100 Reasons Shake-speare was the Earl of Oxford

by Hank Whittemore

“An exceptionally lucid and thorough exploration of the arguments supporting J.T. Looney’s controversial theory that the true Shakespeare was the Earl of Oxford. Masterfully organized, the book takes the reader through 100 primary reasons supporting the theory. Whittemore’s long experience studying and writing about the authorship question, and keen eye for problematic fact or surprising but enlightening perspective, is evident throughout.” -- Roger Stritmatter, Ph.D., associate Professor of Humanities at Coppin State University and general editor of Brief An Interdisciplinary Journal of Authorship Studies

“If Stratfordians could assemble even a handful of arguments this powerful and this persuasive for Will Shakspere of Stratford as the author of the Bard’s plays and poems, they’d say, ‘Game over. We’ve proved our case.’ But either they can’t, or they haven’t. Or maybe it’s both. Whatever the case, they should buy this book. Hank Whittemore’s brilliant 100 Reasons shows how it’s done.” -- Mark Anderson, author of "Shakespeare" by Another Name

“Hank Whittemore is a superb and enlightened scholar whose historical accounts are consistently entertaining, accessible and accurate; his 100 Reasons unlocks the door to a rich garden of truth about William Shakespeare from whence no serious lover of his poems and plays will ever wish to return.” -- Alexander Waugh, author, scholar, critic, composer; Chairman of the De Vere Society of London and Honorary President of the Shakespeare Authorship Coalition

“Written with wit, humor, erudition and the instincts of a real working actor, Hank Whittemore’s 100 Reasons bristles with humanity as it seeks to convince readers that the name Shakespeare was simply a pseudonym. Begun as a search by the author for the roots of Shakespeare’s titanic creativity, this extraordinary document becomes a personal narrative of the life of the wild and witty Edward de Vere, the most erudite aristocrat in the court of Queen Elizabeth I. And Whittemore does ultimately convince us that de Vere was the real Shakespeare. A truly original approach to academic research, this forensic examination of centuries-old evidence is well worth the attention of academics and non-academics alike -- Don Rubin, editor of Routledge’s six-volume World Encyclopedia of Contemporary Theatre and former chair of the Department of Theatre at York University, Toronto.

Genres: Shakespeare

336 pages, Kindle Edition

Published March 10, 2017

Reviews

[Ratko Radunović · Rating 4 out of 5]

Ovaj samizdat prvobitno se rodio na internetu, što danas nije atipična praksa čak i većih izdavačkih kuća. Jedina razlika s takvim knjigama jeste što je naslovna tema nadasve konspirativnog porijekla, ili po svemu sudeći treba da bude manje zanimljiva široj čitalačkoj zajednici.

Vitmorova knjiga govori o davnašnjoj dilemi da Šekspir (1564-1616) nije bio običan poluobrazovani glumac-pisac-trgovac iz Stratforda, kao što ga predstavlja mejnstrim akademija, već član izuzetno obrazovanog britanskog plemstva, i to iz kružoka kraljice Elizabete – da je Šekspir zapravo bio 17. oksfordski erl, Edvard de Vir (1550-1604).

Ili, ako ćete preciznije, porodica de Vir je jedna od najstarijih normanskih plemićkih porodica na engleskom tlu, što je s prvim osvajačima, 1066. godine, prešla na Saksonsko ostrvo sa svog stjecišta na normandijskom poluostrvu Kontentin. Vilijem „Osvajač“ je zbog vojnih usluga u pobjedi nad Saksoncima, Edvardovim predacima dodijelio zamak Hedingem – koji i danas prkosno stoji – a sa njim i trinaest ogromnih placeva.

Otac Edvarda de Vira, Džon de Vir (16. oksfordski erl), već je u XVI vijeku posjedovao nekih 300 zamaka i vila diljem Engleske, međutim – kako ističe Anderson u biografiji „Šekspir“ pod drugim imenom – sve te nekretnine iziskivale su kolosalne sume novca zbog održavanja, a on sigurno nije bio vješt poslovni žbir, i vremenom je sve počelo da propada, a onoliko bogatstvo da se polagano kruni i, shodno tome, gasi.

Edvardovi predaci su bili sve sami pomoćnici engleskih kraljeva (Kralj Džon, Ričard III…), pa su tako često „inkognito“ isticani u Šekspirovim komadima (u dramama obično praćeni epitetima: „smioni/voljeni/hrabri/divni… Oksford“), no ono što je nadasve jasno jeste da je pisac Šekspirovih istorija bio i te kako svjestan legendi o porodici de Vir. Drugim riječima, Šekspirov kanon svjesno prekraja englesku istoriju ne samo kako bi glorifikovao Elizabetansku dinastiju (Tjudorove), nego, takođe, i da bi pojačao pojedine uspjehe svojih najranijih predaka erlova, ili u potpunosti zataškao neke od najvećih sramota ranih erlova.

Više-manje, sve ovo ćete naći i pod Vitmorovim naslovom. No, zanimljivo je što je ovakva knjiga neprivlačnih korica, po svemu sudeći osuđena da zasvagda bude skrajnuta, ili kuđena, neočekivano dobila vrlo pozitivnu kritiku u ozbiljnom pseudokritič kom časopisu kao što je Kirkus Review.

Ruku na srce, sumnju u pravi identitet Šekspira još davno su vokalizovali brojni poznati ljudi i pisci; sumnja u Šekspira počinje još u XVIII vijeku, jer Šekspir koga svi vole nije imao nikakvu biografiju, pa ju je pošto-poto trebalo izmisliti. Očajni pojedinci, odnosno falsifikatori, poput Vilijema Henrija Ajrlenda, još tada su hvatani u lažima da posjeduju Šekspirova ljubavna pisma i kopije Šekspirovih drama, koja zapravo nikada nisu ni nađena – jer nisu postojala.

Bolje reći, najveći „lov“ na jednog pisca u istoriji književnosti, koji traje već vjekovima, ni na jednom meridijanu nije urodio plodom – iz prostog razloga što nije pronađeno ništa iole kreativno od čovjeka koji je doslovno preporodio engleski jezik i misao, izuzev nekoliko drhtavih, traljavih potpisa i balice striktno poslovne dokumentacije. I dok je u Rusiji Tolstoj pisao filipiku „O Šekspiru i drami“, u Americi je Mark Tvejn, godinu prije smrti, objavio knjižicu Je li Šekspir mrtav? (1909, godinu prije smrti) – upravo o tome da je nemoguće da je taj „pisac iz naroda“ bio u stanju da tek tako, bez ikakvog iskustva i znanja, napiše sve ono što mu se pripisuje.

Zato u startu vrijedi stvari metnuti u pravi kontekst: nijedan od dva tabora, ni „stratfordijanci“ (akademija), niti „oksfordijanci“ (zavjerenici i teroristi protiv poštenog imena Šekspirovog), nemaju direktnih dokaza da je njihov Šekspir onaj pravi. Te se sve zasniva, ako se tako može reći, na nekoj unutrašnjoj logici.

Najzad, stratfordijanci su ti što stoje iza milionske mašine i nekoliko hiljada biografija o glumcu-piscu o kome, ponovićemo, nema skoro nikakvih legitimnih informacija. Čak su na godišnjicu njegove smrti svijetu obznanili da su u međuvremenu locirali i Šekspirov „pravi“ rukopis (u jednoj kolaborativnoj drami, ali bez potpisa), premda do sada ono što je ostalo od njihovog Šekspira jeste samo šest (različitih) potpisa (tačnije, potpisivao se Shakspere)– i to manirizmom čovjeka koji nipošto nije vičan držanju pernice (rukopis je jedva čitljiv, ispisan kolebljivom rukom).

