What do you think?
Rate this book
Dnevnik jednog nomada
Dnevnik jednog nomada' istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj toliko i lijepoj. Od godine 2011. do 2016., od Ljubljane, preko Osla do Zagreba i Brčkog čitamo dnevničke zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti; o ocu koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, i o starijoj kćeri u Oslu koja očuha zove tatom, a njega po imenu; o književniku koji istodobno sudjeluje u hrvatskoj, bosanskoj i norveškoj književnosti... Pratimo i avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno pisati na 'našem' i na norveškom, slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita. Razapet između Skandinavije i Balkana, Bekim Sejranović ispisuje stranice o dva svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite kao i najbolje stranice njegovih romana. Samo ovdje nema glavnog junaka da se iza njega bar malo skrije, tu su samo Bekim i njegovi demoni.
- GenresLiteratureNonfiction
280 pages, Paperback
First published January 1, 2017
30 people are currently reading
540 people want to read
About the author
Bekim Sejranović
22 books222 followersBekim Sejranović rođen je 1972. u Brčkom, BiH. U Rijeci, gdje živi od 1985. godine, studirao je kroatistiku na Pedagoškom fakultetu. Od 1993. živi u Oslu i magistrirao je 1999. godine na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Rivalu, Quorumu, Sarajevskim sveskama, Politikinom Zabavniku i još ponegde. Preveo je knjigu priča „Noć prije mračnog jutra“ norveškog autora Ingvara Ambjørnsena (2000), priredio i preveo antologiju norveške kratke priče „Veliki pusti krajolik“ (2001) i preveo nekoliko dela norveškog autora Frode Gryttena i Josteina Gaardera. Objavio je studiju „Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova“ (2001). Objavio romane: „Nigdje, niotkuda“ i „Ljepši kraj“. Za roman „Nigdje, niotkuda“ dobio je regionalnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2008. na području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 71 reviews
January 13, 2020
Pravo da vam kažem, ja uopšte ne uživam u čitanju. Za mene je čitanje svojevrsni mazohizam, u višestrukom povratu, a od čitanja mi je napornije samo nečitanje. Ova knjiga, Dnevnik jednog nomada, jedna je od rijetkih knjiga u kojima sam zaista uživao. Volim kad se neko pametan i pismen i načitan otvori i iskreno progovori o sebi, bez neke posebne stilske pretencioznosti, bez stroge forme i skučenih okvira. A posebnu draž knjizi daje dječija iskrenost, odsustvo sujete i neka vrsta benignog samonipodaštavanja, više usputna i situaciona, samim tim i komična, nego suštinska, mada ima i toga. (Ko je čitao Pavla Svirca zna o čemu se radi)
Do prije nekoliko dana nisam ni znao da ovaj čovjek postoji, a danas, poslije ove knjige i nekoliko intervjua koje sam odgledao, Bekima doživljavam kao starog poznanika, čak i bliskog srodnika. Radujem se čitanju ostalih - statistika kaže boljih - knjiga.
Do prije nekoliko dana nisam ni znao da ovaj čovjek postoji, a danas, poslije ove knjige i nekoliko intervjua koje sam odgledao, Bekima doživljavam kao starog poznanika, čak i bliskog srodnika. Radujem se čitanju ostalih - statistika kaže boljih - knjiga.
December 24, 2021
Neverovatno zabavna knjiga.
Ja uzela da je čitam opet. I nadam se da ću imati prilike da je čitam još jedno sto puta , jer je mnogo dobra knjiga.
"Neshvatljivo mi je da je netko u tom čovečuljku sa smiješnim brčićima vidio vođu arijevske super rase. A, tek ekipa bliskih suradnika?! Poput negativaca iz Alana Forda: Goring (debeli morfinist), Goebbels (iskompleksirani kepec sa jednim kraćom nogom), Himmler (birokrat nižeg ranga opsjednut crnom magijom i mitovima)."
Inace kada sam prvi put citala Bekima cudila sam mu se kako ga nije sramota bas sve da tako kaze, onda sam malo citala tj prelistala Crven ban i skontala da ako vec znas da ni njih nase pretke nije nista sramota da kazu , jer kad vec znas da ce te nataci na (neomascen) kolac , cega za ime sveta ima da te bude sramota?
Inace koja je fora sa tim sparogama iz price Bekima Serjanovica?
Inace prvi put kad sam citala ovu knjigu guglala sam taj rijaliti u kome su navodno bili Bekim Sejraonovic i Rumena Burarskaja? , ali nisam uspela nista da nadjem, verovatno , jer tako nesto ne postoji. Cak stavise to ne postoji ni u knjizi , ne znam otkud meni to da su Bekim Sejranovic i Rumena Buzarskaja proveli mesec dana u nekoj iznajmljenoj kolibi gde su ih sve vreme snimali , a on citao njene knjige i hvalio ih i cak pokusao da joj se nabavuje , a sve to pratila neka publika. Mislim jeste on iznajmio kolibu sebi i isao na neko knjizevno vece sa njom i jos nekim ljudima, ali nista od ovoga sto sam ja navela se nije desilo i ja stvarno ne razumem zasto sam ja guglala to i zasto se meni sve pobrkalo.
"Znam da ce mnogi od vas misliti kako bi dnevnik trebao pratiti nekakav redoslijed dogadjanja , ali smatram kako postoji " vanjska" kronologija i ona unutarnja " dusevna" , koja funkcionira asocijativno u fleshbekovima nimalo ne mari za kalendare ili kazaljke na staovima. Uglavnom se osecam izgubljeno, kako u vremenu tako i prostoru , ali ipak se borim i ne dam da me sjecanja potpuno pokopaju i uguse mi i to malo osecaja za stvarnost sto mi je preostalo."
"Pise kako je u Oslu 12 stupnjeva i suncano. Pogledam kroz prozor, pada snijeg. Pada od jutros, odkad sam se probudio i pogledao kroz prozor. Temperatura : oko plus dva . Sati: deset ujutro. Kome vjerovati vestima ili vlastitim ocima? Mozda nikome. Andric ce u svojim znakovima pored puta napisati kako ne valja vjerovati svakome, ali da je jos gore ne vjerovati nikome.
Napisat ce on u toj knjizi i jos jednu izreku "Cuvaj se lude zene", iako se za slavnog pisca ne moze reci da je bio zenskaros, cak naprotiv."
"Ta moja bedaradjelomice dolazi i od ove knjige koju citam sporo,vec danima,nedavno objavljene kod nas u Auschwitzu poljskog autora Tadeusa Borowskoga"...."Glavna kvaliteta ove zbirke Tadeusza Borowskog je upravo u nacinu na koji je knjiga napisana. O tome svjedoci i sam naslov zbirke, odnosno jedne od prica po kojoj je knjiga i nazvana. Kod nas u Auschwitzu u ovom kontekstu je pozitivno obojena sintagma. Izrecena je u smislu "hvaljenja" logorasima koji su iz drugih logora, nesto kao"Kod nas u Auschwitzu ima klavir i cijeli orkestar , daju i operu i kazaliste, organiziraju se boksacki mecevi s negdasnjim sampionima , a sto je najbolje ima i puff". To sta je poslednje sta je, taj puff, ne mogu vam ni opisati, morate procitati."...."Moze se uciniti apsurdnim, ali kao glavnog krivca za takve uzasavajuce postupke autor navodi ljudsku nadu. Covek se do poslednjeg trena nada kako ce prezivjeti, samo ako cini sve sto mu se kaze. i kad se autor iskreno cudi kako to da nitko nikad nije pokusao bjezatu kada su ih masovno vodili prema plinskim komorama, on opet navodi ljudsku nadu , to naivno i po njemu pogresno vjerovanje kako nade uvijek im i kako umire poslednja. Unacistickim logorima covek umire poslednji, a nada mu je pri tome samo luksuzna smetnja, ostatak pogresnog nauka iz detinjstva koji mozda vredi u nekom drugom svetu koji je bar kako je on autor ove knjige tada osjecao ,bespovratno nestao." " I Auschwitz i Dachau su,kao sto rekoh, i nakon dolaska Amerikanaca nastavili biti logorima. Bivsi logorasi nisu smjeli napustiti podrucje okruzeno bodljikavom zicom. Unutar tih logora tada vladaju potpuni kaos i anarhija. Logorasi kradu,pljackaju ,ubijaju jedni druge zbog raznih ,ponekad savsim besmislenih razloga. Glavni junak gotovo zali za starim vremenima kad su ih cuvali SS-ovci,kad se barem znao neki red, kad je znao svoje mestou tom uzasnom svijetu." ...."Treba pomenuti i to kako se u ovoj knjizi navode brojne kompanije za koje su logorasi radili, izmedju ostalih i Simens, koji i dan dnas postoji,posluje i zaradjuje. Ima takvih kompanija mnogo." Henry Ford, ako niste znali , bio je jedan od glavnih pokretaca obnove nacisticke , njemacke ratne industrije."
Ja uzela da je čitam opet. I nadam se da ću imati prilike da je čitam još jedno sto puta , jer je mnogo dobra knjiga.
"Neshvatljivo mi je da je netko u tom čovečuljku sa smiješnim brčićima vidio vođu arijevske super rase. A, tek ekipa bliskih suradnika?! Poput negativaca iz Alana Forda: Goring (debeli morfinist), Goebbels (iskompleksirani kepec sa jednim kraćom nogom), Himmler (birokrat nižeg ranga opsjednut crnom magijom i mitovima)."
Inace kada sam prvi put citala Bekima cudila sam mu se kako ga nije sramota bas sve da tako kaze, onda sam malo citala tj prelistala Crven ban i skontala da ako vec znas da ni njih nase pretke nije nista sramota da kazu , jer kad vec znas da ce te nataci na (neomascen) kolac , cega za ime sveta ima da te bude sramota?
Inace koja je fora sa tim sparogama iz price Bekima Serjanovica?
Inace prvi put kad sam citala ovu knjigu guglala sam taj rijaliti u kome su navodno bili Bekim Sejraonovic i Rumena Burarskaja? , ali nisam uspela nista da nadjem, verovatno , jer tako nesto ne postoji. Cak stavise to ne postoji ni u knjizi , ne znam otkud meni to da su Bekim Sejranovic i Rumena Buzarskaja proveli mesec dana u nekoj iznajmljenoj kolibi gde su ih sve vreme snimali , a on citao njene knjige i hvalio ih i cak pokusao da joj se nabavuje , a sve to pratila neka publika. Mislim jeste on iznajmio kolibu sebi i isao na neko knjizevno vece sa njom i jos nekim ljudima, ali nista od ovoga sto sam ja navela se nije desilo i ja stvarno ne razumem zasto sam ja guglala to i zasto se meni sve pobrkalo.
"Znam da ce mnogi od vas misliti kako bi dnevnik trebao pratiti nekakav redoslijed dogadjanja , ali smatram kako postoji " vanjska" kronologija i ona unutarnja " dusevna" , koja funkcionira asocijativno u fleshbekovima nimalo ne mari za kalendare ili kazaljke na staovima. Uglavnom se osecam izgubljeno, kako u vremenu tako i prostoru , ali ipak se borim i ne dam da me sjecanja potpuno pokopaju i uguse mi i to malo osecaja za stvarnost sto mi je preostalo."
"Pise kako je u Oslu 12 stupnjeva i suncano. Pogledam kroz prozor, pada snijeg. Pada od jutros, odkad sam se probudio i pogledao kroz prozor. Temperatura : oko plus dva . Sati: deset ujutro. Kome vjerovati vestima ili vlastitim ocima? Mozda nikome. Andric ce u svojim znakovima pored puta napisati kako ne valja vjerovati svakome, ali da je jos gore ne vjerovati nikome.
Napisat ce on u toj knjizi i jos jednu izreku "Cuvaj se lude zene", iako se za slavnog pisca ne moze reci da je bio zenskaros, cak naprotiv."
"Ta moja bedaradjelomice dolazi i od ove knjige koju citam sporo,vec danima,nedavno objavljene kod nas u Auschwitzu poljskog autora Tadeusa Borowskoga"...."Glavna kvaliteta ove zbirke Tadeusza Borowskog je upravo u nacinu na koji je knjiga napisana. O tome svjedoci i sam naslov zbirke, odnosno jedne od prica po kojoj je knjiga i nazvana. Kod nas u Auschwitzu u ovom kontekstu je pozitivno obojena sintagma. Izrecena je u smislu "hvaljenja" logorasima koji su iz drugih logora, nesto kao"Kod nas u Auschwitzu ima klavir i cijeli orkestar , daju i operu i kazaliste, organiziraju se boksacki mecevi s negdasnjim sampionima , a sto je najbolje ima i puff". To sta je poslednje sta je, taj puff, ne mogu vam ni opisati, morate procitati."...."Moze se uciniti apsurdnim, ali kao glavnog krivca za takve uzasavajuce postupke autor navodi ljudsku nadu. Covek se do poslednjeg trena nada kako ce prezivjeti, samo ako cini sve sto mu se kaze. i kad se autor iskreno cudi kako to da nitko nikad nije pokusao bjezatu kada su ih masovno vodili prema plinskim komorama, on opet navodi ljudsku nadu , to naivno i po njemu pogresno vjerovanje kako nade uvijek im i kako umire poslednja. Unacistickim logorima covek umire poslednji, a nada mu je pri tome samo luksuzna smetnja, ostatak pogresnog nauka iz detinjstva koji mozda vredi u nekom drugom svetu koji je bar kako je on autor ove knjige tada osjecao ,bespovratno nestao." " I Auschwitz i Dachau su,kao sto rekoh, i nakon dolaska Amerikanaca nastavili biti logorima. Bivsi logorasi nisu smjeli napustiti podrucje okruzeno bodljikavom zicom. Unutar tih logora tada vladaju potpuni kaos i anarhija. Logorasi kradu,pljackaju ,ubijaju jedni druge zbog raznih ,ponekad savsim besmislenih razloga. Glavni junak gotovo zali za starim vremenima kad su ih cuvali SS-ovci,kad se barem znao neki red, kad je znao svoje mestou tom uzasnom svijetu." ...."Treba pomenuti i to kako se u ovoj knjizi navode brojne kompanije za koje su logorasi radili, izmedju ostalih i Simens, koji i dan dnas postoji,posluje i zaradjuje. Ima takvih kompanija mnogo." Henry Ford, ako niste znali , bio je jedan od glavnih pokretaca obnove nacisticke , njemacke ratne industrije."
June 10, 2018
Ovo je moj prvi susret s Bekimovim pisanjem. Iskreno, pitanje je da li bih uopšte uzela da pročitam nešto njegovo u skorije vrijeme da mi knjigu nije poklonila svestrana Sanela tokom nedavnog festivala književnosti čiji je Bekim bio gost. Dnevnik jednog nomada (preimenovani naslov sam samoinicijativno preuzela od druga Steve iz književnog kluba; meni nešto tako originalno samoj nikad ne bi palo na pamet iako, naravno, nisam propustila zapaziti izgled ovog nomada) je upravo to, dnevnik, i to više dnevnik čitanja nego dnevnik putovanja. Dakle, već iz ovoga je jasno da se radi o vrlo ličnim iskustvima iz života samog autora. Bekim je neposredan, ali ne i potpuno otvoren, što je, naravno, u redu. On prosto bira šta će podijeliti sa čitaocima, te pametno izostavlja mnoge detalje, što ja, kao što znamo, nikad neću savladati u praksi. Ali, kako navodno reče Hemingvej (u šta apsolutno ne sumnjam, ali mrsko mi sad provjeravati vjerodostojnost te izjave čije porijeklo se pripisuje ovom književnom velikanu) ako je priča iskrena, onda ne može biti loša.
Inače, ako zanemarimo već spomenuti izgled autora i činjenicu koliko sam se obradovala samom poklonu sa sve potpisom, Bekim me je osvojio već u samom prologu u kojem kaže da čita sve što mu iskrsne pred očima. Kad čitam, putujem, a kad putujem, čitam. I u tom osvajačkom duhu nastavlja odmah na sljedećoj stranici kad kaže: „Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti.“ Ovaj dnevnik je i svojevrsna oda čitanju i piscima, odnosno djelima koja nas oblikuju i oplemenjuju, koja su u stanju da prodru duboko u samo esenciju našeg bivstvovanja i koja artikulišu mnoge naše misli i osjećanja onako kako mi to sami nikad ne bismo umjeli. Bekim na nekoliko mjesta piše upravo o tome zašto pojedine pisce i njihova djela volimo više od drugih, i o tome piše tako toplo i elokventno upravo onako kako sam i sama pomislila hiljadu puta s lakoćom gradeći slične rečenice koje, naravno, nikad nisam stavila na papir. To je ono što mi se zapravo najviše sviđa kod njegovog pisanja, što pretače u riječi mnoge moje stavove o samom čitanju i snazi književnosti kao umjetničke forme.
Više na blogu: https://sputnjik1.wordpress.com/2018/...
Inače, ako zanemarimo već spomenuti izgled autora i činjenicu koliko sam se obradovala samom poklonu sa sve potpisom, Bekim me je osvojio već u samom prologu u kojem kaže da čita sve što mu iskrsne pred očima. Kad čitam, putujem, a kad putujem, čitam. I u tom osvajačkom duhu nastavlja odmah na sljedećoj stranici kad kaže: „Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti.“ Ovaj dnevnik je i svojevrsna oda čitanju i piscima, odnosno djelima koja nas oblikuju i oplemenjuju, koja su u stanju da prodru duboko u samo esenciju našeg bivstvovanja i koja artikulišu mnoge naše misli i osjećanja onako kako mi to sami nikad ne bismo umjeli. Bekim na nekoliko mjesta piše upravo o tome zašto pojedine pisce i njihova djela volimo više od drugih, i o tome piše tako toplo i elokventno upravo onako kako sam i sama pomislila hiljadu puta s lakoćom gradeći slične rečenice koje, naravno, nikad nisam stavila na papir. To je ono što mi se zapravo najviše sviđa kod njegovog pisanja, što pretače u riječi mnoge moje stavove o samom čitanju i snazi književnosti kao umjetničke forme.
Više na blogu: https://sputnjik1.wordpress.com/2018/...
Read
September 24, 2022Kloparaju vozovi među stranicama, kao kod svakog nomada bez stalne adrese. U njima se i dalje puši, i brzina nije faktor. Bliski su mi vozovi.
Preliva se tuga među stranicama, melanholija introvertnog dečaka zarobljenog u telu čoveka u pogrešnom veku, kao kod svakog nomada bez jasnih nacionalnih odrednica, osim one o distriktu. Brčko. Bliski su mi ljudi bez gnezda.
Tumaraju banalni poroci među stranicama, preplavljeni gomilom raznoraznih lekova, sa nekim sumnjivim receptima, kao kod većine depresivnih i samosažaljivih usamljenih nomada.
Kalendarski datumirani, no mislima potpuno razbacani među stranicama, dnevnički zapisi o svemu. O svetu bez pravde, o izbeglištvu, o filozofiji palanke u skandinavskoj izvedbi, kao kod većine ogorčenih nomada.
No kao jedino važno, i jedino vredno, kolekcija je ovo utisaka, sažetaka, takoreći mini recenzija stotina pročitanih knjiga, koje ste i sami čitali, ili niste ali ćete hteti posle ovog čitanja. Nedostižni know how za milione instagram ili goodreads naloga uključujući i ovaj, koji bezuspešno pokušavaju upravo to.
Približiti vam sopstveni osećaj dobrih i manje dobrih knjiga.
Preliva se tuga među stranicama, melanholija introvertnog dečaka zarobljenog u telu čoveka u pogrešnom veku, kao kod svakog nomada bez jasnih nacionalnih odrednica, osim one o distriktu. Brčko. Bliski su mi ljudi bez gnezda.
Tumaraju banalni poroci među stranicama, preplavljeni gomilom raznoraznih lekova, sa nekim sumnjivim receptima, kao kod većine depresivnih i samosažaljivih usamljenih nomada.
Kalendarski datumirani, no mislima potpuno razbacani među stranicama, dnevnički zapisi o svemu. O svetu bez pravde, o izbeglištvu, o filozofiji palanke u skandinavskoj izvedbi, kao kod većine ogorčenih nomada.
No kao jedino važno, i jedino vredno, kolekcija je ovo utisaka, sažetaka, takoreći mini recenzija stotina pročitanih knjiga, koje ste i sami čitali, ili niste ali ćete hteti posle ovog čitanja. Nedostižni know how za milione instagram ili goodreads naloga uključujući i ovaj, koji bezuspešno pokušavaju upravo to.
Približiti vam sopstveni osećaj dobrih i manje dobrih knjiga.
July 26, 2017
Bekim je definitivno najbolji kad piše o sebi, kad pusti svet u sebe i zatim ga isporuči jasno i slikovito, ne štedeći ni sebe ni svet. 'Dnevnik jednog nomada' se čita u jednom dahu i zaista ima pasuse koji stoje rame uz rame sa najboljim delovima iz 'Huckleberry Finn-a'.
Sam naziv 'Dnevnik jednog nomada', možda ne opisuje sam roman ponajbolje, jer pretpostavljam da neko ko se u knjižari prvi put susreće sa Bekimom može pomisliti da je to putopisno delo nalik Malnarovim avanturama ili danas sve popularnijih ne-možeš-pobeći-od-njih tzv. 'digitalnih nomada', upadljive hipsterizacije i konzumerizacije pustolovnih dela.
Ovaj roman je u neku ruku i najmanje intimnan i najviše intiman Bekimov roman. Najmanje jer za razliku od prethodnih romana narativ ide mnogo brže i anksioznije, čak ponekad i površnije, melje, prebacuje se sa događaja na događaj, sa knjige na knjigu, ponekad ne dopuštajući čitaocu da se privikne na atmosferu i osećaj koji pisac stvara. Najviše intimno jer retko kada, sem u dosadnjikavim intervjuima punim tipskih pitanja ili u pretencioznim doktorskim tezama, imate priliku da tako otvoreno dobijete na pladnju sve ono što pisac koga volite čita i konzumira i što ga je oblikovalo, i da tako nonšalantno i tečno, a opet prezanimljivo uklopljeno i informativno, predstavi čitaocima.
Možda najbolji primeri su oni vezani za Kamova, Borowskog i Gryttena.
Kada Bekim nešto voli ili ne voli ili kada mu se nešto sviđa ili ne sviđa, on to zna da vam prenese sa takvim oduševljenjem, da ne možete posumnjati u autentičnost samog doživljaja. U Dnevniku nomada, oseti se kao da je neke autore i neka njihova dela, posebno žive savremenike, uvrstio iako nije baš oduševljen, ali ih uvrštava, iz samo njemu znanog razloga.
Dobar roman, odličan za one koji ne znaju šta bi čitali u narednom periodu. