, present day Hungary in 1893. His father was a municipal notary. The family moved to Temesvár (now Timisoara in Romania), where he grew up in a Serbian environment, favouring Serbian nationalism. After high school, he studied in Rijeka and then Vienna. After the assassination of Franz Ferdinand, he was persecuted like other Serbs and then drafted into the army to fight the Russians. He was wounded in 1915, spending time in a hospital in Vienna. He was later sent back to the Italian front. He then studied art history and philosophy in Vienna and graduated from the University of Belgrade, where he had edited the student newspaper. He later worked as a teacher, a newspaper editor and an embassy press attaché in Berlin and then in the Yugoslav Embassy in Rome. He also worked as reporter in Spain during the Spanish Civil War. In World War II, he escaped to London, where he remained after the war, becoming a British citizen. He worked in Hatchards, the bookshop, while his wife sewed dolls dresses for Harrods. He returned to Belgrade, Serbia in 1965, where he died in 1977.
Čitao sam staru Prosvetinu knjigu Lirike, gde je Živorad Stojković bio zadužan za izbor i predgovor. Pored toga, u knjizi se nalaze: Lirika Itake, Priviđenja, Lament nad Beogradom i Objašnjenja, gde se nalazi objašnjenje Sumatre, eseji Za slobodni stih i Naša lirika... and last but not least: Komentari uz Itaku. Pa da počnemo, dakle od početka: Uzvišenost svake pesme se ne ogleda samo u poetičnosti već i u (ne)skladu ritma koji namerno ponekad seče emociju na neverovatan način stvarajući jednu posebnu atmosferičnost i sklad nastao iz haosa. Postoje određeni motivi koji se javljaju na više mesta(može se reći, pravilno raspoređenih), kao što su trešnja i mesec, naizgled nepovezivi pojmovi koje je Crnjanski spakovao u tvrd povez, dajući im nova značenja. Trešnja kao simbol smrti i preporoda ovde Crnjanskog uglavnom asocira na otadžbinu, Srbiju, za kojom pati u tuđini. Zajedno sa Mesecom ona stvara sklad zbog nedostižnosti koju nude oba pojma. Lament nad Beogradom nudi sličan motiv, konstantno stvarajući paralelu između različitih gradova i njegovog najdražeg, Beograda, za kojim je čeznuo... jedina razlika je pisanje u prozi ali poetičnost ne gubi nimalo od onog što je u pesmama dato, pritom opet postoji i određen ritam u samim rečenicama. Komentari uz Itaku su me, ipak, tako oduvali da sam gutao te stranice vratolomnom brzinom iako sam mislio da će biti to zamorno čitanje, ali se tek uz tu autobiografsku ispovest oseti dobar deo onoga što Crnjanski nudi u svojim pesmama; Pored toga dobijemo savršen uvid u njegovu živopisnu prošlost i mlade dane, kao i ludilo tog vremena. Samo reči hvale za velikana.
Pročitah dopunjenu verziju Lirike Itake, bogatiju za tri poeme i nekoliko značajnijih pesama nastalih nakon objavljivanja gorepomenute knjige. Zbirka pesama koju je nemoguće pročitati celu, uočivši svaku pojedinost, motiv i misao. Ne osećam se dovoljno kompetentnim da dajem bilo kakvu kritiku, tako da ću samo reći da uživam čitajući poeziju Crnjanskog, ali da nisam uspeo ući u suštinu same poezije. Još uvek.
Osetih svu našu nemoć, svu svoju tugu. "Sumatra", prošaptah, sa izvesnom afektacijom. Ali, u duši, duboko, kraj sveg opiranja da to priznam, ja sam osećao neizmernu ljubav prema tim dalekim brdima, snežnim gorama, čak tamo gore do ledenih mora. Za ona daleka ostrva, gde se događa ono što smo, možda, mi učinili. Izgubio sam strah od smrti. Veze za okolinu. Kao u nekoj ludoj halucinaciji, dizao sam se u te bezmerne, jutarnje magle, da ispružim ruku i pomilujem daleki Ural, mora indijska, kud je otišla rumen i sa mog lica. Da pomilujem ostrva, ljubavi, zaljubljene, blede prilike. Sva ta zamršenost postade jedan ogroman mir i bezgranicna uteha.
Za početak, zamerka! "Komentari" nikako nije adekvatan naziv za drugu celinu ove zbirke, budući da ove autobiografske vinjete dišu lirikom jednakom a katkad i uzvišenijom od one što provejava samim pesmama.