Na drugoj strani, svi „dokazi“ oksfordijanaca su indirektni i spekulativnog karaktera, no sa sigurno više „mesa“ nego što bi se njihovi protivnici – stratfordijanci – mogli pohvaliti. O tome, uostalom, i govori Vitmorova knjiga – povezuje ono što se zna o životu i djelu Edvarda de Vira sa zbivanjima u Šekspirovim dramama.

Kako ovdje imamo „100 razloga“ za tako nešto (većinu vrlo jasnih, dok su pojedini donekle i pretenciozni), izdvojiću par najprohodnijih vezanih za lik Hamleta, za koji Vitmor pokazuje da sadrži izrazito autobiografsku prirodu.

Kao što je pomenuto, Edvard di Vir je bio član jedne od najstarijih i najbogatijih plemićkih porodica u Engleskoj, čiji je otac – a potom i on – ulagao velike novce u engleske putujuće pozorišne trupe, kao i u pisce, najčešće ljude iz siromašnijih staleža. Inače se smatralo nepristojnim da ljudi sa dvora pišu bestidnedrame za priprost svijet, a oni što su nešto i pisali, pisali su ili jedino u mladosti ili pod alijasom (recimo, dobro je poznato da se nekoliko kreativnih dvorskih plemića potpisivalo pseudonimom).

Edvard je odrastao na dvoru kraljice Elizabete pred kojom je, još kao tinejdžer, izveo svoju prvu predstavu – za vrijeme „ljetnjeg odmora“, kad bi kraljica sa svitom napuštala London zbog redovnog izbijanja kuge i obilazila desetak-petnaest prebivališta najbogatijih plemićkih porodica raštrkanih po Engleskoj.

Čim je otac umro u djetetovoj dvanaestoj godini (1562), Edvard je dat na staranje Vilijemu Sesilu, uglednom i prefriganom ocu britanske obavještajne službe (pojedini ga istoričari zovu i pravim engleskim kraljem); Sesil je pomagao Elizabeti za vrijeme vladavine katoličke kraljice Meri Tjudor, a kad je „Krvava Meri“ preminula – on je krhku dvadeset petogodišnju Elizabetu lično doveo na prijesto.

Edvard, međutim, nikada neće moći na svoje ime da prenese svu svojinu porodice Oksford koju mu je ostavio otac – polovina toga pašće u ruke Vilijema Sesila i drugih očevih navodnih prijatelja.
U Sesilovoj kući, osim najznačajnih imena engleske nauke koja su služila kao tutori mlađim naraštajima buduće engleske diplomatije, Edvardu je bilo na raspolaganju 1,700 tomova i 250 manuskripta – među kojima su prednjačili oni najčešći izvori koje je Šekspir obično citirao za svoje drame, s tim da su u pitanju bile knjige na latinskom, grčkom, francuskom, italijanskom i španskom jeziku.

Sesil će u Šekspira inače ostati upamćen i zbog toga što je u Hamletu, vrlo vjerovatno, dobio svoje mjesto u liku omraženog Polonija, lukavog dvorskog savjetnika. Ali kako se dolazi do takvog vjerovanja? Prva naznaka se može naći u tome da je upravo iz Hedingema, dvorca Oksfordovih, mladi Edvard možda bio u prilici da vidi Sesila kako šalje pismo svojim špijunima u Parizu da pripaze na njegovog najstarijeg sina, Tomasa, „koji se odao kocki i raskalašnom životu“. A u Hamletu imate scenu gdje Polonije šalje špijune u Pariz da nadgledaju njegovog sina Laerta.

