Pred nami je lepa hiša z belimi polkni, keramičnim petelinom na strehi in češnjo na vrtu. Ampak družina si te hiše zaradi kredita in nerednih prihodkov ne more več privoščiti. Treba jo bo prodati in se evakuirati, preden bo prepozno. Junakinja, ki vzame stvari v svoje roke, kaj hitro spozna, da to ne bo šlo zlahka, da se je naš svet zataknil. Sploh lahko izstopimo iz začaranega kroga, v katerem smo se znašli? Prodaja doma tako odpira širša vprašanja o družbeni krizi, ki kaj zlahka preraste tudi v družinsko krizo. V sočnem romanu, polnem pikrega humorja, se bodo zagotovo prepoznali številni bralci in bralke.
Ivana Djilas je gledališka režiserka za odrasle in otroke, pa tudi publicistka, ki piše o enakih možnostih in sprejemanju drugačnosti. Je priseljenka, ki od leta 1999 živi v Sloveniji. Umetnica. Ženska s kariero. Prekarna delavka. Še vedno prvič poročena. Mama posvojenega otroka in otroka s posebnimi potrebami. Je lastnica hiše, kredita in magisterija. Je tudi glasna, ima 40 let in nekaj odvečnih kilogramov. Roman Hiša je njen pisateljski prvenec. (Vir: http://www.emka.si/hisa/PR/2272340)
Odlično napisan prvenac, ogoljene emocije, ogledalo stanja u našem društvu... Sve je stalo u ovu knjižicu, i društvo, i porodični odnosi, i bračni odnosi i sve ono što čini život... a opisano kroz pokušaje prodaje kuće... Nepretenciozno, roman napisan iz duše... Slika našeg vremena... Toplo preporučujem
Beograđanka Ivana Đilas nakon studija odlazi u Sloveniju, gde radi kao "pozorišni radnik". I muž je umetnik sa nesigurnim primanjima, ali ipak kupuju porodičnu kuću na kredit, da "im život ne pobegne". Ova blago fikcionalizovana (da li?) knjiga nam opisuje prodaju te kuće, nakon što shvate da su im želje bile veće od mogućnosti.
Kuća spada u nekakav ekonomski žanr i roman je koji prikazuje nesnalaženje u tranziciji i kritikuje potrošačko društvo. Iako je naratorka u 90% rečenica nesretna i izvan sebe, to kroz cinizam prikazuje na duhovit način. Nešto što sjajno radi Erlend Lu, ovde ne uspeva uvek.
Većinu svog života proveo sam u Sloveniji, tako da sam prepoznao kritike specifičnosti tog malog društva. Frazu "da nam život ne pobegne" čuo sam na desetine puta kod ljudi između 25 i 35 godina, a dobro ti je poznata i "9-mesečna radna godina i 3 meseca godišnjih odmora". Kuća kritikuje i dosta drugih sitnica, autorka odlično primećuje gluposti koje nas okružuju. Ne mogu da se setim, na primer, knjige koja je posvetila redove popriličnom problemu zvuka tastature, dok sa nekim pričaš telefonom.
Dakle, humor bi trebalo da je glavna odlika romana. Solidan je, a bio bi bolji da je Kuća bolje prevedena. Slovenački jezik je pomalo nespretan za humor, a ovako preveden, zvuči još nespretnije. Dosta je tu fraza koje prepoznajem iz svakodnevnog slovenačkog, koje na srpskom ne zvuče dobro. Ponekad imaš osećaj da su rečenice prevođene reč po reč. I dijalozi zvuče neprirodno. Prevod na srpski je (uz pomoć ko-prevodioca) radila sama autorka, pa je možda i to problem. Verovatno bi bilo najbolje da je Ivana knjigu napisala još jednom na srpskom, kao što je to radio Nabokov.
Još nešto. Knjiga se brzo i jednostavno čita, ali na trenutke smara sa spiskovima i listama. Šta raditi, kako raditi, sa kim raditi, šta kupiti... Naratorka kaže da je opsednuta spiskovima, ali "roman napisan u spiskovima" ne zvuči baš toliko zabavno.
Lusija Berlin, Elena Ferante i Ivana Dobrakovova su svedoci da volim priče o samodestruktivnim i/ili pomalo histeričnim ženama, ali ovo plitko opštemestašenje Đilasove koje pokušava da se prošvercuje kao kritika potrošačkog društva, e to stvarno ne mogu da svarim, isto kao ni cinizam u svrhu traženja sažaljenja.
