What do you think?
Rate this book
Часовниците в стаята на мама
„Часовниците в стаята на мама” е колкото личен, толкова и универсален роман. Опит чрез три поколения жени от едно семейство да се проникне в многопластовата същност на жената и в проблематичните отношения между майка и дъщеря. Желанието да открие изгубените частици от миналото отвежда героинята в малко далматинско село, където нейната майка е прекарала последните години от живота си. Изолирана от света, тя търси отговори, разгадава семейни тайни, открива неизречени истини и ги сглобява в странна крехка мозайка, в която се смесват спомени и емоции, отгласи от войната, литературни сюжети. Чрез необичайна полифонична техника романът отваря вратите на сложни паралелни светове и застава на границата между сън и реалност, минало и настояще, поезия и проза.
Всъщност това е любовна история, която извисява болката и уязвимостта в любовта, но не като израз на слабост, а като възможност за постигане на човешката автентичност.
Всъщност това е любовна история, която извисява болката и уязвимостта в любовта, но не като израз на слабост, а като възможност за постигане на човешката автентичност.
240 pages, Paperback
First published January 1, 2014
12 people are currently reading
270 people want to read
About the author
Tanja Stupar Trifunović
19 books34 followersTanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. godine. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek za srpski jezik i književnost u Banjaluci.
Dosad je objavila knjige poezije Kuća od slova (Zadužbina "Petar Kočić", Banjaluka-Beograd, 1999), Uspostavljanje ravnoteže (KOV, Vršac, 2002), O čemu misle varvari dok doručkuju (Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008) i izbor iz kolumni Adornova svraka (Zalihica, Sarajevo 2007).
Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, mađarski, danski, francuski i malajalam jezik.
Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju, kao najbolja knjiga poezije objavljena u BiH u 2007/08, nominovana je za Književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evropu (CEE Literature Award), gdje se našla u užem izboru u okviru kojeg je autorka nagrađena rezidencijalnim boravkom u Beču.
Knjiga Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije 2009. godine.
Roman Satovi u majčinoj sobi joj je pribavio Nagradu Evropske unije za književnost 2016, treće mjesto na konkursu za Zlatnu sovu i uži izbor za NIN-ovu nagradu.
Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu.
Urednica je Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi.
Dosad je objavila knjige poezije Kuća od slova (Zadužbina "Petar Kočić", Banjaluka-Beograd, 1999), Uspostavljanje ravnoteže (KOV, Vršac, 2002), O čemu misle varvari dok doručkuju (Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008) i izbor iz kolumni Adornova svraka (Zalihica, Sarajevo 2007).
Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, mađarski, danski, francuski i malajalam jezik.
Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju, kao najbolja knjiga poezije objavljena u BiH u 2007/08, nominovana je za Književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evropu (CEE Literature Award), gdje se našla u užem izboru u okviru kojeg je autorka nagrađena rezidencijalnim boravkom u Beču.
Knjiga Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije 2009. godine.
Roman Satovi u majčinoj sobi joj je pribavio Nagradu Evropske unije za književnost 2016, treće mjesto na konkursu za Zlatnu sovu i uži izbor za NIN-ovu nagradu.
Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu.
Urednica je Časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 33 reviews
April 26, 2016
Bukvalno dan nakon što sam kupio ovu knjigu objavljena je vijest da je Tanja jedan od dobitnika Evropske nagrade za književnost. I bilo mi je neopisivo drago, jer iako je ova knjiga bila u užem izboru za NIN-ovu nagradu, iako se odavno u Banjaluci nije pojavilo ništa slično, ipak je godišnju nagradu Udruženja književnika RS dobila neka gospođa za koju, moram priznatim, nikada prije nisam čuo. Zbog toga i ova nagrada dolazi kao neka vrsta zakasnjele kompenzacije, bar je ja tako vidim.
"Satovi u majčinoj sobi" su jedna izuzetno hrabra knjiga, intimno suočavanje jedne žene sa majkom, kćerkom, i čitavim ženskim nasljeđem koje sve tri generacije kao prokletstvo nose. Ovaj roman je zapravo intimno poniranje u samu sebe, beskrajan niz pitanja šta je žena, a šta mora biti, šta je ljubav, ko smo mi kog vraga i šta uopšte tražimo na ovom svijetu.
I zadnje, ali ne i najmanje bitno, ova knjiga je napisana jednim zaista predivnim stilom, prepunim nježnosti, ali lišenim patetike. Tanjin stil je lijep kao neobična metafora koja te iznenadi pa te tjera da razmišljaš o njoj danima. I zbog toga bih svima preporučio da je pročitaju, jer ne pojavljuju se ovakve knjige svaki dan.
"Satovi u majčinoj sobi" su jedna izuzetno hrabra knjiga, intimno suočavanje jedne žene sa majkom, kćerkom, i čitavim ženskim nasljeđem koje sve tri generacije kao prokletstvo nose. Ovaj roman je zapravo intimno poniranje u samu sebe, beskrajan niz pitanja šta je žena, a šta mora biti, šta je ljubav, ko smo mi kog vraga i šta uopšte tražimo na ovom svijetu.
I zadnje, ali ne i najmanje bitno, ova knjiga je napisana jednim zaista predivnim stilom, prepunim nježnosti, ali lišenim patetike. Tanjin stil je lijep kao neobična metafora koja te iznenadi pa te tjera da razmišljaš o njoj danima. I zbog toga bih svima preporučio da je pročitaju, jer ne pojavljuju se ovakve knjige svaki dan.
March 30, 2017
Книгата на Таня Ступар Трифунович, носител на наградата за литература на ЕС за 2016, е приятен поток от феерични наративи, оплетени от кратки и насечени щрихи, които повече въздействат, отколкото водят нанякъде. Този стил ми допадна, доколкото прозата се разливаше до голяма степен в поетично изстъпление и поток на съзнанието. В определен момент това разливане започна да ме задушава и това донякъде ми уби удоволствието от четенето. Изключително ми допадна сливането и преливането на гласовете на дъщерята, майката и бабата - сякаш три ипостази на една същност, която се проявява в дадени времеви отрязъци, но представлява единствено смислово протичане.