Druga naznaka je kada Polonije u Hamletu Laertu pominje „ovo malo savjetâ upiši u sjećanje“, indirektno aludirajući na knjižicu (stvarnih) „Određenih savjeta“ Vilijema Sesila, i danas sačuvana. Tu knjižicu je Sesil napisao samo za svojeg sina, Roberta (odn. Laerta u Hamletu). On će kasnije (1598) naslijediti svojeg oca Sesila, i postati savjetnik škotskog kralja Džejmsa I, odmah nakon smrti kraljice Elizabete (1603). Riječju, pravi Sesilovi savjeti svojem drugom sinu i te kako podsjećaju na „savjete“ koje Polonije diktira Laertu u Hamletu. Ne može indirektnije od ovoga.

Još jedna instanca kada se Šekspir poigrava sa svojom dobro poznatom okolinom jeste kada kralja Ričarda III, u istoimenoj drami, opisuje kao grbavog i šepavog. To je zapravo bio opis Roberta, pomenutog Sesilovog drugog sina. Ujedno je Edvard de Vir, protiv svoje volje, 1571. godine, postao muž Sesilove tri godine mlađe ćerke, En Sesil. I to vrijedi istaći, da je bonvivan Edvard zapravo bio dio Sesilove omražene porodice.

U navedenim slučajevima u Hamletu, radi se o informacijama koje je očito mogao znati samo dvorski povjerenik. Stratfordijanci na to odgovaraju da je njihov narodni Šekspir za to sigurno čuo od nekoga sa dvora – a tako otprilike glasi i svaki njihov argument na bilo kakvu dilemu vezanu za njegov nepoznati odnosno nepostojeći život: da je Šekspir, čovjek iz plebsa, imao doušnika/prijatelja na dvoru, implicirajući da je, samim tim, znao štošta toga o politici i kraljevskoj istoriji.

Na isti način je Šekspir znao i pojedinosti o Italiji (a pogotovo lokalizme o Veneciji izbačene u prvi plan u Mletačkom trgovcu) – jer se, pretpostavljaju stratfordijanci, često družio sa italijanskim trgovcima u londonskim bircuzima kao što je bila famozna „Sirena“.
_____________

[Adendum 2019:

Apropo ove tvrdnje, jedan banalni primjer o profesorskom uvidu o Šekspiru na Zapadu: u knjizi profesora slavistike na Notingemskom univerzitetu, Dejvida Norisa, In the Wake of the Balkan Myth (1999), imamo primjer Bogojavljenske noći, sa lokacijom u misterioznoj, egzotičnoj Iliriji, koja služi da se prikaže jedan od prvih „putopisnih“ uvida u balkanski svijet.

„Poznato je da se Šekspir nije dobro snalazio kada je u pitanju bila geografija“, piše Noris. „Primjera radi, u Zimskoj priči, Češkoj je dao obalu na Jadranskom moru. Isto tako, njegova Venecija, Malta i Kipar nisu prava geografska mjesta.“

Prvi zaključak profesora Norisa pada u vodu faktom da je češki kralj Otokar II (XIII vijek) u jednom trenutku imao kraljevstvo koje se pružalo od Sudetskih planina, na tromeđi Njemačke, Poljske i Češke republike, pa sve do Jadranskog mora. Dakle, za razliku od modernog profesora, i to još slavistike na prestižnom engleskom univerzitetu, Šekspir je zbilja znao veoma opskuran komad istorije vezan za sami Balkan.

Već po pitanju Venecije, profesor bi trebalo da se konsultuje sa knjigom The Shakespeare Guide to History: Retracing the Bard’s Unknown Travels Ričarda Pola Roa, čovjeka koji je 25 godina u penziji proveo u pokušaju da pokaže da je Šekspir koga svi znamo, vjerovali ili ne, odista putovao u Italiju i u dramama bilježio ono što je i vidio i što je, štaviše, i danas malo poznato u evropskoj istoriji. To je Pol Ro i dokazao u svojoj knjizi koja je objavljena posthumno, 2011. Izdavač je Harper Perennial.]
___________

Hamlet u IV činu istoimene drame sreće Fortinbrasa i njegove trupe, a potom ga pirati zarobljavaju, skidaju ga do gole kože i ostavljaju na danskoj obali. U pitanju je događaj koji je doživio Edvard de Vir kad su njegov brod, na povratku sa šestomjesečnog putovanja po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, presreli holandski gusari, 1576. godine. Samo što su pirati njega ostavili bez odjeće – na engleskoj obali. A prethodno u Francuskoj, de Vir je sreo tevtonskog kralja, koji je pred njim paradirao svoje trupe, u sceni doslovno opisanoj u Hamletu.