Budući da nam Ivana Đilas uskoro gostuje na Festivalu književnosti „Imperativ“ odlučila sam da, nakon drugog čitanja njenog romana „Kuća“ koji je postao bestseler u Sloveniji, dopunim prvobitne utiske i reblogujem post, odnosno objavim ga samostalno jer to zaslužuje. Sa Ivanom ćemo o životu na rate i mnogo čemu još razgovarati 1. juna 2019. godine sa početkom u 18:00 časova u Crvenom salonu Banskog dvora. Dođite na Imperativ!
"Danas se zadužimo, sve novo proživimo do trideset pete godine i onda otplaćujemo dok ne crknemo. Ali uživamo odmah. Bar onog trenutka kad kupujemo, uživamo. Kad potpisujemo kupoprodajne ugovore, uživamo. Kada otvaramo paket, uživamo. U mirisu novog. A onda nemamo više vremena za uživanje. Jer moramo na mnogo velikih rata da otplatimo sve to davno prošlo uživanje. I posle četrdesete godine svi smo već sagoreli i ubijeni u pojam."
„Kuća“ Ivane Đilas samo je naizgled priča o prodaji kuće ili, kako naratorka u nekoliko navrata napominje, prodaji samog života jer to je ono što ljudi kupuju, sliku idiličnog porodičnog života i, po mogućnosti, luksuznog dizajnerskog namještaja. Međutim, iza prodaje kuće krije se mnogo dublja i ozbiljnija priča i to jedna vrlo konkretna kritika savremenog konzumerizma i življenja na kredit, odnosno onog, mnogima dobro poznatog, životarenja na rate.
"U tim smo godinama kad imamo prvu ozbiljnu krizu svesti o sopstvenoj konačnici, a istovremeno imamo decu koja su na samom početku i još im treba sve od nas. Preticali smo sami sebe, i dok smo to radili, načisto smo zakasnili."
Nudi nam Ivana pregršt kvalitetnih zapažanja o mnogo čemu još: položaju umjetnika, odgađanju rađanja, vaspitanju djece, porodičnim odnosima, imidžu i slici života koju želimo da pošaljemo,.. Najzanimljivije od svega je koliko običan čovjek savlada ekonomiju i finansije kad ga muka natjera. Pored lakoće zasmijavanja i pisanja u prvom licu o jednoj ličnoj, porodičnoj krizi, ali istovremeno i onoj velikoj, društveno-ekonomskoj na krajnje nepatetičan način, Ivanin stil karakteriše i odlična karakterizacija likova koje bez teškoća možemo identifikovati među stvarnim poznanicima.
"Kod nas letnji odmori traju od prvog juna do početka septembra. U tom periodu se niko ne usuđuje nikoga da pozove jer je taj neko možda na odmoru. Ako ti da nešto obaviš treba prisustvo troje ljudi ili više, velika je verovatnoća da će ti reći da je neko odsutan i biće vrlo začuđeni što uopšte zoveš. Zapravo, godina u ovoj državi traje devet meseci, ostalo su godišnji odmori. Čak ni vesti na televiziji ne gledam preko leta jer su svi novinari na odmoru. Čudimo se Italijanima, koji sebi priušte ceo avgust, a mi imamo tromesečne kolektivne odmore."
Zabavno i pitko, uglavnom tužno štivo. Svojim humorom, onim gorkim, podsjeća me na ekscentričnog Erlenda Lua. Nije najveća i najkvalitetnija knjiga koju ćete pročitati, ali svakako vrlo značajna i dovoljno groteskna da je ne biste trebali propustiti. Ako imate kredit, ako je jedno ili čak dvoje u kući zaposleno, a opet krpite kraj s krajem, ako volite praviti spiskove, ako i vi nedjeljom pravite palačinke, ako se pitate što niste osnovali porodicu deset godina ranije, ako angažovana književnost nije previše opora za vaš ukus, potražite kuću.
"I nismo jedini. Ko danas ima rezerve za više od tri meseca? Čak ni Amerikancima, uprkos snovima, nije više lako. Istraživanja pokazuju da 38 odsto ne bi moglo od ušteđevine da plati iznenadnu posetu lekaru koja bi koštala 350 dolara. Za veću popravku automobila morali bi već nešto da prodaju ili da se dodatno zaduže."
