Superjunakinje su inspirirane arhetipovima saboter, prostitutka, žrtva i dijete, s četiri životne uloge koje u nekim omjerima svi igramo i često određuju naše živote, napominje autorica u prologu. Kao u „Čarobnjaku iz Oza“, gdje junaci kreću na put kako bi pronašli željenu vrlinu koja im nedostaje, da bi je pri susretu s čarobnjakom otkrili u samima sebi, tako i superjunakinje Lee Brezar pronalaze u sebi uzroke svoga poraza i nalaze način da ga prevladaju.
Naslov Superjunakinje istodobno je ironičan i pobjedonosan jer su sve četiri žene posrnule pod teretom vlastitih očekivanja, tražeći od sebe puno, uvjeravajući se da su superjunakinje, iako nesvjesne vlastitih slabosti. Tek prisiljene da pobijede sebe postaju prave superjunakinje, spremne da pronađu inspiraciju i vedrinu u vlastitim životima.
Napokon, napokon, napokon! Pametna knjiga i ono što kaže je predragocjeno - kog se vraga imamo sramiti psihičkih problema i lomova? Ak netko ima rak, višemanje o tome otvoreno priča, no ako ima živčani slom, to nitko ne smije znati. Ako netko slomi nogu ili kuk, ok, pričat će se o tome, no ako završi u Jankomiru, sačuvaj bože da i sa samim sobom o tome popriča (čak mi se čini da je TO najveći problem, da sami sebi priznamo da smo malo ili puno pukli), a kamoli s nekim drugim! Aaa, nadam se da će mnogi ljudi uz ovu knjigu napokon shvatiti da je psiha istovrijedna tijelu! I da se može dalje i da ima rješenja. I zanimljivo mi je što je pisano kroz četiri junakinje iako kao da je jedna jer svaku od njih svatko od nas nosi u sebi.
Mislila sam jer poznam autoricu osobno da znam što mogu očekivati, odlično štivo. A onda me pogodio najmoćniji tekst koji sam pročitala u zadnjih nekoliko godina. To je knjiga koja čita tebe puno bolje nego ti nju, riječ po riječ. Moćno.