Ovo je jedini primjer u Hamletu koji akademici ne mogu da povežu ni sa jednim Šekspirovim istorijskim ili književnim izvorom kojim se veliki pisac slobodno poslužio. Štaviše, de Vir je i drugi put napadnut od strane gusara, doduše deset godina kasnije, 1585. godine.

U prvom susretu s piratima ono što je spasilo Edvarda da ne ostane bez glave, prije nego što su ga pirati golog izbacili na englesko tle, bila je koincidencija što je jedan od pomenutih razbojnika – Škot – prepoznao Sedamnaestog oksfordskog erla, i odlučio da mu sačuva život! Izvor za ovu priču je bio Edvardov sluga, koji je njihovu dogodovštinu pismeno ispovijedio svojem prijatelju mnogo godina kasnije, i ta korespondencija je sačuvana.

Dalje, Edvardov zet, Peregrin Berti, 1582. godine, otišao je u posjetu danskom kralju Frederiku II u zamak Kronborg u Elsinoru. Tu je upoznao dva kraljevska paža sa imenima „Jorgen Rosencrantz“ i „Alex Gyldenstjerne“ – ili špijune Rozenkranca i Gildensterna iz Hamleta? Zašto to ne bi bilo moguće? Berti je u Elsinoru ostao od jula do septembra, i sve o danskim običajima kojima je prisustvovao prenosio je Edvardu putem korespondencije. Tamo je upoznao i astronoma Tiha Brahea. S tim na umu, ne zaboravimo da Hamlet na nebu iznad Danske primjećuje i tzv. Braheovu supernovu.

Za jedan od izvora Hamleta, akademici drže da je Beovulf, staroengleska narativna poema smještena u Skandinaviji. Nevolja sa tim faktom je što se jedini primjerak u čitavoj zemlji – tako barem kažu eksperti – nalazio baš u kući Vilijema Sesila, a čiju je ćerku – ponovimo – oženio upravo Edvard de Vir. Stoga nije nerazumno postaviti pitanje: kako je Šekspir iz najnižeg narodnog sloja mogao doći u posjed toga izvora? Ili je i on, kao Edvard de Vir, imao tetka, Artura Goldinga, što je 1567. preveo Ovidijeve Metamorfoze – poslije Biblije nesumnjivo najcitiranije djelo u Šekspirovom opusu?

Artur Golding bio je vjerovatno jedan od Edvardovih mentora u kući Sesilovih – svakako se tada nalazio u njoj (dokazi za tutorisanjem svojeg sestrića ne postoje, ali za njegovim boravkom u Sesilovoj kući postoje). On je bio polubrat Edvardove majke, Mardžeri; a kako stratfordijanci znaju da se diče faktom da se jedanput pominje grad Stratford-na-Ejvonu, ili nešto slično tome, u nekoj Šekspirovoj drami, ovdje se može napisati da se ime Mardžeri isto tako jednom uzgredno pominje u Šekspirovoj drami Vesele žene Vindzorske – u jedinom Bardovom igranom komadu koji nema veze sa dvorom i plemstvom. S druge strane, dva Edvardova rođaka, Horacije i Frensis Vir, ostaće naizgled upamćeni kao nezaboravni Horacije i Francisko – protagonisti u Hamletu.

Zašto bi to bilo čudno?

U vezi s Goldingovim prevodom Ovidija, poznato je da je Šekspir citirao svih petnaest knjiga Metamorfoze iz prevoda (svojeg tetka). Ujedno je Golding svom sestriću Edvardu posvetio prevod Justinove knjige Skraćena istorija Pompeja Troga – iz koje takođe možemo naći ne samo citate, već i likove i zaplete u pojedinim Šekspirovim dramama kao što su: Henri VI (1. dio), Tit Andronik, Ukroćena goropad, Henri V i Zimska priča.

Shodno tome, tokom de Virovog života, Edvardu je bilo posvećeno 28 raznih prevoda, a neke od njih je i on sâm finansirao, na taj način pomažući određenim autorima koji su se u elizabetanskoj Engleskoj tretmanom tih ljudi u svojim djelima borili za naklonost plemstva, odnosno njihovog mecenaštva i pokroviteljstva.

Ovdje vrijedi umetnuti i da je de Virov drugi tetak, Henri Hauard, prvi odomaćio pisanje soneta u Engleskoj, a dramski pisac Džordž Gaskojn – još jedan Edvardov rod – napisao je prvu englesku komediju.

Podrazumijeva se da ovo nisu direktni dokazi da je Oksford apsolutno bio Šekspir, ali su malko više zvučniji od dokaza koje posjeduje druga strana u ovom literarno-istorijskom nadmetanju.

To su neke nasumične pojedinosti iz de Virovog života koje se sigurno mogu dovesti barem u djelimičnu vezu sa sasvim nepoznatom ličnošću za koju stratfordijanci tvrde da je pisala Šekspirove komade. U slučaju de Vira postoje makar neke naznake, a kod „Šakspera“ iz Stratforda – ne postoje ni one najmarginalnije.

Jedino što tada preostaje jeste da se okrenemo životu čovjeka čije drame u pojedinim slučajevima mogu da posluže i kao ogledalo za fragmente iz njegove biografije. Naime, tako pisci generalno funkcionišu, ili treba da funkcionišu, dok stratfordijanci taj uvid vrlo lako razvrgavaju izjavama da (njihovom) Šekspiru nije bilo potrebno nikakvo znanje niti mu je bilo potrebno da uzima bilo šta iz svog života da bi pisao ona remek-djela ionako odveć puna grešaka (sic). Prema stratfordijancima, Šekspir je bio stvaralac sačinjen od puke nerazblažene mašte, percepcije i dovitljivosti – pisac kome je sve polazilo za rukom, pisao on o medicini, pravu, ratu ili sokolarstvu.

Jedna vrlo interesantna, ali i dvosmislena, pojedinost stiže iz de Virove ženevske Biblije na latinskom. Ovom prilikom istaći ću primjer kad, među marginalijama, nalazimo brojne de Virove anotacije i komentare koje je Šekspir, na ovaj ili onaj način, upotrijebio u nekoj od svojih drama. Od 1,043 podvučena, ili markirana, reda, stručnjaci se slažu da je Šekspir pomenuo 143 – dakle 10%.

I budući da Edvard de Vir nije bio pacifista u duši (tada ih u engleskom plemstvu nije bilo mnogo), kao svaki vojni entuzijasta – ili pretjerano radoznali pisac – njegova podvlačenja u Bibliji ukazuju i na interesovanje za fizička oružja u biblijskim bitkama.

U biblijskoj „II knjizi Samuilovoj“ (glava 21), de Vir na par mjesta podvlači naizgled trivijalne detalje o oružju protivnika Izraelaca. Jedan ratnik s kojim se suočava Davidova vojska jeste „Golijat Getejin“ (ne treba ga brkati s famoznim Golijatom, kojeg je David davno pogubio praćkom), a njemu – „kopljača bješe k’o vratilo“, tako piše u de Virovoj Bibliji gdje su, u nekoliko slučajeva, bile podvučene dimenzije raznih kopalja. Naposljetku ovog Golijata ne ubija David, nego neki njegov nebitni vojnik.