Lako će vas obuzeti fantastično raspoloženje ako se usudite da sanjate o ovoj staroj Evropi u kojoj Crnjanski odrasta - barokno dostojanstvo temišvarske katedrale što ječi Bahovim koncertima, časovi mačevanja u Rijeci, gde barun Vranicani veli kako treba dočekati rođenje hristovo (u Orfeumu, šampanj i gole igračice, razume se), a sestre Cernjajski lepe i snažne kao atlete ukras su svake igranke, nesvesne valova istorije koji će ih uskoro uzdrmati. Pa našem je Odiseju u danima jadranske idile izvesna gospođica Zubranić čitala Leopardija i Kardučija... Opasan je ovo san, posebno za nas koji ni dašak tog sveta nismo stigli da uhvatimo. Za nas je beton i silicijum. Nek zato pazi čitalac, i nek se spremi za strmoglavu smrt jednog sveta.
Nije mnogo stranica prošlo, a ja sam zaplakao pred Apoteozom, koja iako prozna predstavlja pesnički vrhunac zbirke - "Nek se u mom vinu zgrče bolna lica, strašne glave ludih mučenika, i zaori kolo Banaćana, što će pogureni, puni smeha, izaći pred Miloša."
Poslednji pozdrav Rajtera Šandora sa kojim se naš odrpani Uliks davno igrao vojnika i koji se posle mnogo godina radovo pomisli da će drugovi iz detinjstva sad, ako treba, zajedno da poginu, slika je koja će me progoniti dok sam živ - "On mi dovikuje, smešeći se, nešto. Odlazi preko mosta. Nikad ga više nisam video."
Dok Miloševa majka plače tražeći sina na voznoj stanici, dok ga sanja na žicama, u krvi, on maršira u taktu Marche Funèbre za sandukom bezimena saborca i vidi "kako iz sanduka polako krv i voda kaplju u prašinu". Evocira Golgotu.
Nije onda, u svetlu ovakvog života, čudno što sama poezija meandrira između naivnih ditiramba i strašnih himni smrti.
Pesnik u Jadranu doziva Homerov svet - "Da nije najlepše ljubav, već za grumen Sunca ubijati i rano umirati"
A Trag već demantuje taj credo, dok Mizera svojim sentimentom odgovara slatko-gorkoj šansoni.
Neizmerno potresno svedočanstvo o procvatu jedne duše, o valsu i smehu, o sramu i bedi, rovovima i krvi, bledim licima devojaka što su ih odnele bure vremena, pod okriljem sveprisutnog Meseca.
Nikada u životu nisam bio miljenik lirike. Ovu zbirku pesama pročitao sam prvenstveno zato što Crnjanskog cenim kao velikog pisca proze, i razumem da je on samoga sebe smatrao pesnikom pre svega. Rekavši to, mogu sa slobodom reći da je sama lirika u "lirici Itake" izvrsna, da su pesme interesantne, domišljate, i često prelepe na neki praskozorski način. Ipak, komentari koje Crnjanski tek kasnije piše, koji daju obrazloženje i neophodan kontekst mnogim pesmama iz zbirke, meni su ostavili najveći utisak. Crnjanski opisuje svoj život u mutnim, ali često i slikovitim crtama. Mislim da je ova knjiga neophodna ne samo za ljubitelje Crnjanskog, nego i za ljude koji uopšteno žele da se zanesu srpskom avangardom. Crnjanski ne objašnjava sumatraizam jasnim definicijama, niti dobro postavljenim argumentima, već svojim sirovim iskustvima. Mislim da bolji način ne postoji.
Am citit ediția bilingvă sârbo-româno, editată de Brumar în anul 2007. Poeme preponderent patriotice, în spatele metaforei Itakăi fiind de fapt Serbia. Este foarte interesant, cu patriotismul lui Milos Crnjanski trece printr-o gamă foarte variată de manifestări, de la dragoste la ură, de la binecuvântări la blesteme, de la mândrie la furie.
"Ithaka und Kommentare" ist das zweite Bch von Crnjanski, neben ein paar Gedichten, das ich gelesen habe. Schon beim "Tagebuch" musste ich an den Vergleich mit M.Proust in einem FAZ Artikel denken. Ich muss dem zustimmen, obgleich er anders daherkommt. Crnjanski "berichtet" kommentarisch über sein Leben, Umfeld und Werden, und sträut hier und da poetische Formulierungen in die Prosa, ohne übertriebene Satzkonstrukte. Beide zeigen etwas über die Welt, in der sie sich bewegten.