„Kuća“ polazi od prilično jednostavne postavke: Bračni par sa malim detetom mora da se iz velike kuće na selu preseli u manji stan u gradu, jer troškovi života i održavanja kuće prevazilaze njihove mogućnosti. Stil je krajnje sveden, ne razlikuje se recimo razgovora uz kafu, a zaplet počine odmah, u prvoj rečenici, bez uvoda i pripreme. Tako naratorka postaje suštinsko obeležje ove knjige. Sve što čitalac dobije dobiće iz njene krajnje lične i krajnje subjektivne perspektive.
I zato sam ja na 16. strani romana prokomentarisala kako upravo čitam priču o najglupljem, najiritantnijem debilu svih vremena. Očigledno je ovo bila hiperbola u afektu, em sam ja i inače kratkog fitilja em je „Kuća“ daleko od toga da po bilo čemu bude naj. Ali zamislite da na jako skučenom prostoru sedite prekoputa nekoga ko vam drži noge i ruke među kolenima i unosi vam se u lice da čujete i vidite samo njega, a vi sve vreme razmišljate da li je realno da neko zaista bude toliko glup. Pritom ne mislim onako kako je budala po definiciji neko ko se ne slaže sa vama, nego mislim na suštinsku nesposobnost da na osnovu iskustveno potvrđenih i ponavljanih uzročno-posledičnih veza putem analogije doneseš zaključak o verovatnom budućem ishodu. Ili je sposobnost tu, ali je lakše da pokriješ uši i zatvoriš oči i vičeš „lalala“ na sav glas. A to je daleko gore. Ovde se supružnici oboje bave profesijama koje zavise od angažmana i projekata, i tako je oduvek bilo. Prihodi su im skromni i neredovni, i tako je oduvek bilo. Zadužili su se i kupili kuću koja je daleko veća od njihovih realnih potreba, i tako je oduvek bilo. Kuća zahteva mnogo ulaganja, održavanja, popravki, nalazi se u ruralnom naselju sa lošom infrastrukturom i kanalizacijom, i tako je oduvek bio. I šta eto očekuješ da bude ishod svega toga? Pripovedačica hoće po svaku cenu da živi u kući sa kojom štošta ne štima jer je to tako divna pomisao, krivi sve one koji se ne nalaze u njenoj situaciji i nisu povlačili njene poteze u životu, prebacuje neznancima što vode vlastite živote, očekuje drugačiji tretman za sebe i zahteva da ona bude izuzetak, izuzeta i izuzetna, u svemu ide po osećaju kao presudnom argumentu, namerno povlači impulsivne i destruktivne poteze, valjda u inat samoj sebi. Zaista, šta si očekivao od svega toga?
„Kuća“ se brzo ali mučno čita. Brzo zbog jednostavnog stila i malog broja motiva. Mučno jer je strašno teško izaći na kraj sa takvom protagonistkinjom. Naracija dominira nad svim ostalim elementima dela, jer se i naratorkin profil nadvija nad „Kućom“ i nad kućom. I nad čitaocem. Ja sam evo celo čitanje i ceo ovaj komentar provela u besu zbog njene gluposti. Kao da je u pitanju živ čovek. Ta njena životnost i opipljivost besprekorno su prikazane. A pošto empatija u urednoj obrnutoj proporciji opada kako glupost likova raste, ovde nema nikakvog saživljavanja sa njima. Jer niko ne bi za sebe da kaže kako bi bio jednako blaziran i nepromišljen. Situacija u kojoj se ova porodica nalazi ostaje lična trauma, svest o bespomoćnosti i odgovornosti za lične promašaje (za čitaoca, ne za junakinju), ali zahvaljujući krajnje oštrom otklonu se sve naposletku svodi na posmatranje kliničkog slučaja u kom ludak pokušava da te uvuče u svoje ludilo.
Koliko god meni ovo ličilo na histerisanje razmaženog derišta, a zavidim vam ako zaista ne poznajete nikog sa takvim autizmom spram realnosti, i dalje je u pitanju roman. Nije da „Kuća“ nema formu i nije da je ta forma bez mane. Naprotiv. Otprilike na poslednjoj četvrtini nastaje rez posle kog sve kreće nizbrdo i gubi strukturu. Tada postupci i događaji iz vedra neba postanu toliko bizarni i nadrealni da nikakav suspension of disbelief tu više ne pomaže, a dotad linearan tok pretvoriće se u fantazmagoriju spram koje bi i Bunjuel delovao kao suvi realista. Tu ceo roman pukne kao mehur od sapunice. A vrlo životna priča o nečijoj vrlo životnoj operisanosti od života pretvori se u farsu.
