What do you think?
Rate this book
The Rehearsals
Un roman istoric, de fapt atemporal, o istorie repetându-se la nesfârșit, care ne ajută să înțelegem esența poporului rus – și poate nu numai a lui.
În Moscova secolului al XVII-lea, Patriarhul Nikon a reconstituit Orașul Sfânt al Ierusalimului pe pământ rusesc și i-a poruncit unui regizor să pună în scenă cele mai importante evenimente din Noul Testament, pentru a grăbi astfel cea de-a Doua Venire a lui Cristos. Actorii sunt însă aleși dintre țăranii simpli, neinstruiți, și nimănui nu-i este îngăduit să joace rolul Mântuitorului. Anii trec fără ca Mesia să apară, actorii sunt persecutați, arestați, exilați și, în cele din urmă, copiii lor le preiau rolurile. În mod absurd sau poate revelator, repetițiile continuă, iar credința oamenilor rămâne neștirbită. Romanul se concretizează, astfel, într-o reflecție uluitoare asupra artei, istoriei, religiei și identității naționale.
În Moscova secolului al XVII-lea, Patriarhul Nikon a reconstituit Orașul Sfânt al Ierusalimului pe pământ rusesc și i-a poruncit unui regizor să pună în scenă cele mai importante evenimente din Noul Testament, pentru a grăbi astfel cea de-a Doua Venire a lui Cristos. Actorii sunt însă aleși dintre țăranii simpli, neinstruiți, și nimănui nu-i este îngăduit să joace rolul Mântuitorului. Anii trec fără ca Mesia să apară, actorii sunt persecutați, arestați, exilați și, în cele din urmă, copiii lor le preiau rolurile. În mod absurd sau poate revelator, repetițiile continuă, iar credința oamenilor rămâne neștirbită. Romanul se concretizează, astfel, într-o reflecție uluitoare asupra artei, istoriei, religiei și identității naționale.
359 pages, Paperback
First published January 1, 2003
9 people are currently reading
376 people want to read
About the author
Vladimir Sharov
16 books11 followersVladimir Alexandrovich Sharov (Russian: Владимир Александрович Шаров, April 7, 1952 – August 17, 2018) was a Russian novelist who was awarded the Russian Booker Prize in 2014 for his novel Return to Egypt (Возвращение в Египет).
Vladimir Sharov was born in April, 1952 in Moscow, Russia. His father, Alexander Sharov (Shera Nurenberg), was a well-known Soviet children's writer. Sharov grew up in Moscow where he attended secondary school at the State Physics and Mathematics Lyceum of Moscow. He studied history at the Voronezh State University. In 1984, Sharov defended his thesis on the historiography of the Time of Troubles and Ivan the Terrible's secret police, the Oprichnina. Sharov lived in Moscow. He gave guest lectures on Russian history, literature and culture at international universities such as Harvard, Lexington VA, Cologne, Rome, Zurich as well as Oxford and Cambridge. He was a member of PEN International.
Vladimir Sharov was born in April, 1952 in Moscow, Russia. His father, Alexander Sharov (Shera Nurenberg), was a well-known Soviet children's writer. Sharov grew up in Moscow where he attended secondary school at the State Physics and Mathematics Lyceum of Moscow. He studied history at the Voronezh State University. In 1984, Sharov defended his thesis on the historiography of the Time of Troubles and Ivan the Terrible's secret police, the Oprichnina. Sharov lived in Moscow. He gave guest lectures on Russian history, literature and culture at international universities such as Harvard, Lexington VA, Cologne, Rome, Zurich as well as Oxford and Cambridge. He was a member of PEN International.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 14 of 14 reviews
March 5, 2022
God is one…
God is one… But people believe in Him differently… And this difference in beliefs turn people into enemies.
The end of the world is expected in the year 1666 so Patriarch Nikon orders a French theatre director to stage the mystery play about the life of the Saviour… The Patriarch is sure that lured by this play real Jesus Christ will appear and the Second Coming will begin… The rehearsals commence… But instead, Nikon is deposed and the entire troupe is exiled to Siberia… There, desperately wanting to summon the Messiah, they continue to rehearse the play for decades but all in vain, so the actors start a revolt followed by the merciless bloodbath.
The Rehearsals is a tenebrous parable of the sanguinary human history…
God is exactly what man wishes Him to be.
In the Bible God creates and God rests, He suffers and grieves, feels sadness and remorse, He walks, sees, speaks, looks, hears, remembers, smells, He loves and envies, rejoices and rages, punishes and forgives; He has eyes and ears and strong hands in which He holds the sceptre and the enemy-slaying sword… God really is like that and really does feel all these things, for our rage and joy, our remorse and sadness, our attitude towards the true and the false are also created in the image and likeness of His rage and joy, His sorrow and love.
God is one… But people believe in Him differently… And this difference in beliefs turn people into enemies.
The end of the world is expected in the year 1666 so Patriarch Nikon orders a French theatre director to stage the mystery play about the life of the Saviour… The Patriarch is sure that lured by this play real Jesus Christ will appear and the Second Coming will begin… The rehearsals commence… But instead, Nikon is deposed and the entire troupe is exiled to Siberia… There, desperately wanting to summon the Messiah, they continue to rehearse the play for decades but all in vain, so the actors start a revolt followed by the merciless bloodbath.