Доста моменти ми грабнаха вниманието, ето няколко съвсем произволно избрани:
През детските години впечатленията се врязват дълбоко у човека, като стъпало в пресен бетон. Сега остават само следите от калта, които лесно се отмиват.
*
Нищо не умира завинаги. На едно място заспи, на друго се събужда. (...) (Не напускаме никого завинаги. На едно заспиш, на друго се събудиш.)
*
Страшно е, когато двама души, които се обичат, изумено отстъпват пред оголеното лице на другия. И се стъписват. Не толкова от егоизъв и желание да избягат, колкото от ужаса и страха, че онова пред нас е отражение в огледалото, че онова, което най-много споделяме, е изумителната болка и свръхчувствителността, която не се издъжа, тя крещи.
Доста моменти ми грабнаха вниманието, ето няколко съвсем произволно избрани:
През детските години впечатленията се врязват дълбоко у човека, като стъпало в пресен бетон. Сега остават само следите от калта, които лесно се отмиват.
*
Нищо не умира завинаги. На едно място заспи, на друго се събужда. (...) (Не напускаме никого завинаги. На едно заспиш, на друго се събудиш.)
*
Страшно е, когато двама души, които се обичат, изумено отстъпват пред оголеното лице на другия. И се стъписват. Не толкова от егоизъв и желание да избягат, колкото от ужаса и страха, че онова пред нас е отражение в огледалото, че онова, което най-много споделяме, е изумителната болка и свръхчувствителността, която не се издъжа, тя крещи.
November 1, 2023
aveti, sanjarenja, sjećanja, nedostajanja, zauvek zapamćeni mirisi i svetla, neraspetljani čvorovi pupčanih vrpci koje stežu majke i ćerke... najviše su mi se svideli pasaži koji daju slike života na selu, kao i nagoveštaji tenzičnih momenata u ljudskim odnosima (šteta što se nijedan nije razvio da vidimo gde sve gori i kako gori)... a najmanje - introspekcije i opšte mudrosti (žene ovo, muškarci ovo, odnos muškarca i žene je ovakav i onakav, sve majke i sve ćerke...) naravno da ne postoji ništa što važi za sve majke sve očeve sve žene svi sve i svja.., banalno je kada književnici_e krenu s takvim filozofemima... zapravo umjesto očekivanih poveznica i uopštenih (i vrlo pogrešnih) konstatacija čini mi se da bi bilo bolje ispričati neko parče priče, pokazali to o čemu se reflektira u konkretnim situacijama i likovima... poput recimo scene u kojoj majka zvecka tanjirima, zvukom koji već odzvanja njenu ljutitost, a otac bježi očima kroz prozor, ti detalji više govore od 'sve' i 'svi' i 'žene ovo i ono' mudrolija... zapamtiću knjigu po takvim detaljima, kao i poetikom zbog koje je Tanja jedna od najboljih pjesnikinja
May 4, 2021
Сада, када сам прочитао књигу, схватам зашто је ауторка, управо за ову књигу, добила Европску награду за књижевност.
January 23, 2019
«Mi madre estaba obsesionada con los relojes, aunque durante años no había tenido prisa por ir a ninguna parte». La escritora intenta entender esa obsesión y para ello regresa a la casa materna, en una pequeña ciudad donde las mujeres visten de negro, el cementerio es el hogar del amor y el viento bora del Adriático, frío y racheado, viene hinchado de recuerdos y de voces que nos hunden en el dolor de una guerra, de separaciones y de adioses.
🥀
La escritora conversa con su madre intentando descubrir qué tipo de mujer era detrás de esa máscara que se pegó a la piel y que al quitar deja incurables cicatrices. A su vez, la escritora es también madre y su propia hija la insta a regresar porque si sigue allí, en ese pueblo, escribiendo el libro, oyendo únicamente el tic tac de los relojes de la habitación de la abuela, va a volverse loca. Pero la escritora es también amante y echa de menos aquella época en la que, recostada sobre el pecho de su marido, hablaba y hablaba y se sentía acompañada.
🥀
No, la mujer no puede regresar hasta no encontrarse con su madre, al menos a través de las palabras. Hasta no lograr poner sus propios relojes internos en hora. Hasta no reconciliarse consigo misma, con la niña que fue y la mujer que es, aún sabiendo que existe el riesgo de que si se queda allí el bora la envuelva, su alter ego literario, Ana, se apodere de su rostro como una máscara y no regrese a su vida real nunca más.
🥀
Un libro complejo pero hermoso pues complejas son las relaciones humanas que Tanja Stupar desteje para entender un poco mejor. Una absoluta #joyita para tener siempre a mano en mi mesita de noche.
#TanjaStuparTrifunović #relojesenlahabitacióndemimadre #MaternidadesLit #narrativalírica #libroshermosos
🥀
La escritora conversa con su madre intentando descubrir qué tipo de mujer era detrás de esa máscara que se pegó a la piel y que al quitar deja incurables cicatrices. A su vez, la escritora es también madre y su propia hija la insta a regresar porque si sigue allí, en ese pueblo, escribiendo el libro, oyendo únicamente el tic tac de los relojes de la habitación de la abuela, va a volverse loca. Pero la escritora es también amante y echa de menos aquella época en la que, recostada sobre el pecho de su marido, hablaba y hablaba y se sentía acompañada.
🥀
No, la mujer no puede regresar hasta no encontrarse con su madre, al menos a través de las palabras. Hasta no lograr poner sus propios relojes internos en hora. Hasta no reconciliarse consigo misma, con la niña que fue y la mujer que es, aún sabiendo que existe el riesgo de que si se queda allí el bora la envuelva, su alter ego literario, Ana, se apodere de su rostro como una máscara y no regrese a su vida real nunca más.