Jedva sam cekala da je privedem kraju. Prisjelo mi je valjda od silnih spiskova, kredita, potraznji, oglasa, minusa, trulog bracnog odnosa, ali onda bas na osnovu tog stalnog osjecaja uznimirenosti koji je tinjao u meni zakljucujem da je autorka uspjela - i vise no dovoljno - u svojoj namjeri da docara cijelu tu bezizlaznu situaciju u kojoj se nasla.
O stambenom prostoru koji je bračni par odabrao prepoznajući u njemu kutak koji će nazivati vlastitom domom? Mesto za sanjarenje i dalje planiranje svih narednih poduhvata, ličnih, poslovnih, ukupno životnih? Sigurno.
Međutim, taj plan se izjalovio.
Za bračni par sa malim detetom i ne baš mnogo pouzdanim izvorima zarade kuća na selu sređena po ukusu dve umetničke duše postala je luksuz. Mora da se proda, a život da se ponovo osmisli ispočetka, ovaj put u nekom stanu – koji će se kupiti onda kada se kuća proda.
Junakinja je žena u četrdesetim koja obožava red, obožava spiskove i prividno držanje pod kontrolom svega što je okružuje. Ponosna na svoje uređenje prostora koji je nekada delovao kao odlična ideja a koji će vrlo uskoro postati najveći pritisak i izvor svake dalje razmirice.
Kada reše da prodaju kuću, ona profesionalnim fotografijama što bolje predstavi ne samo prostor kojeg žele da se reše jer ih novčani izdaci pritiskaju, nego i sopstveni život koji se odigravao u toj kući na selu. Istina je da obe te slike nikom ne deluju najidealnije, čak ni njoj samoj.
Do guše u kreditima i dugovima, porodica iz romana jedna je od onih koje su želele da ugrabe svoje snove, jako žmureći da iluzija ne bi nestala – život po njihovoj meri nije onaj koji mogu sebi da priušte.
- „Danas se zadužimo, sve novo proživimo do trideset pete godine i onda otplaćujemo dok ne crknemo. Ali uživamo odmah. Bar onog trenutka kad kupujemo, uživamo. Kad potpisujemo kupoprodajne ugovore, uživamo. Kada otvaramo paket, uživamo. U mirisu novog. A onda nemamo više vremena za uživanje. Jer moramo na mnogo velikih rata da otplatimo sve to davno prošlo uživanje. I posle četrdesete godine svi smo već sagoreli i ubijeni u pojam.“
- „Kako je nezrelo u prvom poluvremenu doneti odluke za ceo život i biti ubeđen da ćeš se sa njima slagati sledećih trideset godina.“
Zato je „Kuća“ priča o nadama koje nas povedu visoko ali koje večito stoje nad nama preteći da se sruše i pokopaju i one koji se drže za njih. Kriza društva pogađa i krizu drugih odnosa – porodičnih najviše.
Prodaja kuće prodaja je dela života koji se nalazi u prostoru koji sada služi kao izložbeni. Izložbeni prostor koji ljudi dolaze da vide uživo ili ga posmatraju vrteći fotografije na sajtovima za oglašavanje. Gledaju zidove, nameštaj, boje, detalje koji određuju ljude koji su u toj kući zamišljali život. Pokušavali da u njoj osmisle budućnosti, da je dohvate čak i kada je delovala nestvarno.
Prodaja kuće je izlaganje života drugima. Dopuštanje svima koji saznaju za tu odliku da komentarišu koliko je to pametno, koliko je cena realna, koliko je to nekad bio nepromišljen potez, koliko je sve dalje neizvesno. Dopuštanje kupcima da zapitkuju o cenama, o razlozima selidbe, o mirisima, o komšijama, o planovima onih koji odlaze. I nedopuštanje sebi da u nekom trenutku sve pošalješ dovraga: prijatelje i porodicu jer važno je imati nekog ko će možda uleteti kada zagusti (kao da već nije došlo do neizdrža), a kupce jer njihov novac jako treba i treba izdržati i podržati iluziju da će se vratiti sa ozbiljnijom ponudom kada se utisci slegnu.