The Rehearsals is a tenebrous parable of the sanguinary human history…
‘Such a terrible thing – to reject your past, to write off all, or almost all, your life. Everything that was in it is declared evil and false, torn out by the roots, and no one can emerge from this process with their health intact. Yes, the thrill of a newly discovered truth may suppress the past, may allow it to be forgotten, but behind you everything is empty and dead. And there’s something else: being born from an idea rather than a mother’s womb makes everything artificial and unnatural, and the world created within and around themselves by those who’ve rewritten their life, who’ve managed to purify themselves and be reborn, is just as artificial.’
God is exactly what man wishes Him to be.
i-want-money
December 4, 2018TranSlated!
"The Children of Catastrophes: On Vladimir Sharov’s “The Rehearsals”"
By Caryl Emerson
https://lareviewofbooks.org/article/t...#!
From The Untranslated ::
"Sharov’s dense and skillfully manipulative narrative will require all your attention. Bear with him, and you will be rewarded. Ridden with all sorts of rabbit holes, that’s a Wonderland no Alice would visit on her own accord, for the journey would take her to the terrifying metaphysical depths of Russian and Soviet history. Translated into English by Oliver Ready (one of the five virtuosi I posted about earlier), Sharov’s staggering novel is slated to come out from Dedalus Books at the end of January. Don’t miss it."
https://theuntranslated.wordpress.com...
"The Children of Catastrophes: On Vladimir Sharov’s “The Rehearsals”"
By Caryl Emerson
https://lareviewofbooks.org/article/t...#!
From The Untranslated ::
"Sharov’s dense and skillfully manipulative narrative will require all your attention. Bear with him, and you will be rewarded. Ridden with all sorts of rabbit holes, that’s a Wonderland no Alice would visit on her own accord, for the journey would take her to the terrifying metaphysical depths of Russian and Soviet history. Translated into English by Oliver Ready (one of the five virtuosi I posted about earlier), Sharov’s staggering novel is slated to come out from Dedalus Books at the end of January. Don’t miss it."
https://theuntranslated.wordpress.com...
April 3, 2019
Written in the last years of the Soviet Union, this is one of those great Russian novels that does the heavy-lifting of a complex, discursive plot, multiple and mutable characters, of weaving together myth, religion and history with apparent ease.
Sharov starts by button-holing his readers with a sermon on Orthodox Christian teachings. These first 20 or so pages puts us on notice: we shall have to do some work here — don’t expect to understand what follows if you don’t pay attention. We are asked to take this stuff seriously: people have been killed not just for their beliefs, but for the roles history rather arbitrarily assigns them.
We are then guided into a hidden history, one that is to be found in archives and obscure manuscripts of mysterious provenance. What is revealed is the origins and development of a strange cult (I use that word with caution), which survived, in mutating form, in a Siberian village for three centuries. The key document upon which all rests is the diary of a French theatrical director, Jacques de Sertan, written in the six or seven years before his death in 1667.
For most of that time Sertan was just outside Moscow at the New Jerusalem Monastery, being built by Patriarch Nikon at the time of the Schism. Nikon believed that his replica of Jerusalem and environs, and the staging of a miracle play depicting the last days of Christ, would precipitate the Second Coming in early 1666.
Sertan was commissioned to prepare peasants to enact the roles of the apostles, the Jews and the Romans of the New Testament. But Nikon was exiled, as was Sertan and his cast, before this came to pass. Sertan died on the way to Siberia, but his cast, instructed by him, secretly continued to rehearse the play, which they came to see as something akin to a cargo cult ritual.
The roles were passed down over generations and those who had them, dividing themselves into Christians, Jews and Romans, came to inhabit those roles body and soul. On occasion they even had pogroms. Despite centuries of disappointment, the ritual of rehearsals survived even into Soviet times, when the village was turned into a prison camp and the villagers adopted the outward appearance of guards and inmates.
Sharov always holds his narrative on track, but keeps the journey interesting with pauses to explore the undergrowth of the surrounding landscape of ideas. One of these neatly executed asides is his extrapolation of the notion of how a text becomes the script for the living — using the example of one convict’s love letters being copied and thereafter becoming a template for love letters throughout the Gulag archipelago.
The idea of the Second Coming not going as well as it should is not new to Russian literature. In The Brothers Karamazov the Grand Inquisitor imprisons the returned Christ because he is a singular complication to Church business. Sharov’s novel takes on such weighty matters with the same confidence as did Dostoyevsky.
And, oh yes, driving the nail home, there is a sting-in-the-tail final twist.
Sharov starts by button-holing his readers with a sermon on Orthodox Christian teachings. These first 20 or so pages puts us on notice: we shall have to do some work here — don’t expect to understand what follows if you don’t pay attention. We are asked to take this stuff seriously: people have been killed not just for their beliefs, but for the roles history rather arbitrarily assigns them.
We are then guided into a hidden history, one that is to be found in archives and obscure manuscripts of mysterious provenance. What is revealed is the origins and development of a strange cult (I use that word with caution), which survived, in mutating form, in a Siberian village for three centuries. The key document upon which all rests is the diary of a French theatrical director, Jacques de Sertan, written in the six or seven years before his death in 1667.
For most of that time Sertan was just outside Moscow at the New Jerusalem Monastery, being built by Patriarch Nikon at the time of the Schism. Nikon believed that his replica of Jerusalem and environs, and the staging of a miracle play depicting the last days of Christ, would precipitate the Second Coming in early 1666.