🥀
Un libro complejo pero hermoso pues complejas son las relaciones humanas que Tanja Stupar desteje para entender un poco mejor. Una absoluta #joyita para tener siempre a mano en mi mesita de noche.
#TanjaStuparTrifunović #relojesenlahabitacióndemimadre #MaternidadesLit #narrativalírica #libroshermosos
August 4, 2021
Malo mi fali da bih dala 5 zvezdica - možda prilikom sledećeg čitanja promenim odluku (ocenu).
No, roman mi se dopao.
Ima delova koji su divni, fantastični, opijajući (upravo zbog tih delova se ne kajem što sam knjigu kupila za sebe i nju, koja će je tek čitati 😊), a ima i delova koji su hermetični ili barem hermetični za moj trudnički mozak, na plus 35, uz blago povišen krvni pritisak. 😊 😇
Ali, roman zaslužuje da bude pročitan. U to sam skroz sigurna.
No, roman mi se dopao.
Ima delova koji su divni, fantastični, opijajući (upravo zbog tih delova se ne kajem što sam knjigu kupila za sebe i nju, koja će je tek čitati 😊), a ima i delova koji su hermetični ili barem hermetični za moj trudnički mozak, na plus 35, uz blago povišen krvni pritisak. 😊 😇
Ali, roman zaslužuje da bude pročitan. U to sam skroz sigurna.
November 10, 2019
Lo primero que tengo que decir es que la sinopsis de este libro no destaca lo verdaderamente importante, la maternidad. De hecho la sinopsis se centra más en cómo vivían las mujeres en la antigua Yugoslavia que otra cosa. De hecho, no habla de Yugoslavia de manera explícita y tampoco es que tenga gran importancia el hecho de que se desarrolle ahí, lo que me hace preguntarme el porqué de darle tan importancia cuando realmente no la tiene.
El libro se centra en la vida de una madre e hija, Ana, en sus recuerdos con su madre en la casa de su infancia, en el qué le hacía comportarse así. Podemos ver esos fragmentos de su vida, a la vez que se dejan ver algunos de los sentimientos de su madre. Pero, también vemos cómo Ana después de ser madre ella también, empieza a entender a su progenitora y a la vez empieza a convertirse en cierto modo de la misma manera. Su hija y su marido no paran de pedirle que vuelva del pueblo de su infancia para estar con ellos, pero Ana siente que tiene que tomarse un descanso, pensar y reconectar con su pasado, lo que le da al libro una visión introspectiva de la situación.
Pero, sin duda, lo que más destacaría es el maravilloso estilo de narración de la autora. Os lo prometo, incluso en los momentos más sensibles la autora logra que te enamores. En mi vida había leído algo tan bonito solo por su prosa. Si queréis probar un estilo de escritura totalmente distinto al que hayáis leído nunca, probad con este libro. Es imposible que os decepcione en ese sentido.
El libro se centra en la vida de una madre e hija, Ana, en sus recuerdos con su madre en la casa de su infancia, en el qué le hacía comportarse así. Podemos ver esos fragmentos de su vida, a la vez que se dejan ver algunos de los sentimientos de su madre. Pero, también vemos cómo Ana después de ser madre ella también, empieza a entender a su progenitora y a la vez empieza a convertirse en cierto modo de la misma manera. Su hija y su marido no paran de pedirle que vuelva del pueblo de su infancia para estar con ellos, pero Ana siente que tiene que tomarse un descanso, pensar y reconectar con su pasado, lo que le da al libro una visión introspectiva de la situación.
Pero, sin duda, lo que más destacaría es el maravilloso estilo de narración de la autora. Os lo prometo, incluso en los momentos más sensibles la autora logra que te enamores. En mi vida había leído algo tan bonito solo por su prosa. Si queréis probar un estilo de escritura totalmente distinto al que hayáis leído nunca, probad con este libro. Es imposible que os decepcione en ese sentido.
April 10, 2017
3,8/5
Преди всичко - очаквах доста по-бързо да прочета книгата, особено заради темпото, с което я започнах, а и заради обемът й - 240 страници. Както NN обаче казва в ревюто си: наистина след средата тази книга започва да те задушава...
"Стаята с часовниците на мама" е носител на Европейската награда за литература на 2016 година. За последните няколко години съм ги чел всичките - очевидно лауреатите винаги са по на Изток, отколкото на Запад, което е странно предвид френската и английската литература... и книгите с въпросната награда са винаги фокусирани върху миналото, гледа се историята откъм проевропейската политика, абе възможно е и само аз така да разсъждавам.. За "Резервен живот" съм говорил много - Македония, Лидия Димковска; 2015-а беше "Пансионът" на Пьотр Пажински - за старчески дом с евреи..
И сега хърватката Таня Ступар... Книгата е повече поезия, отколкото проза. Не следва строежа на романа; прелива от разпръснати мисли, поток на съзнанието, влизане от реплика в реплика на различни герои без ясното обозначаване, много философия, тежка, изстрадана, тъжна по женски, по същината на това да си жена... Това нещо винаги не съм го разбирал - оплакването на жените да са жени, но същевременно никога не бих искал да съм жена, вътрешно убеден, че е ужасно :D
Малко не ми достигна за твърда четворка, инак в книгата има страхотни изречения, мисли и добър език като цяло. Утре ще си нащракам ревюто.
Преди всичко - очаквах доста по-бързо да прочета книгата, особено заради темпото, с което я започнах, а и заради обемът й - 240 страници. Както NN обаче казва в ревюто си: наистина след средата тази книга започва да те задушава...