Za to vreme, život se obrušava. Kuća se obrušava. U glavi nastupi sve užasniji haos, a u komunikaciji ili tišina ili grubost. Daljina. Spiskovi se nižu sve više što je jaz dublji, što je agonija strašnija a dugovi ogromniji.
Zato je „Kuća“ i priča o životu. O razilaženju planiranog i dogođenog. O raskolu ideje i dobijenog rezultata.
Čita se u dahu. Sjuri se niz ruke kao voda niz dlan pri jutarnjem ili večernjem umivanju.
Ostane na licu kao vodootporna maskara koja ipak insistira na nečemu skupljem: micelarnog vodi ili nekom toniku.
I katarza košta. U ovom slučaju nekoliko sati dobrog sna. Bolje smo prošli od onih o kojima smo čitali.
Ova knjiga mi je baš sjela. Samo sam uzela da je čitam i počela sam da okrećem i okrećem stranice i da ponavljam kako sam to tako ja (sa svim ovim pravljenjem spiskova i planova, naknadnim upisivanjem onoga što sam uradila samo da bh to precrtala pa do scene odlaska u hitnu i rečenice poput one "Progutam sve što mi da i idem kući da umrem", nakon što vam u hitnoj kažu da je samo napad panike/anksioznosti. Knjiga je pisana jednostavnim jezikom, ali se njime uspije dočarati toliko toga, nekako slikovito izgraditi različiti profili likova, pogotovo oni agenti za nekretnine, autorka se dotiče zaista aktuelne teme i fin je taj njen lični osvrt na jedan ovakav problem. Istina, nije ovo najkvalitetnija knjiga ikad, nekako je ostala bez dubljeg zalaženja u sve o čemu se piše, što je s jedne strane baš šteta, a sa druge - možda bi se tako izgubila ova neka lakoća koja me na prvom mjestu i oduševila. Ovo mu dođe kao neka sjajna knjiga za čitanje na odmoru, kad nećete ništa prekomplikovano, preteško, preslojevito, a ne biste baš ni da čitate neke gluposti. Četiri zvjezdice na kraju samo zbog ovog utiska ličnog prepoznavanja, na kakav odavno nisam naišla, inače bi vjerovatno bile tri.
Po stilu me je najviše podsetila na Lua, ali je junakinja Ivane Đilas, kao što to obično biva s junakinjama, u nešto nezavidnijoj situaciji od Doplera, bez privilegije da fizički pobegne od kapitalizma. Posledično, ova je knjiga više realistična i manje duhovita, a previše toga ostaje na površini, polovično, pa je ukupni utisak bled.
Duhovito napisana prica o porodici koja se suocava sa prodajom kuce koje vole, zbog finansijskih poteskoca. Ivana Djilas sa neverovatnom lakocom pise tesku zivotnu situaciju bez mnogo drame i patetike. Poistovetila sam se svakako, mi smo doduse kupovali stan, ali sve situacije koje je opisala, kao da me je pratila 6 meseci i napisala zivot po meni. Odlicna kritika drustva i sve sto je apsurdno u njoj, vrlo je lako poistovetiti se.
Књига за опуштање. Не захтева много од читаоца, али и не даје много, па смо квит :).
Потврђује се да, када прочитам позитивне рецензије о некој млађаној књизи (књизи која је недавно изашла испод штампарске пресе), успем, скоро сваки пут, да се разочарам. Вероватно проблем лежи у томе што сам идеалиста и што много очекујем.
Hiša. Ta famozna fantazma, ki se ti prikazuje v sanjah, se ovija okoli želja, jih kroji po svoje, šepeta pohujšljive enozložnice in te v hipnotičnih sunkih vleče k sebi, obljublja veliko. Topel sprejem, še toplejše bivanje. Z velikimi očmi zanemariš na videz malenkostne sitnosti, povezane z denarjem, ki te bodo spremljale naslednjih deset, dvajset, celo trideset let. Preveč je lepo tukaj in zdaj, da bi tratil čas s tam in pozneje. Seveda verjameš vsemu, tudi sladkim besedam s prospektov, bisernim nasmeškom, ki obljubljajo točno tisto, kar vznikne iz tvojih predstav o boljšem, večjem življenju. Prepričan si, da bo šlo, da se bo vse izteklo, kot se mora, na to nas dolgo pripravljajo. Iz malega raste veliko. Včasih preveliko. Neredko se ne izide.
Gledališka režiserka Ivana Djilas, ki je na to perečo tematiko opozorila že pred leti v zelo odmevnem članku, je spisala roman o generaciji, ki se ji prehitro in preveč zlahka pripisuje prevelike apetite in se jo premalo postavlja v kontekst družbe, v kateri se živi iz dneva v dan, od enega plačanega računa do drugega, od enega honorarja, ki zamuja, do drugega honorarja, za katerega je sploh vprašanje, ali se bo znašel na računu. Vsak pa si želi dom. Kar ni veliko. Ni preveč.
Roman se ne začne dobro. Tričlanska družina mora prodati hišo, ker so ji bančne obveznosti v nekaj letih zrasle čez glavo. Rešitev, čeprav kisla, se zdi preprosta. Oddati nepremičninski oglas, vse prostore urediti, pospraviti, polepšati, da bodo mamljivi za nove kupce, nove iskalce boljšega življenja, in čim prej najti drugo, sicer manjše stanovanje, v katerem bo finančno breme znosnejše. Toda ne gre. Ne da se samo zamahniti s čarobno palčko, poleg neznosnega čakanja na odrešitev se v vedno silovitejšem vrtincu znajdejo tudi izgovorjeni in nakazani očitki staršev, nepotrebni predlogi bližnjih, ki niso v nobeno uteho, prej obratno, ostre zobe pokažejo vse pasti zakonskega in družinskega sobivanja. Čeprav si ponosen na to, da znaš držati vse niti v svojih rokah, se te začnejo trgati.
Hiša s svojimi 263 stranmi ni najkrajši roman, vendar ga brez težav prebereš v enem večeru. Na mah, pogoltneš ga. Tu seveda ni govora o kakšnem literarnem presežku, ampak ga tudi ni za pričakovati. Spregovori vsebina, ki je zelo živa in zareže. Z učinkovito zgodbo, ki niha od duhovitosti do grenkobe, dobimo odličen vpogled v srednja leta, v katerih se tepejo razočaranja in umirjene želje, ko te doletita realnost in obup. Preveč nepremišljeno in precej neodgovorno bi bilo reči, da je vse za nekaj dobro, toda v naglih vnemah, po katerih kar kličejo današnji časi, pogosto pozabljamo, da štiri stene, ta večni ideal, ki ga tako radi malikujemo, še ne naredijo doma.
In včasih, ko to le dojamemo, je morda že prepozno. Zato je tu Hiša.
Izjemna pripoved o življenju, ki ga ustvarimo in do katerega smo nemočne_i, ko enkrat zaživi po svoje. Avtorica naturalizem v opisovanju mundanosti in težav, ki jih povzroča dolgotrajna prodaja hiše, preplete s svojevrstno umetniško interpretacijo svoje nezavidljive situacije. Roman je začinila z obilico pikrega humorja, domiselnimi primerami, samozavednjem in nadrealističnim koncem. Branje zaradi sloga teče gladko in hitro, dokler avtorica ne izpostavi ostrih življenjskih resnic, ki ti dajo misliti. Hitrost branja poganjata tudi unikatna značaja prvoosebne pripovedovalke in hiše, ki jo prodaja. Knjiga je, v avtoričinih besedah: "dober material za jokanje," sam bi dodal še, za smejanje.
Jednostavno knjiga nije za mene i moj ukus, ali svakako veoma bitna priča koja kroz prodaju kuće prikazuje odnose porodice i sve ono kroz šta oni prolaze. Takođe, u knjizi su predstavljeni svi problemi sadašnjice i sve ono sa čime se svaki par, a i osoba, bori. Krediti, manjak novca, porodični odnosi... Vredi je pročitati i svakako sadrži dosta bitnih tema o kojima se ne piše i ne priča mnogo. Stil pisanja je okej i veoma brzo se čita. Dopalo mi se kako su glavni likovi uspeli da me nasmeju u najtragičnijim situacijama i to njihovo pozitivno ludilo. U ovom trenutku meni nije pristala niti odgovara mom čitalačkom ukusu, što ne znači da je knjiga loša. Samo nije za mene. I da, kraj je stvarno presladak, možda nešto najlepše u celoj knjizi.
Ves govor o bankah, zavarovalnicah, izterjevalcih in ostalih nesoglasnih zaviralcih srečnega miru je stranska opomba k psihološkemu boju, s katerim pripovedovalka skuša preprečiti lastno norost. Hiša je izvrstno napisana osmislitev sodobnega potrošnika in ljudi, ki ga obkrožajo. Zato omogoča razpravo tako v ekonomiji kot tudi v psihologiji, kamor umešča dramo pomanjkanja sredstev, na povsem neizumetničen način spregovori o reševanju problemov, hkrati pa nič kaj boječe prikaže, kako lahko takšne situacije pripeljejo do popolne izgube kontrole, ki jo zapolnjuje z iskanjem sovražnikov. Tako bi težko odmahnil z roko in ne opazil simptomov, ki jih roman uspešno prikaže.
Hiša je ravno toliko fikcija, da se z užitkom potopimo v njeno zgodbo, a obenem prav toliko tudi ne, in zato nas je čisto malo tudi groza.
Iskrena i ironična, oštrog jezika (popu pop, bobu bob) a ipak nekako naivna i uverena u happy end koji se nekako podrazumeva, do te mere da su postupci i očekivanja junakinje povremeno potpuno besmisleni. Gledaš, ne veruješ i imaš jaku želju da je protreseš i ošamariš da dodje sebi!
Pogled na brak, odnose u porodici i na poslu, funkcionisanje u društvu, želje / očekivanja vs. mogućnosti. Upakovano kao jedna priča kojoj je cilj da zabavi, ali čime? Tako reći, too close for comfort u ova vremena kad svi balansiramo na nekoj varijanti razapetog konopca… pogotovo što feel-good happy end izostaje (umesto njega cela priča sklizne u nadrealnost).
Prekletstvo domače police prinese to, da so te knjige prebrane z velikim časovnim zamikom. Dobra stran pa je, da sem se po štirih letih vrnila na mestni avtobus. Pol ure vožnje tja in nazaj tako lahko izkoristim za... branje, seveda, in prav te knjige zdaj prihajajo na vrsto. In končno k Hiša. Pravzaprav si mnenja ne morem dobro določiti. Začela se je izvrstno. Zanimivo. Nato je prešla k precej bolj suhoparnim opisom prodajanja hiše. Ves čas sem nekaj pričakovala. Kaj točno? Ne vem, morda malce vpletenih spominov, čustev, kakšnih dogodkov iz preteklosti. A se je še kar vrtelo okoli prodaje hiše in postopkov okoli tega ter življenja v stresu, ki ga prinese takšna odločitev. Nato mi je knjiga spet postala precej bolj všečna. Končni izkupiček je vendarle več od povprečja. Je nenavadna zamisel in dogajanje, ki se vrti le okoli hiše, precej manj pa so izpostavljeni odnosi med tremi člani družine. So, a hiša je v ospredju, kot bi ona narekovala vse skupaj. Ali kot avtorica nekje zapiše: Hiša ima dušo? Ja, v tej knjigi jo nedvomno ima. Kako se vse skupaj dogaja, kako konča, pa prepuščam bralcem, ki knjige še niso prebrali.
Nevelik (ovo je pohvala) realistični roman o financijskoj, a posljedično i obiteljskoj krizi bračnog para s petogodišnjim djetetom. Oni su slobodni umjetnici čije preživljavanje je uvijek na rubu, što je djelomično sramota države (Slovenije, ali isto tako može biti i bilo koje druge), a djelomično i posljedica njihovih loših odluka i financijskih poteza.
Kuća u kojoj žive postala im je prevelik zalogaj u svakom pogledu, popisi poslova koje pripovjedačica, 40-godišnja majka neprestano slaže samo se gomilaju, te je odlučuju prodati. Susreću se s dobronamjernim i/ili optužujućim komentarima obitelji, poražavajućim posjetama agencija i interesenata koji, gledajući kuću, ogoljavaju i njihovu intimu.
Pripovjedačica si ne traži izgovore, hrabro priznaje svoje pogrešne poteze i od okoline očekuje minimum razumijevanja i pravo na pogrešku i promjenu mišljenja (što ne dobiva). Scene obiteljskog druženja odlično su opisane, pune gorkog humora, kao i razvoj, odnosno pad, njenog odnosa s mužem.
To je več kot samo zgodba o prodaji neke hiše. Je zgodba o velikih pričakovanjih in velikih razočaranjih, o življenju v okovih dolga, o upanju in zaupanju, o zakonu in družini. Nepričakovano me je odpeljala na pravi vrtiljak čustev - od cmoka v grlu do režanja na glas. Iskreno, brutalno in odlično.
A pretty cover and an interesting story. Well written, easy to read and very atmospheric, although the story and life of the characters is not always easy.