Sertan was commissioned to prepare peasants to enact the roles of the apostles, the Jews and the Romans of the New Testament. But Nikon was exiled, as was Sertan and his cast, before this came to pass. Sertan died on the way to Siberia, but his cast, instructed by him, secretly continued to rehearse the play, which they came to see as something akin to a cargo cult ritual.
The roles were passed down over generations and those who had them, dividing themselves into Christians, Jews and Romans, came to inhabit those roles body and soul. On occasion they even had pogroms. Despite centuries of disappointment, the ritual of rehearsals survived even into Soviet times, when the village was turned into a prison camp and the villagers adopted the outward appearance of guards and inmates.
Sharov always holds his narrative on track, but keeps the journey interesting with pauses to explore the undergrowth of the surrounding landscape of ideas. One of these neatly executed asides is his extrapolation of the notion of how a text becomes the script for the living — using the example of one convict’s love letters being copied and thereafter becoming a template for love letters throughout the Gulag archipelago.
The idea of the Second Coming not going as well as it should is not new to Russian literature. In The Brothers Karamazov the Grand Inquisitor imprisons the returned Christ because he is a singular complication to Church business. Sharov’s novel takes on such weighty matters with the same confidence as did Dostoyevsky.
And, oh yes, driving the nail home, there is a sting-in-the-tail final twist.
Read
November 9, 2021Ispred mene, kao tračak svetla umetnut u smeću hiperprodukcije literarnog sveta, pojavio se Vladimir Šarov. Za njegovu knjigu „Povratak u Egipat“ u kojoj je govorio o istoriji jedne porodice potomaka Gogalja, i koju je pisao pet i po godina, osvojio je “Ruskog Bukera“, prestižnu nagradu koja se dodeljuje za najbolji roman na ruskom jeziku. Među dobitnicima ove nagrade je i Ljudmila Ulicka, ovde već odavno poznata i dosta spominjana autorka čije knjige je objavio Arhipelag.
Na moje iznenađenje, video sam da su neke knjige Šarova prevedene i kod nas. Nakon malo istraživanja saznao sam da je knjiga „Probe“ pomenutog pisca savršen početak čitanja celokupnog piščevog opusa te sam tako i odlučio da mu dam šansu. Knjiga se pojavila u prevodu Milana Vićića, a koju je izdala izdavačka kuća Utopia . Cena je nešto viša od standardnih, ali bih takođe napomenuo da se unutar knjige nalaze i crteži (petnaest, ukoliko se ne varam), u crno beloj boji, negde jednostrano a negde obostrano, pa pretpostavljam da je i to uticalo na formiranje cene.
Početak knjige pojedini smatraju kao najlošiji deo romana. Po mom mišljenju, međutim, tu nema nikakvog gubitka kvaliteta. Početak govori o delovima Biblije o kojima govori Ilja, i koji nestaje iz života glavnog junaka, kao i iz knjige, nakon što je ovaj naučio sve što je imao. Ilja je opisan kao polu-Jevrejin, polu-Rus, čije je lice odvratno i asimetrično, prikazujući dualnost krvi koja teče njegovim telom. Sam početak, iako govori o poznatim biblijskim događajima, imao je moju punu pažnju i uživao sam, dok će, pretpostavljam, onima koji nisu upućeni u pojedine događaje, taj početak u velikoj meri pomoći da na lepši i lakši način shvate kasnije delove knjige koji će se oslanjati na te događaje.
Glavni lik govori o njegovom studiranju i vremenu kada upoznaje neke jako zanimljive ljude kao što je Suvorin, čovek koji je držao kurs od veliki zainteresovanosti i kojem se pridružio glavni lik romana. Suvorin je ljubitelj preciznost i završenosti, mada takođe i veliki ženskaroš koji se nije mnogo davao značaj demografiji kada je reč o lepšem polu. Iz njegovog kreveta devojke su odlazile na doktorske studije gde im je u velikoj meri pomagao i sa radovima, i kada je došlo do toga da se izabere tim za ekspediciju koja treba da ide za Sibir, glavni lik se osetio odsečenim mada, na svu sreću, i lep zaokret romana, on se našao uz Suvorina.
Veliki broj rukopisa dolazio je do Suvorina, a kada je glavni lik romana ostao sam, krenuo je da izučava spise koji su se neprekidno pojavljivali preko Kobilina koji mu je iste prodavao. Spisi su bili na bretonskom te se morao naći i prevodilac. Roman tada dobija sasvim novu dimenziju, jer se pojavljuje roman u romanu, i mi krećemo da ronimo u jedan sasvim fascinantan svet, svet iz period patrijarha Nikona i jedne od glavnih figura romana: Sertana – dvorskog komediografa.
Pomno prateći burni Sertanov život dolazimo do mnoštvo događaja. Patrijarh Nikon nije bio u dobrim odnosima sa tadašnjim carem Rusije, i to je smatrao kao veliku manu jer ako nisu dobri odnosi između vlasti i crkve, onda ne može vladati harmonija među narodom. Sam Nikon je bio protivnik pozorišta i isto smatrao za đavolju rabotu. Međutim, jednog dana, na poziv patrijarha, Sertan ide njemu u posetu i gde dobija novo zaposlenje, i taj posao predstavlja ključnu tačku romana. Bilo je potrebno sagraditi Novi Jerusalim, a zatim ponoviti sve kao što se nekada desilo i koji stoje u jevanđeoskoj priči - kao na pozornici – počev od Rođenja Hristovog pa sve do Njegovog stradanja na krstu i Vaskrsenja, sa najvećom verodostojnošću i kao što se nekada desilo pre 1662. godine u Palestini. Jedan od zahteva je bio da se čitava predstava, koja bi dugo trajala, izvede bez profesionalnih glumaca, pa je Sertan bio zadužen da obučava nepismene ljude kako bi predstava bila prikazana 1666. godine (ove šestice su jako zanimljive, jelte).