"Стаята с часовниците на мама" е носител на Европейската награда за литература на 2016 година. За последните няколко години съм ги чел всичките - очевидно лауреатите винаги са по на Изток, отколкото на Запад, което е странно предвид френската и английската литература... и книгите с въпросната награда са винаги фокусирани върху миналото, гледа се историята откъм проевропейската политика, абе възможно е и само аз така да разсъждавам.. За "Резервен живот" съм говорил много - Македония, Лидия Димковска; 2015-а беше "Пансионът" на Пьотр Пажински - за старчески дом с евреи..
И сега хърватката Таня Ступар... Книгата е повече поезия, отколкото проза. Не следва строежа на романа; прелива от разпръснати мисли, поток на съзнанието, влизане от реплика в реплика на различни герои без ясното обозначаване, много философия, тежка, изстрадана, тъжна по женски, по същината на това да си жена... Това нещо винаги не съм го разбирал - оплакването на жените да са жени, но същевременно никога не бих искал да съм жена, вътрешно убеден, че е ужасно :D
Малко не ми достигна за твърда четворка, инак в книгата има страхотни изречения, мисли и добър език като цяло. Утре ще си нащракам ревюто.
February 19, 2019
Ovo definitivno nije roman za svakoga. Ne mogu samo grubo da kažem da je za žene ili muškarce. Neka bude za one sa jakim stomakom. Za one čvrste, koji mogu da se bore kroz mrežu pitanja: o ženama i njihovim ulogama i odnosima kroz generacije. Toliko ranjivosti na papiru, konfuzije, možda mi je bilo previše, pravi mindfuck. Morala sam mnogo da mislim, da se vraćam, i uz ovu knjigu mi je najviše smisla imalo, ono: ŠTA JE PISAC HTIO REĆI.
Mnogo mi se dopao onaj dio o ženskim likovima u književnosti, kada provlači Anu Karenjinu, Madam Bovari...
"Nježnost boli. Ko može da podnese toliko meku kožu i sve te prevoje u kojima možeš nestati kao kap znoja."
"Čini mi se da mogu napipati u mraku, kada ćutiš, ispod kože trag svake tvoje tuge."
"Ljudi se ne mogu voljeti, a da jedno u drugom ne dotaknu sve rane koje zatrepere jednako kao i radosti."
Mnogo mi se dopao onaj dio o ženskim likovima u književnosti, kada provlači Anu Karenjinu, Madam Bovari...
"Nježnost boli. Ko može da podnese toliko meku kožu i sve te prevoje u kojima možeš nestati kao kap znoja."
"Čini mi se da mogu napipati u mraku, kada ćutiš, ispod kože trag svake tvoje tuge."
"Ljudi se ne mogu voljeti, a da jedno u drugom ne dotaknu sve rane koje zatrepere jednako kao i radosti."
March 10, 2019
Podrán pasar muchos años antes de que haga una review decente de este libro. Me obligo para repensar y repasar la obra, muy compleja. Lo es tanto, que creo que me lo releeré varias veces e iré modificando esto sin parar.
Me tomaré esto como un libro de instrucciones para quien esté pensando en leerla:
Tanja no es una lectura fácil, ni sirve como libro de cabecera antes de dormir, entre otras cosas porque remueve tanto que coger el sueño se complica. Hay que leerlo despacio, respirando cada frase, cada palabra, cada sentir. Su formato ayuda a leerlo con calma; es desestructurado y por ello diría que es todo inconsciente. Rescuerda a Lispector, pero a mí me ha embriagado mucho más que Clarice.
El vínculo maternal y el paso del tiempo, de la historia y de las emociones se expone a través de saltos constantes y cambios de discurso. Si no estás en línea con lecturas sobre el inconsciente materno y la pérdida no creo que puedas avanzar en esta gran obra. Necesitas estar dentro para comprender algo, o mejor dicho, para sentirlo.
Tengo todo mi libro marcado, y no puedo elegir una cita. Quizá cuando me lo haya leído 10 veces consiga sacar algo de tanto. Gracias a Raquel Casas por la recomendación, es un libro de los que construyen y destruyen.
Me he perdonado, la perdono y vamos juntas de la mano.
"No sé, soy torpe, no he sabido hacerlo mejor, no he podido decírtelo, ni escribirlo. No pude hacer nada. Fue terrible esta isla en mí a la que nadie podía llegar a nado, ni siquiera yo".
Me tomaré esto como un libro de instrucciones para quien esté pensando en leerla:
Tanja no es una lectura fácil, ni sirve como libro de cabecera antes de dormir, entre otras cosas porque remueve tanto que coger el sueño se complica. Hay que leerlo despacio, respirando cada frase, cada palabra, cada sentir. Su formato ayuda a leerlo con calma; es desestructurado y por ello diría que es todo inconsciente. Rescuerda a Lispector, pero a mí me ha embriagado mucho más que Clarice.
El vínculo maternal y el paso del tiempo, de la historia y de las emociones se expone a través de saltos constantes y cambios de discurso. Si no estás en línea con lecturas sobre el inconsciente materno y la pérdida no creo que puedas avanzar en esta gran obra. Necesitas estar dentro para comprender algo, o mejor dicho, para sentirlo.
Tengo todo mi libro marcado, y no puedo elegir una cita. Quizá cuando me lo haya leído 10 veces consiga sacar algo de tanto. Gracias a Raquel Casas por la recomendación, es un libro de los que construyen y destruyen.
Me he perdonado, la perdono y vamos juntas de la mano.
"No sé, soy torpe, no he sabido hacerlo mejor, no he podido decírtelo, ni escribirlo. No pude hacer nada. Fue terrible esta isla en mí a la que nadie podía llegar a nado, ni siquiera yo".
March 26, 2017
"Часовниците в стаята на мама" е история, която разтяга безметежното време между майка и дъщеря. Една искрена изповед за едно неизживяно детство, малките копнежи и ненужните терзания, които с годините превръщат човек в затворен в собствена клетка.
Героите са две жени, представени паралелно, съществуващи на границата на миналото и настоящето, нетипично отчуждени една от друга. Детето, което търси себе си майчините черти, които изобщо не притежава, и жена, която никога не преживява своите младини. Историята започва с една рана, изтичаща в морето и солената вода вливаща се в човешките вени.
Действителността тук се разтича по стрелките на часовника, илюстриращи две човешки съдби, които се преплитат. А Трифунович успява да обхване всеки един трепет и терзание на човешката душа, в роман, който е повече поезия, от колкото проза. И защото тази книга е една хроника на човешките състояния е невъзможно да не се усети безкрайно близка до всеки, до най-същинските ни отлики. Но най-вече за времето, което "е изтекло безвъзвратно през пръстите" и никога няма да се върне, стопява се в спомените и реалността.
"Животът ми се е превърнал в порнография. Вълнуват ме фрагментите, не цялото. Не възприемам хората, а техните качества. Не докосвам повърхностите, а техните ръбове. Не се задълбочавам в разказа, а само в отделните изречения. Воайорска порнография. Обичам да гледам, но не и да участвам."
Животът е онези думи, които остават неизписани, съществуват единствено в пространството около нас, летят небрежно и дразнят уморените ни умове. "Всичко това с писането е толкова погрешно. Никой не може да отдели късче лава и да каже това е лава, защото сега тя вече ще е само обикновен камък и в него няма нищо от нейния огън. Само спомен. Писането е спомен за огъня. За живота. За началото. Но не е живот, нито начало. Само възпроизвеждане, фалшификат, имитация, камък..."
В състоянията си на отчаяние дъщерята обвинява майка си в своите грешки, в писателските си наклонности, които винаги са били отхвърляни. Как да бъдеш себе си, като човекът, който те е родил, вижда само най-лошото в теб? "Задължения. Това са спасителните останки от един потъващ кораб, за които се хващаш, за да не се удавиш. След корабокрушението ти остават малко неща и само една ясна мисъл - трябва да преживея".
"Колко наивно младостта си мисли, че може да се хвърли в лавата, да загребе от нея и да излезе незасегната, с неугасващата огнена буца в ръце и с блестя усмивка на победител. Може ли?"
Младостта е най-грешното и най-правилното състояние, в което може човек да се намира. Но и най-наивното, защото е неспособно да се опре на своя опит, затова се налага да се оглежда в най-близките си - родителите. Малкото момиченце, което никога не може да разбере защо майка ѝ никога не я обичала, сега терзае над думите, които не е предполагала, че някога ще прочете от името на своя най-близък и едновременно далечен човек. За любовта, преди бащината, за чувствата, породени от младостта, най-интимното, почти апокрифно, усещане преди да се отдадеш на брака. "Мога да разбера художника, който не се отказва да се устремява към голите нозе, към извитото рамо, към пъпа, който зове; отвори се, врата на майчината утроба, и ме нахрани отново със сокове през пъпната си връв до мозъка на космоса, който сам в себе си желае и чийто пулс бие като нервна страст у нас, докато следваме оголените линии на неговото вдъхновение."
"Музеите и галериите са задушни като моето минало".
Взаимоотношенията между майка и дъщеря в стрелките на часовника, преплитат се на всеки час, и бавно се отдалечават. Разкриват най-личното и изгубват една друга.
"Веднъж ти ме беше попитала защо съм тъжна. И аз попитах морето защо е тъжно, а то ми отговори с морската трева и с празните черупки на охлювите, разпилени по неговото дъно, че това не е тъга, а шумоленето на безкрайните човешки истории, които слуша."
Героите са две жени, представени паралелно, съществуващи на границата на миналото и настоящето, нетипично отчуждени една от друга. Детето, което търси себе си майчините черти, които изобщо не притежава, и жена, която никога не преживява своите младини. Историята започва с една рана, изтичаща в морето и солената вода вливаща се в човешките вени.
Действителността тук се разтича по стрелките на часовника, илюстриращи две човешки съдби, които се преплитат. А Трифунович успява да обхване всеки един трепет и терзание на човешката душа, в роман, който е повече поезия, от колкото проза. И защото тази книга е една хроника на човешките състояния е невъзможно да не се усети безкрайно близка до всеки, до най-същинските ни отлики. Но най-вече за времето, което "е изтекло безвъзвратно през пръстите" и никога няма да се върне, стопява се в спомените и реалността.
"Животът ми се е превърнал в порнография. Вълнуват ме фрагментите, не цялото. Не възприемам хората, а техните качества. Не докосвам повърхностите, а техните ръбове. Не се задълбочавам в разказа, а само в отделните изречения. Воайорска порнография. Обичам да гледам, но не и да участвам."
Животът е онези думи, които остават неизписани, съществуват единствено в пространството около нас, летят небрежно и дразнят уморените ни умове. "Всичко това с писането е толкова погрешно. Никой не може да отдели късче лава и да каже това е лава, защото сега тя вече ще е само обикновен камък и в него няма нищо от нейния огън. Само спомен. Писането е спомен за огъня. За живота. За началото. Но не е живот, нито начало. Само възпроизвеждане, фалшификат, имитация, камък..."
В състоянията си на отчаяние дъщерята обвинява майка си в своите грешки, в писателските си наклонности, които винаги са били отхвърляни. Как да бъдеш себе си, като човекът, който те е родил, вижда само най-лошото в теб? "Задължения. Това са спасителните останки от един потъващ кораб, за които се хващаш, за да не се удавиш. След корабокрушението ти остават малко неща и само една ясна мисъл - трябва да преживея".
"Колко наивно младостта си мисли, че може да се хвърли в лавата, да загребе от нея и да излезе незасегната, с неугасващата огнена буца в ръце и с блестя усмивка на победител. Може ли?"
