Danica Marković rođena je u Čačku 1879. godine da bi posle nepune dve godine postala Beograđanka. Posle završene Više ženske škole (1896) i započetih, a nedovršenih studija srpskog jezika, književnosti i istorije na Velikoj školi, bila je učiteljica, prvo nekoliko godina u Beogradu, a zatim u Resniku, pa u nekim drugim manjim mestima. Poeziju je počela da objavljuje 1900. prvo u Zvezdi Janka Veselinovića, zatim i u drugim časopisima toga vremana, a 1904. pojavila se i prva zbirka pesama pod naslovom Trenuci, o kojoj je Jovan Skerlić dao pohvalan sud u Srpskom književnom glasniku, što je bilo presudno za književnu sudbinu Danice Marković. Sledeća zbirka Trenuci i raspoloženja objavljena je tek 1928, i drugo izdanje 1930. sa izvesnim izmenama. Za svoj rad Danica Marković je nagrađivana: 1910. Ordenom svetog Save V reda, 1929. nagradom za najbolje književno delo objavljeno u 1928. godini koju dodeljuje Srpska Kraljevska Akademija. Najtrajnije priznanje i potvrdu vrednosti svoje poezije Danica Marković je doživela kada je 1911. Bogdan Popović uvrstio tri njene pesme u svoju Antologiju novije srpske lirike.