Godinama su gradili sve. Podizali su hram, sekli drveće, kopali ribnjake kako bi ličilo na Tiverijadsko more i učili ljude šta treba da kažu ali i da veruju u isto. Uloga Hrista je bila čija? Da li iko može uopšte da glumi Hrista, ili će se Hrist već sam pojaviti? Zemlja se morala preurediti kako bi ličila na Palestinu i tražila se bezuslovna istovetnost. Kako bi ljudi bili plaćeni, ako i ne znaju da im je to posao, i da li će od posla oni krenuti da žive tim životom? Da li bi Jevreji, u tom slučaju, bili plaćeni više jer ih čeka i najteži posao: da drugi put razapnu Hrista? Bilo je potrebno imati i dvanaest apostola, koji su imali ključnu ulogu, pogotovo apostol Petar. Ili, možda apostol Petar iz sledeće generacije, ukoliko prvi nisu uspeli da dožive Hristov povratak?
Zanimljivo je posmatrati patrijarha Nikona, koji je govorio i o svom detinjstvu i kako je izbegavao smrt u nekoliko navrata. Međutim, u njegovom istorijatu vidi se i zarobljenost, momenti kada traži sebe u prošlosti i kada tuguje za sobom. Ako je tražio svoju prošlost, možda nije ni slučajno što je tražio da se ponovi i druga Prošlost.
Kako su ljudi posle dugog niza godina gledali na Sertana? Da li je on, koji ih je svemu učio, bio njihov Hrist? I, u tom slučaju, da li je patrijarh bio njihov antihrist? Da li će se predstava održati tada, kada je bilo rečeno, sedam godina od početka izgradnje svega, ili je potrebno mnogo duže, možda trideset i tri godine, koliko je Hrist živeo? Nezgode su nastavile da se ređaju pa su tako svi bili primorani da se sele po Sibiru, međutim, uvek su ginuli i podnosili žrtve, i samim tim oni su imali Novi Jerusalim gde god da su se nastanili. U jednom momentu bilo je dozvoljeno Jevrejima da uđu u Rusiju, pa je tako par Jevreja put vodio i u ovo malo selo, selo puno glumaca, gde su svi učili gestikulacije, govor i običaje od pravog Jevreja. Kada će doći Hrist? Da li su za to potrebne velike žrtve i da li će on doći silom prizvan? Apostol Pavel saznaje zašto se nije pojavio tada, i dolazi do teorije kada bi se Hrist pojavio. To, međutim, ostavljam čitaocima da saznaju, uz pregršt delova koje sam, na žalost, morao da preskočim jer u velikoj meri kvare čitalačko iskustvo.
Roman je ostavio snažan utisak na mene, i kraj knjige je takođe odličan.
Na moje iznenađenje, video sam da su neke knjige Šarova prevedene i kod nas. Nakon malo istraživanja saznao sam da je knjiga „Probe“ pomenutog pisca savršen početak čitanja celokupnog piščevog opusa te sam tako i odlučio da mu dam šansu. Knjiga se pojavila u prevodu Milana Vićića, a koju je izdala izdavačka kuća Utopia . Cena je nešto viša od standardnih, ali bih takođe napomenuo da se unutar knjige nalaze i crteži (petnaest, ukoliko se ne varam), u crno beloj boji, negde jednostrano a negde obostrano, pa pretpostavljam da je i to uticalo na formiranje cene.
Početak knjige pojedini smatraju kao najlošiji deo romana. Po mom mišljenju, međutim, tu nema nikakvog gubitka kvaliteta. Početak govori o delovima Biblije o kojima govori Ilja, i koji nestaje iz života glavnog junaka, kao i iz knjige, nakon što je ovaj naučio sve što je imao. Ilja je opisan kao polu-Jevrejin, polu-Rus, čije je lice odvratno i asimetrično, prikazujući dualnost krvi koja teče njegovim telom. Sam početak, iako govori o poznatim biblijskim događajima, imao je moju punu pažnju i uživao sam, dok će, pretpostavljam, onima koji nisu upućeni u pojedine događaje, taj početak u velikoj meri pomoći da na lepši i lakši način shvate kasnije delove knjige koji će se oslanjati na te događaje.
Glavni lik govori o njegovom studiranju i vremenu kada upoznaje neke jako zanimljive ljude kao što je Suvorin, čovek koji je držao kurs od veliki zainteresovanosti i kojem se pridružio glavni lik romana. Suvorin je ljubitelj preciznost i završenosti, mada takođe i veliki ženskaroš koji se nije mnogo davao značaj demografiji kada je reč o lepšem polu. Iz njegovog kreveta devojke su odlazile na doktorske studije gde im je u velikoj meri pomagao i sa radovima, i kada je došlo do toga da se izabere tim za ekspediciju koja treba da ide za Sibir, glavni lik se osetio odsečenim mada, na svu sreću, i lep zaokret romana, on se našao uz Suvorina.