U Šekspirovoj drami Vesele žene Vindzorske, Falstaf iskorištava konfuziju između dva pomenuta Golijata kad se na početku V čina hvali: „Ne plašim se ja Golijata s kopljem k’o vratilo!“

Šala je u tome što, za one koji dobro ne poznaju biblijsku istoriju, pomisliće da se Falstaf pravi da je toliko odvažan da bi se obračunao s onim prvim poznatim Golijatom, kog je David ubio hicem iz praćke. Međutim, oni koji znaju trivijalnosti Starog zavjeta – ili posjeduju De Virovu ženevsku Bibliju, koja te stvari ima podvučene – shvatiće da se debela kukavica Falstaf samo mudro provlači kroz jedan mali biblijski nesporazum vezan za nebitnog Golijata kojeg ubija nebitni izraelitski vojnik.

Pojedine koincidencije su u neku ruku odista impresivne, a sačuvana pisma i sačuvani fragmenti i radovi Edvarda de Vira, koje je na počecima potpisivao vlastitim imenom, pokazuju kako na silan spisateljski zamah, a tako i na silan amaterizam. Ako najposlije ostane na tome da su sve ovo ipak puke slučajnosti, sigurno im nema premca u čitavoj istoriji umjetnosti.
2016

[Frank Strada · Rating 5 out of 5]

I once suggested to a friend, a high school English teacher, that there is some evidence that the guy known as William Shakespeare (or Shak-speare, or some other spelling) from Stratford-upon-Avon, did not write those plays and poems attributed to him. I got laughter and scorn in response, from her and, later, from others. I was accused of being an elitist because I must think that geniuses only come from the aristocracy or at least an elite university. These teachers wouldn't hear it. One of these teachers suggested I read a particular book that supposedly proves the Stratford guy wrote these plays. I said I would read it if he would read one the many that outlines a convincing argument that Edward de Vere, 17th Earl of Oxford, was the real writer with the pen name of Shakespeare. Well, I've learned that this topic is much like politics. Take Donald Trump, for example. If you happen to love him and believe him to be god's gift to politics, then there is nothing anyone can do to convince you otherwise. You will not listen to any other viewpoint. Fuggetaboutit! The same is true with Shakespeare.

So, if you're one of these people, do not read this book. It will just piss you off. It must be lies, or fake news. But if you're open-minded and value the truth in the history of our world (especially world lit), then I implore you to read Hank Whittemore's book. Or any of several others, such as The Shakespeare Fraud: The politics behind the pen; or Shakespeare Beyond Doubt?: Exposing an Industry in Denial by, respectively, Ted Story and John Shahan.

100 Reasons Shake-speare was the Earl of Oxford may not totally convince you (it did me), but it will give you pause. You may want to investigate further. By all means, check out both sides of the story. But I firmly believe that you will have no choice but to eventually fall into the Oxford camp. I'll be waiting.

[J Victor Tomaszek]

Jaw dropping detail, integration, and flow on one of the great literary mysteries of all time. I can finally read Hamlet and the Sonnets with better understanding and appreciation of Oxford's great art.

[Jeff Kressmann · Rating 4 out of 5]

Superbly researched and written, and another building block in the construction of a monument to the real author of the greatest plays ever written, Edward de Vere, writing under the pen name Shake-speare.

[Marilyn · Rating 2 out of 5]

I gave it up. It was too biased for Oxford.

[Marty Nicholas · Rating 5 out of 5]

3rd Whittemore book I've read. This one I read on Kindle...just ordered the paperback copy to have for quick reference. An accessible and fascinating read.

[Dave J · Rating 3 out of 5]

Didn’t care to purchase it. Probably good but I have lots of others on the topic.

[H Beeyit · Rating 1 out of 5]

Elitism...you're soaking in it.