Bol Danice Marković ima nekoliko određenih vrsta. Najčešći je i najintenzivniji onaj od nezadovoljene ili nesrećne ljubavi. Njena knjiga je gotovo autobiografija. Često je doživljaj neposredno vezan za neki fiksiran datum, tako da bi se iz ove knjige skoro potpuno mogla rekonstruisati istorija njenih intimnih osećanja: od prve, mlade, ljubavi, nespokojne, bolne i gorke; preko osećanja razočarane žene i poetskih sećanja na jednu zagrobnu ljubav; pa sve do ljubavnih sećanja/osećanja u poslednjim godinama.
Danica Marković rođena je u Čačku 1879. godine da bi posle nepune dve godine postala Beograđanka. Posle završene Više ženske škole (1896) i započetih, a nedovršenih studija srpskog jezika, književnosti i istorije na Velikoj školi, bila je učiteljica, prvo nekoliko godina u Beogradu, a zatim u Resniku, pa u nekim drugim manjim mestima. Poeziju je počela da objavljuje 1900. prvo u Zvezdi Janka Veselinovića, zatim i u drugim časopisima toga vremana, a 1904. pojavila se i prva zbirka pesama pod naslovom Trenuci, o kojoj je Jovan Skerlić dao pohvalan sud u Srpskom književnom glasniku, što je bilo presudno za književnu sudbinu Danice Marković. Sledeća zbirka Trenuci i raspoloženja objavljena je tek 1928, i drugo izdanje 1930. sa izvesnim izmenama. Za svoj rad Danica Marković je nagrađivana: 1910. Ordenom svetog Save V reda, 1929. nagradom za najbolje književno delo objavljeno u 1928. godini koju dodeljuje Srpska Kraljevska Akademija. Najtrajnije priznanje i potvrdu vrednosti svoje poezije Danica Marković je doživela kada je 1911. Bogdan Popović uvrstio tri njene pesme u svoju Antologiju novije srpske lirike.