Veliki broj rukopisa dolazio je do Suvorina, a kada je glavni lik romana ostao sam, krenuo je da izučava spise koji su se neprekidno pojavljivali preko Kobilina koji mu je iste prodavao. Spisi su bili na bretonskom te se morao naći i prevodilac. Roman tada dobija sasvim novu dimenziju, jer se pojavljuje roman u romanu, i mi krećemo da ronimo u jedan sasvim fascinantan svet, svet iz period patrijarha Nikona i jedne od glavnih figura romana: Sertana – dvorskog komediografa.
Pomno prateći burni Sertanov život dolazimo do mnoštvo događaja. Patrijarh Nikon nije bio u dobrim odnosima sa tadašnjim carem Rusije, i to je smatrao kao veliku manu jer ako nisu dobri odnosi između vlasti i crkve, onda ne može vladati harmonija među narodom. Sam Nikon je bio protivnik pozorišta i isto smatrao za đavolju rabotu. Međutim, jednog dana, na poziv patrijarha, Sertan ide njemu u posetu i gde dobija novo zaposlenje, i taj posao predstavlja ključnu tačku romana. Bilo je potrebno sagraditi Novi Jerusalim, a zatim ponoviti sve kao što se nekada desilo i koji stoje u jevanđeoskoj priči - kao na pozornici – počev od Rođenja Hristovog pa sve do Njegovog stradanja na krstu i Vaskrsenja, sa najvećom verodostojnošću i kao što se nekada desilo pre 1662. godine u Palestini. Jedan od zahteva je bio da se čitava predstava, koja bi dugo trajala, izvede bez profesionalnih glumaca, pa je Sertan bio zadužen da obučava nepismene ljude kako bi predstava bila prikazana 1666. godine (ove šestice su jako zanimljive, jelte).
Godinama su gradili sve. Podizali su hram, sekli drveće, kopali ribnjake kako bi ličilo na Tiverijadsko more i učili ljude šta treba da kažu ali i da veruju u isto. Uloga Hrista je bila čija? Da li iko može uopšte da glumi Hrista, ili će se Hrist već sam pojaviti? Zemlja se morala preurediti kako bi ličila na Palestinu i tražila se bezuslovna istovetnost. Kako bi ljudi bili plaćeni, ako i ne znaju da im je to posao, i da li će od posla oni krenuti da žive tim životom? Da li bi Jevreji, u tom slučaju, bili plaćeni više jer ih čeka i najteži posao: da drugi put razapnu Hrista? Bilo je potrebno imati i dvanaest apostola, koji su imali ključnu ulogu, pogotovo apostol Petar. Ili, možda apostol Petar iz sledeće generacije, ukoliko prvi nisu uspeli da dožive Hristov povratak?
Zanimljivo je posmatrati patrijarha Nikona, koji je govorio i o svom detinjstvu i kako je izbegavao smrt u nekoliko navrata. Međutim, u njegovom istorijatu vidi se i zarobljenost, momenti kada traži sebe u prošlosti i kada tuguje za sobom. Ako je tražio svoju prošlost, možda nije ni slučajno što je tražio da se ponovi i druga Prošlost.
Kako su ljudi posle dugog niza godina gledali na Sertana? Da li je on, koji ih je svemu učio, bio njihov Hrist? I, u tom slučaju, da li je patrijarh bio njihov antihrist? Da li će se predstava održati tada, kada je bilo rečeno, sedam godina od početka izgradnje svega, ili je potrebno mnogo duže, možda trideset i tri godine, koliko je Hrist živeo? Nezgode su nastavile da se ređaju pa su tako svi bili primorani da se sele po Sibiru, međutim, uvek su ginuli i podnosili žrtve, i samim tim oni su imali Novi Jerusalim gde god da su se nastanili. U jednom momentu bilo je dozvoljeno Jevrejima da uđu u Rusiju, pa je tako par Jevreja put vodio i u ovo malo selo, selo puno glumaca, gde su svi učili gestikulacije, govor i običaje od pravog Jevreja. Kada će doći Hrist? Da li su za to potrebne velike žrtve i da li će on doći silom prizvan? Apostol Pavel saznaje zašto se nije pojavio tada, i dolazi do teorije kada bi se Hrist pojavio. To, međutim, ostavljam čitaocima da saznaju, uz pregršt delova koje sam, na žalost, morao da preskočim jer u velikoj meri kvare čitalačko iskustvo.
Roman je ostavio snažan utisak na mene, i kraj knjige je takođe odličan.
November 5, 2018
I was drawn to this, first, because it was translated by Oliver Ready, who was behind the (very good) new version of Dostoevsky's Crime and Punishment, and second, because it's about a Miracle Play, and I am fascinated by Miracle Plays. So I was ready to soldier through the 80-some page lecture on religion that the book started with, which might be an overly steep cost of entry for most readers. And to be honest, I don't know that those readers will be that much more hooked once the plot kicks in, about Russian peasants performing a play in preparation for Christ's return. But wow, this is a hypnotic, and really disturbing, reflection on faith and performance, and on the fundamental, enduring link between Christianity and anti-Semitism. You know how people sometimes use the word Biblical to mean something really, epically, intensely messed up, but in a profound and powerful way? That's what this is like.
February 7, 2021
"Сертан и всички, които били до него в Нови Йерусалим, мислили, че него��ата постановка ще бъде изиграна само веднъж, но тя не била изиграна нито веднъж и това ѝ дало живот, оттук можем да направим извода, че неосъществилото се често може да живее дълго, а направеното почти веднага умира - природата, може да се каже, потвърждава това правило"
Русия, Вярата, разкола в църквата, и Вярата. За мен е книга за вярата, която те води и води напред.
Има ли предопределение? Животът раздава ли роли? Може ли човек да излезе от отредената му роля?
Какво може народ, който ползва за разменна монета любовни писма?
Обогатена е по-знаеща затворих тази книга.
Русия, Вярата, разкола в църквата, и Вярата. За мен е книга за вярата, която те води и води напред.
Има ли предопределение? Животът раздава ли роли? Може ли човек да излезе от отредената му роля?
Какво може народ, който ползва за разменна монета любовни писма?
Обогатена е по-знаеща затворих тази книга.
December 19, 2025
3.5 / 5 ⭐️
Honestly, a very good book and a must read if you can get over the lenghty lecture about religion from the beginning.
I wish it didn't take it so long to get to the point, to the 'experiment' / the sociological part. This is why I picked it up. And when it did, later on, I was a bit disappointed. It wasn't really exploring much. Sure, it was grasping the surface and providing very interesting observations at times, but can't help but wonder what this analysis would've been like had this book focused way more on what it promises on the back.
The characters are lacking individuality completely, and I am not talking about the actors. No, all characters are bland. My pet peeve was that I couldn't keep track of who is who and, frankly, I didn't really care. In the end, confusing or not, these characters were boring and totally uninteresting to me.
The review might sound harsh, but again, this is a very good book. I wouldn't call it the best social/political novel about Russia, but it's a must read for the fans of the (sub)genre.
Honestly, a very good book and a must read if you can get over the lenghty lecture about religion from the beginning.
I wish it didn't take it so long to get to the point, to the 'experiment' / the sociological part. This is why I picked it up. And when it did, later on, I was a bit disappointed. It wasn't really exploring much. Sure, it was grasping the surface and providing very interesting observations at times, but can't help but wonder what this analysis would've been like had this book focused way more on what it promises on the back.
The characters are lacking individuality completely, and I am not talking about the actors. No, all characters are bland. My pet peeve was that I couldn't keep track of who is who and, frankly, I didn't really care. In the end, confusing or not, these characters were boring and totally uninteresting to me.
The review might sound harsh, but again, this is a very good book. I wouldn't call it the best social/political novel about Russia, but it's a must read for the fans of the (sub)genre.
April 9, 2025
Подходил с заведомым скепсисом - всё-таки православие не моя чашка чая, не настолько хорошо я понимаю в его тонкостях, чтобы оценить детали. Как оказалось, в целом, знания Нового завета достаточно и на, собственно, религиозных обрядах канонического православия история не фиксируется. Это просто интересная история, которая вовремя успевает разогнаться и не остывает или разваливается к финалу. В самом конце даже жмыхнуло, я бы сказал.
Надо бы ещё почитать, что там у автора.
Надо бы ещё почитать, что там у автора.
March 11, 2024
Тривиальная time-is-a-flat-circle мысль, завёрнутая в (уже привычно у Шарова) нетривиальную оболочку. Красоты в этом больше, чем правды, но слишком изобретательно, чтобы быть недовольным. Единственное, жаль, что Шаров, в отличие, от, например, Сорокина, не стилист (и оттого несколько однообразен в этом смысле) — ему бы как раз очень пошлó, в его-то почти филоновской еретической многоголосице разных персонажей, всплывающих и теряющихся в море обрывистых житий.
December 18, 2022
A fascinating modern Russian novel with a pretty interesting historiographical argument and novel description of time embedded within it. The novel also has something to say about Russia’s unique historical fate, and about the Russian Jewish community in particular. I also like how the book takes early modern Russian history seriously. It reminds me on many ways of another brilliant book that touches about early Russian history, and time in general, Laurus.
January 22, 2023
"Potem je bilo, kakor da se je Nikon odmaknil, in začel je razlagati Certanu, da bi sem, na rusko zemljo, rad prenesel vse palestinske svetinje, ne le tiste, ki so jih ustvarile človeške roke, marveč tudi hribe, griče, reke, izvire, gaje; rad bi, da bi bili okoli samostana prav tista mesta in naselja, polja in ceste, po katerih je na poti v Jeruzalem z učenci hodil Jezus Kristus. »Za pravoslavno vero je to nujno,« je rekel, »Izraelovo deželo so oskrunili izmailci, njihovim žalitvam ni konca, njena svetost je opešala pod jarmom nevernikov, bolna je in šibka. Ljudje, ki romajo v Jeruzalem, v en glas pričajo, da so bili v Sveti deželi kar naprej v strahu za življenje, a to ni najpomembnejše. Z moralnega stališča pogled na kraje odrešujočega Kristusovega trpljenja, ki so tako zanemarjeni, človeku ne očisti duše, prej ji škodi. V Rusiji pa,« je rekel Nikon, »v deželi, ki je kljub vsem nesrečam in preizkušnjam ohranila pravo vero nedotaknjeno in čisto, bodo sveti kraji, če mi bo Bog dal moči, da jih prenesem sem, znova oživeli in se prerodili, se spet do roba napolnili z nekdanjo svetostjo.«"
Vaje (1997), prvenec Vladimirja Aleksandroviča Šarova, prejemnika (med drugim) ruskega bookerja, so eden tistih velikih ruskih romanov, ki z navidezno lahkoto opravi težko delo s kompleksnim, diskurzivnim zapletom, številnimi in spremenljivimi liki, tkanjem mita, vere in zgodovine.