Младостта е най-грешното и най-правилното състояние, в което може човек да се намира. Но и най-наивното, защото е неспособно да се опре на своя опит, затова се налага да се оглежда в най-близките си - родителите. Малкото момиченце, което никога не може да разбере защо майка ѝ никога не я обичала, сега терзае над думите, които не е предполагала, че някога ще прочете от името на своя най-близък и едновременно далечен човек. За любовта, преди бащината, за чувствата, породени от младостта, най-интимното, почти апокрифно, усещане преди да се отдадеш на брака. "Мога да разбера художника, който не се отказва да се устремява към голите нозе, към извитото рамо, към пъпа, който зове; отвори се, врата на майчината утроба, и ме нахрани отново със сокове през пъпната си връв до мозъка на космоса, който сам в себе си желае и чийто пулс бие като нервна страст у нас, докато следваме оголените линии на неговото вдъхновение."
"Музеите и галериите са задушни като моето минало".
Взаимоотношенията между майка и дъщеря в стрелките на часовника, преплитат се на всеки час, и бавно се отдалечават. Разкриват най-личното и изгубват една друга.
"Веднъж ти ме беше попитала защо съм тъжна. И аз попитах морето защо е тъжно, а то ми отговори с морската трева и с празните черупки на охлювите, разпилени по неговото дъно, че това не е тъга, а шумоленето на безкрайните човешки истории, които слуша."
January 18, 2025
3,5 ⭐️
Nie pogniewałabym się, gdyby mimo wszystko było to chociaż trochę bardziej uporządkowane.
Była proza magiczna i zaklęta; niezwykła, ulotna i błądząca własnymi drogami. Wiele zdań wbiło mnie w fotel i oczarowało, ale były też fragmenty zbyt zlane i zmieszane. Ale! Chciałabym więcej tej autorki.
Nie pogniewałabym się, gdyby mimo wszystko było to chociaż trochę bardziej uporządkowane.
Była proza magiczna i zaklęta; niezwykła, ulotna i błądząca własnymi drogami. Wiele zdań wbiło mnie w fotel i oczarowało, ale były też fragmenty zbyt zlane i zmieszane. Ale! Chciałabym więcej tej autorki.
August 4, 2023
malo toga sam razumela ovde, ali mi se dopalo? možda jer me podseća na moju mamu. doduše ne dopada mi se što secka rečenice, previše a la marko tomaš stil - nula bodova
nije za more-
nije za more-
Read
August 18, 2020Ovo je jedna velika pjesma.
January 26, 2022
"Una vez me preguntaste por qué estaba triste. Yo también le pregunté al mar por qué estaba triste, y él me respondió a través de las algas y a través de las conchas vacías de los caracoles desparramadas por el fondo que eso no era tristeza, sino que escuchaba el murmullo del infinito relato humano". ▪️A diferencia de lo que creí, este no es un libro sobre la relación de la autora con su madre. Tanto el inicio de la narración como la sinopsis dan pie a pensarlo, pero conforme se avanza se entiende que realmente este es un libro de la autora para todas las mujeres, empezando por ella misma. A través del pensamiento sobre la figura de su madre, Tanja se crea un alter ego que retrocede y avanza en el tiempo. Una nueva niña, llamada Ana, que tan pronto tiene 5 años y rememora los días en la playa del mar Adriático intentando comprender la figura inaccesible de mamá como tiene la edad de la sabiduría y pasa a personificar a todas esas mujeres que cargan con su desdicha dentro de matrimonios y vidas que avanzan robándoles la identidad. La obra es una muestra de diálogo interno y la figura de su madre una especie de motor que le lleva a la reflexión. Ella recuerda a su madre como alguien opaco a quien nunca llegó a conocer de verdad y que ahora, cuando ya no está, comienza a comprender a través de su propia oscuridad. "Ahora nos parecemos. Le digo al reflejo del espejo. Ahora nos parecemos, madre, que toda mi vida me dijiste que era igual a mi padre". La novela es una especie de poema extenso. Delicado, a ratos bastante intenso y con un tono melancólico. Tal vez algunas partes le han sobrado un poco, bajo mi gusto, pero en su todo general me ha gustado. Lo mejor es el ejercicio de memoria que realiza la autora y que transfiere al presente para poder comprenderse mejor y entender así a la mujer más importante de su vida: su madre. Una muestra más de como a través del diálogo interno con los otros, nos configuramos. No suele bastar con verse a uno mismo, es insuficiente y triste. Reconocer la imposibilidad del propio entendimiento si no se comparte la experiencia de vivir, la experiencia de ser. Y para ser al completo, en todas nuestras facetas, también nos hacen falta los demás y todo aquello que nos dan. Aunque sean ausencias, temores, incomprensiones. En la inaccesibilidad hacia su madre Tanja encuentra una puerta hacia su yo más íntimo y comprende cómo accedía su madre a sí misma.🌹
March 3, 2018
Dugo sam želio da pročitam ovu knjigu, ali smo se ona i ja nekako mimoilazili. I onda kad sam je najzad uzeo da čitam, dugo mi je trebalo da završim taj proces, nekoliko puta sam se vraćao na prethodna poglavlja, nekad i na sam početak knjige. Ne zbog toga što je bilo mučno i teško čitati ovu knjigu već stoga što sam neprestano imao dojam da sam nešto propustio, a upravo to - neiskazano - je dragulj ove knjige.
Ovo nije roman u pravom smislu te riječi, ali to nije njegova mana nego prednost. Pojedini gotovo poetski pasaži su nešto što stvara jedan neodoljiv užitak čitanja. Iskreno, osim par ekscesa koje sam imao čast da čitam, ovo je prva knjiga sa ovih prostora koja ima odlike značajnog književnog djela. A opet to se svakako nalazi u jednoj univerzalnosti, univerzalnosti teme kao takve ili da kažem univerzalnosti - Žene. Tanja Stupar Trifunović je odlična pjesnikinja i u stanju je da prenese slike na jedan drugačiji, suptilniji način. U stanju je da slike oboji emocijama, u stanju je da emocije pretoči u slike i to se odvija poput jedne duge poeme. Barem je takav moj subjektivni doživljaj, moje skromno i nimalo stručno mišljenje. Divna knjiga.
Ovo nije roman u pravom smislu te riječi, ali to nije njegova mana nego prednost. Pojedini gotovo poetski pasaži su nešto što stvara jedan neodoljiv užitak čitanja. Iskreno, osim par ekscesa koje sam imao čast da čitam, ovo je prva knjiga sa ovih prostora koja ima odlike značajnog književnog djela. A opet to se svakako nalazi u jednoj univerzalnosti, univerzalnosti teme kao takve ili da kažem univerzalnosti - Žene. Tanja Stupar Trifunović je odlična pjesnikinja i u stanju je da prenese slike na jedan drugačiji, suptilniji način. U stanju je da slike oboji emocijama, u stanju je da emocije pretoči u slike i to se odvija poput jedne duge poeme. Barem je takav moj subjektivni doživljaj, moje skromno i nimalo stručno mišljenje. Divna knjiga.
September 16, 2021
Za ovu neveliku knjigu meni je trebalo četiri dana, pretpostavljam zbog forme koja mi se čini kao poezija uhvaćena u prozi, i meni lično nikako ne odgovara. Postoji mnogo divnih pasusa, ili kao u nekoj zbirci poezije, i možda ga treba posmatrati tako fragmentarno. Zbog tih pasusa i naročito dijelova o Hani Arent dajem četiri zvijezdice.
August 21, 2024
Romanzo lirico e dalla prosa complessa che rende la trama non sempre facile da seguire. Un flusso di coscienza continuo, l'alternarsi di diversi piani temporali e delle voci che lo compongono lo rendono poetico e commovente ma anche a tratti ostico. È bello ma bisogna essere "abituati" a questo stile di scrittura.
May 16, 2025
2.5
Słowa, słowa, słowa – co z tego, że piękne, skoro tak mało w nich treści...
Słowa, słowa, słowa – co z tego, że piękne, skoro tak mało w nich treści...
January 26, 2018
ovaj je roman odličan. ako ne bih napisala tako samo jednom riječju krenula bi u patetično meandrranje o hrabrosti, slobodi, književnosti koja liječi, koja otvara i vadi na vidjelo, krenula bih u tradicijske književne manevre i moderna ženska introspektiranja, u naslijeđe jugoslavenskih tabua i specifičnosti generacije koja je zagrizla u posljednji rat. Ovaj roman nevjerojatnom mjerom i umješnošću izvija priču kroz sve te slojeve koji se prožimaju, sedimentacija ženske priče specifične generacije koja je doslovno izbrisana iz kolektivnog sjećanja zajedno sa spiskovima ljudi poslanim u smrt, iako je govori o ratu nego o intimnom nježnom poetiziranju ženskih odnosa ja u ovom romanu vidim sve što je i mene odredilo: djetinjstvo, majka i otac, tabui, rat, šutnje, smrt, ljubav, književnost, ćežnja. vidite da počinjem zavlačati kao kakva uzvijačica. svakako mislim d aje ovo jedan od najboljih ako ne i najbolji roman ovakvog tipa u nas, usporedic sa Tatjanom Gromačom ili Irenom Vrkljan, Teom Tulić, možda ali ima nešto ljudo šljunkovito divlje tekuće ljekovito važno. Ide na moju policu i čitam ga iznova
May 12, 2020
Много ми хареса тази книга. История за казаното и премълчаното между три поколения чувствени, мислещи и търсещи жени. Отдавна не бях попадала на толкова лирична проза.
Естествен водовъртеж от мисли и емоции без изход. Много красиво предадена, много истинска изповед на женската душа.
Естествен водовъртеж от мисли и емоции без изход. Много красиво предадена, много истинска изповед на женската душа.
December 10, 2019
<< en el mundo se nota la mano de las mujeres. lo llevan en el vientre. y nunca saben cuando lo parirán. Late en ellas como los relojes en la habitación de mi madre. se desliza por sus piernas. la vida es una inspiración regalada secretamente a las mujeres. >>
.
.
Tres letras para hablar de todas las mujeres que habitamos y que nos habitan. tres letras nada más para nombrarlas a todas y a cada una. a-n-a.
Ana que primero fue hija y luego madre y que ahora busca a aquella que le dio la vida, a esa mujer que se esconde tras oscuros ropajes, la que fue a buscar sus sueños a la tripa del lobo.
.
En un ejercicio magistral de inmersión en una memoria ya pasada aparece Ana para salir al encuentro de una mujer casi desconocida. Ana bucea en sus recuerdos infantiles, en su adolescencia, en su vida actual, en la novela que quiere escribir para poder ir desnudando a la mujer que fue su madre, para conocerla, para conocerse también ella, para poder nombrarla y nombrarse. .
cuesta, cuesta mucho hablar de lo que ocurre en #relojesenlahabitaciondemimadre, cuesta porque para hacerlo habría que ir arrancando la costra que cierra la herida que abre este libro. me cuesta porque yo también busco a esa mujer, busco para encontrarme, para saberme. busco como busca Ana en las manos, en los ojos, en el amor, en el tictac del reloj... busco para encontrar esa intimidad que habita dormida en mi. .
De un lirismo inaudito que te zarandea desde la primera línea asistimos a una historia que podríamos decir se remonta al origen de todo. Un tupido árbol genealógico in crescendo con tres ramas maestras que se agitan según avanza la lectura dejando en ocasiones entrever un cielo azul, una brisa cálida que anuncia la primavera o unas hojas mustias que susurran que el amor es todo aquello que no podemos abarcar. . .
#relojesenlahabitaciondemimadre #tanjastupartrifunovic #treshermanaseditorial #leoautoras #novela #maternidadeslit #librosrecomendados #leoycomparto #leoyrecomiendo #megustaleer #dimeunlibro
@treshermanas_libros @tanjastuparstupar
.
.
Tres letras para hablar de todas las mujeres que habitamos y que nos habitan. tres letras nada más para nombrarlas a todas y a cada una. a-n-a.
Ana que primero fue hija y luego madre y que ahora busca a aquella que le dio la vida, a esa mujer que se esconde tras oscuros ropajes, la que fue a buscar sus sueños a la tripa del lobo.
.
En un ejercicio magistral de inmersión en una memoria ya pasada aparece Ana para salir al encuentro de una mujer casi desconocida. Ana bucea en sus recuerdos infantiles, en su adolescencia, en su vida actual, en la novela que quiere escribir para poder ir desnudando a la mujer que fue su madre, para conocerla, para conocerse también ella, para poder nombrarla y nombrarse. .
cuesta, cuesta mucho hablar de lo que ocurre en #relojesenlahabitaciondemimadre, cuesta porque para hacerlo habría que ir arrancando la costra que cierra la herida que abre este libro. me cuesta porque yo también busco a esa mujer, busco para encontrarme, para saberme. busco como busca Ana en las manos, en los ojos, en el amor, en el tictac del reloj... busco para encontrar esa intimidad que habita dormida en mi. .
De un lirismo inaudito que te zarandea desde la primera línea asistimos a una historia que podríamos decir se remonta al origen de todo. Un tupido árbol genealógico in crescendo con tres ramas maestras que se agitan según avanza la lectura dejando en ocasiones entrever un cielo azul, una brisa cálida que anuncia la primavera o unas hojas mustias que susurran que el amor es todo aquello que no podemos abarcar. . .
#relojesenlahabitaciondemimadre #tanjastupartrifunovic #treshermanaseditorial #leoautoras #novela #maternidadeslit #librosrecomendados #leoycomparto #leoyrecomiendo #megustaleer #dimeunlibro
@treshermanas_libros @tanjastuparstupar
April 5, 2021
Pročitala sam je 2019. godine. Tada sam se bavila nekim sasvim drugim stvarima i nisam "upila" ono što svaki segment ove knjige donosi. To je, upravo, jedan od ključnih kvaliteta ove knjige. Ona podrazumeva apsolutno posvećenu pažnju. Kada se čitaju "Satovi", onda se čitaju samo "Satovi" i ništa više. Izuzetno zanimljiv stil pisanja koji podrazumeva veliko čitalačko iskustvo. Preplitanje nekoliko priča koje se, zapravo, svode u jednu personu, oslikava nam razvoj ličnosti, njene postupke koji često ne zavise od nje same. Prostor koji se opisuje u knjizi je naročito zanimljiv. Ovaj roman podseća uveliko na romane XX veka, one koji su svoje karakterizacije likova formirali upravo preko prostora, ali ipak se pomera korak dalje sa svojim lirskim elementima usađenim duboko u samo tumačenje. Usudila bih se reći da je ovo jedan od najboljih romana balkanskih prostora u XXI veku.
August 18, 2019
Njene riječi jeesu obasjale moju nutrinu, mnogi strahovi su se oslobodili...
..." Palim svjetla i razgrcem zastore kad sam sama kod kuće da uđe svjetlost, od dana, od noćnih lampi, od mjesečina, i razlije se, jer kada stvari učiniš vidljivim manje te plaše. Isto je i sa mislima. Kada ih obasjas, smanji se gustina straha, sve postaje fluidnije i vidljivije. Bila sam radosna kad sam to otkrila. Zamišljala sam kako u svakom čovjeku ima jedna mala sijalica koju treba upaliti i njegovi strahovi će se umanjiti kada mu svjetlost obasja nutrinu. I vidi da unutra nema ništa strašno osim jednog ljudskog, drhtavog srca. Strahovi koji spavaju u tami nestanu čim upališ svjetlost."...
..." Palim svjetla i razgrcem zastore kad sam sama kod kuće da uđe svjetlost, od dana, od noćnih lampi, od mjesečina, i razlije se, jer kada stvari učiniš vidljivim manje te plaše. Isto je i sa mislima. Kada ih obasjas, smanji se gustina straha, sve postaje fluidnije i vidljivije. Bila sam radosna kad sam to otkrila. Zamišljala sam kako u svakom čovjeku ima jedna mala sijalica koju treba upaliti i njegovi strahovi će se umanjiti kada mu svjetlost obasja nutrinu. I vidi da unutra nema ništa strašno osim jednog ljudskog, drhtavog srca. Strahovi koji spavaju u tami nestanu čim upališ svjetlost."...
This entire review has been hidden because of spoilers.
February 28, 2025
Ulotna i dusząca zarazem. Momentami za bardzo chaotyczna. Odniosłam wrażenie jakbym czytała coś intymnego, pewien rodzaj pamiętnika, w którym narratorka próbuje rozprawić się z burzą szalejącą w jej wnętrzu.
June 12, 2017
ne znam je li kasnije bilo manje kratkih rečenica ili sam se ja nakon 80 stranica navikla na stil.
3.5 ali eto 4 zvezdice, u korist učenika. hrabra knjiga, sve u svemu.
3.5 ali eto 4 zvezdice, u korist učenika. hrabra knjiga, sve u svemu.
September 8, 2019
болезнена, извадена от клишетата тема за отношенията, майка дъщеря. преодоляване на загубата и осъзнаване на хладната враждебност, помежду им.
опит за откровен прочит, не дотам с добро изпълнение.
опит за откровен прочит, не дотам с добро изпълнение.
September 21, 2019
Емоционална и красиво написана проза. Има много точни попадения за отношенията между майка и дъщеря. Любовната част леко ме отегчи, обаче. Затова само 3 звезди.
September 12, 2022
some parts of this dealt me immense psychic damage
April 13, 2025
Pjesnici su čudenje u svijetu.
Kakva čudnovata magija se dešava kada pjesnici pišu prozu.
Kakva čudnovata magija se dešava kada pjesnici pišu prozu.
Displaying 1 - 30 of 33 reviews