Že na začetku pritegne bralca s pridigo o pravoslavni teologiji in njenih naukih. Teh prvih dvajset in nekaj strani nas opozori in posveti: ne pričakujte, da boste razumeli, kaj sledi, če ne boste pozorni. Stvari so resne: ljudi niso ubijali samo zaradi njihovih prepričanj, temveč zaradi vlog, ki jim jih je zgodovina dokaj samovoljno dodelila. Nadaljuje s tremi predavanji o Gogolju, ki je kljub želji po svetlobi, harmoniji, resnici in lepoti, ustvarjal le zle karikature; ni zmogel dobrega, zato je sežgal drugi del Mrtvih duš - knjigo, ki simbolizira rusko zgodovino.
Nato nas vodi v del te skrite zgodovine, ki jo najdemo v arhivih in nejasnih rokopisih skrivnostnega izvora. Razkriti so izvor in razvoj čudnega 'kulta', 'sekte', ki je v mutirajoči obliki preživel v sibirski vasi tri stoletja. Ključni dokument, na katerem vse sloni, je v bretonščini spisan dnevnik francoskega gledališkega režiserja Jàcquesa de Certana, opisujočega šest ali sedem let trajajoče obdobje pred njegovo smrtjo leta 1667. Večino tega časa je Certan preživel pod prisilo, praktičnol ugrabljen, v novojeruzalemskem samostanu v bližini Moskve, ki ga je tedanju ruski patriarh Nikon gradil v času ruskega verskega razkola. Nikon je verjel, da bosta replika Jeruzalema in njegove okolice ter uprizoritev čudežne igre - misterija, ki prikazuje zadnje Kristusove dni (brez Kristusa, ki naj bi z vrnitvijo sam popolnil svojo vlogo), pospešila njegov drugi prihod v začetku leta 1666. Certanova naloga je bila, da pripravi okoliške kmete za vloge apostolov in drugih bibličnih oseb, Judov in rimskih oblastnikov iz Nove zaveze. Toda patriarh Nikon je bil aretiran, obsojen zaradi herezije na smrt in izgnan (prav tako pa tudi Certan in celoten ansambel), preden je do uprizoritve sploh lahko prišlo. Certan je umrl na poti 'etape' v Sibirijo, vendar je igralska zasedba po njegovih navodilih skrivaj nadaljevala z vadbo igre, ki so jo doživljali kot obredno prakso, podobno kultnim.
Vloge so se nato dedovale iz generacije v generacijo in tisti, ki so jih imeli (delili so se na kristjane, Jude in Rimljane), so se vanje vživljali z dušo in telesom. Kljub večstoletnim razočaranjem zaradi nikoli dočakanega konca časa in vrnitve Kristusa Odrešenika, se je ritual vaj ohranil celo v sovjetskih časih, ko so izolirano sibirsko vas, domicil skupine, spremenili v taborišče in so vaščani prevzeli skladno z vlogami v misteriju naloge paznikov in jetnikov.
Ob vsej množici usod, eksistenc in karakterjev, je glavni lik kolektiv, ki ga določa vloga. Vloga, ki je funkcija smisla obstoja posameznika, ga prolongira transgeneracijsko v upanju za dosego cilja - odrešitev iz zla tega sveta. Vera v odrešitev pa žal včasih tudi iz najboljših namenov poraja zlo; kopiči ga in s tem utemeljuje nujnost odrešitve. V tej točki ni več nobene razlike med krščanstvom in boljševizmom.
Izjemno.
Vaje (1997), prvenec Vladimirja Aleksandroviča Šarova, prejemnika (med drugim) ruskega bookerja, so eden tistih velikih ruskih romanov, ki z navidezno lahkoto opravi težko delo s kompleksnim, diskurzivnim zapletom, številnimi in spremenljivimi liki, tkanjem mita, vere in zgodovine.
Že na začetku pritegne bralca s pridigo o pravoslavni teologiji in njenih naukih. Teh prvih dvajset in nekaj strani nas opozori in posveti: ne pričakujte, da boste razumeli, kaj sledi, če ne boste pozorni. Stvari so resne: ljudi niso ubijali samo zaradi njihovih prepričanj, temveč zaradi vlog, ki jim jih je zgodovina dokaj samovoljno dodelila. Nadaljuje s tremi predavanji o Gogolju, ki je kljub želji po svetlobi, harmoniji, resnici in lepoti, ustvarjal le zle karikature; ni zmogel dobrega, zato je sežgal drugi del Mrtvih duš - knjigo, ki simbolizira rusko zgodovino.
Nato nas vodi v del te skrite zgodovine, ki jo najdemo v arhivih in nejasnih rokopisih skrivnostnega izvora. Razkriti so izvor in razvoj čudnega 'kulta', 'sekte', ki je v mutirajoči obliki preživel v sibirski vasi tri stoletja. Ključni dokument, na katerem vse sloni, je v bretonščini spisan dnevnik francoskega gledališkega režiserja Jàcquesa de Certana, opisujočega šest ali sedem let trajajoče obdobje pred njegovo smrtjo leta 1667. Večino tega časa je Certan preživel pod prisilo, praktičnol ugrabljen, v novojeruzalemskem samostanu v bližini Moskve, ki ga je tedanju ruski patriarh Nikon gradil v času ruskega verskega razkola. Nikon je verjel, da bosta replika Jeruzalema in njegove okolice ter uprizoritev čudežne igre - misterija, ki prikazuje zadnje Kristusove dni (brez Kristusa, ki naj bi z vrnitvijo sam popolnil svojo vlogo), pospešila njegov drugi prihod v začetku leta 1666. Certanova naloga je bila, da pripravi okoliške kmete za vloge apostolov in drugih bibličnih oseb, Judov in rimskih oblastnikov iz Nove zaveze. Toda patriarh Nikon je bil aretiran, obsojen zaradi herezije na smrt in izgnan (prav tako pa tudi Certan in celoten ansambel), preden je do uprizoritve sploh lahko prišlo. Certan je umrl na poti 'etape' v Sibirijo, vendar je igralska zasedba po njegovih navodilih skrivaj nadaljevala z vadbo igre, ki so jo doživljali kot obredno prakso, podobno kultnim.
Vloge so se nato dedovale iz generacije v generacijo in tisti, ki so jih imeli (delili so se na kristjane, Jude in Rimljane), so se vanje vživljali z dušo in telesom. Kljub večstoletnim razočaranjem zaradi nikoli dočakanega konca časa in vrnitve Kristusa Odrešenika, se je ritual vaj ohranil celo v sovjetskih časih, ko so izolirano sibirsko vas, domicil skupine, spremenili v taborišče in so vaščani prevzeli skladno z vlogami v misteriju naloge paznikov in jetnikov.
Ob vsej množici usod, eksistenc in karakterjev, je glavni lik kolektiv, ki ga določa vloga. Vloga, ki je funkcija smisla obstoja posameznika, ga prolongira transgeneracijsko v upanju za dosego cilja - odrešitev iz zla tega sveta. Vera v odrešitev pa žal včasih tudi iz najboljših namenov poraja zlo; kopiči ga in s tem utemeljuje nujnost odrešitve. V tej točki ni več nobene razlike med krščanstvom in boljševizmom.
Izjemno.
April 15, 2021
«Репетиции» начинаются с проповеди человека, который жизнью ли, Богом или природой разрезан на две половины, и одна в нём русская, а вторая – еврейская. Он говорит о благости и силе Бога, о природе зла, первородном грехе и том наследстве, которое получили евреи вместе с Новым заветом.
Он говорит о том, как белые, во время Гражданской войны стреляя в своих за Россию, научили Сталина, что за великое дело можно убивать своих. Он говорит, что, когда идёт сила на силу, народ на народ и брат на брата, среди них нет ни одного правого. Но каждый из воюющих считает, что он – ДОБРО ПРОТИВ ЗЛА, а ведь они оба – зло, и зло множат.
Он говорит, что мироздание в начале времён было, как буквы – строй из него, что хочешь, но Адам познал, что такое зло, и выбрал его. Вот – первое предательство. Мы не выбираем добро, хотя каждый, узрев его, скажет – это оно!
Это – чёрно-белый роман. Здесь нет красот и захватывающих пейзажей, здесь размашистыми движениями – портреты страждущих сердец и простор редчайшей тишины, молчания душ и клокотание крови, которая тоже черна, потому что в ночи, тьме и течёт вместе со страхом, что даже миллиардов жизней не хватит дождаться спасения.. И чувство, что оно – рядом, только руку протяни.
Он говорит о том, как белые, во время Гражданской войны стреляя в своих за Россию, научили Сталина, что за великое дело можно убивать своих. Он говорит, что, когда идёт сила на силу, народ на народ и брат на брата, среди них нет ни одного правого. Но каждый из воюющих считает, что он – ДОБРО ПРОТИВ ЗЛА, а ведь они оба – зло, и зло множат.
Он говорит, что мироздание в начале времён было, как буквы – строй из него, что хочешь, но Адам познал, что такое зло, и выбрал его. Вот – первое предательство. Мы не выбираем добро, хотя каждый, узрев его, скажет – это оно!
Это – чёрно-белый роман. Здесь нет красот и захватывающих пейзажей, здесь размашистыми движениями – портреты страждущих сердец и простор редчайшей тишины, молчания душ и клокотание крови, которая тоже черна, потому что в ночи, тьме и течёт вместе со страхом, что даже миллиардов жизней не хватит дождаться спасения.. И чувство, что оно – рядом, только руку протяни.
June 20, 2024
Christianity as Apocalypse Cult, writ large
September 18, 2025
Репетиции (Владимир Шаров, 1992)
Второй мой роман у Шарова.
И как в предыдущем - исторично, плотно, со смысловыми вложенностями, значительно, архивно (на уровне деталей) + мифично (на уровне масштаба).
На этот раз текст про безумную историю бесконечных репетиций Христова пришествия, начинающихся еще со времен церковного Раскола (1666 год), а заканчивающимся никогда.
Интересные тропы, интересный язык. Оч зашло.
Второй мой роман у Шарова.
И как в предыдущем - исторично, плотно, со смысловыми вложенностями, значительно, архивно (на уровне деталей) + мифично (на уровне масштаба).
На этот раз текст про безумную историю бесконечных репетиций Христова пришествия, начинающихся еще со времен церковного Раскола (1666 год), а заканчивающимся никогда.
Интересные тропы, интересный язык. Оч зашло.
Displaying 1 - 14 of 14 reviews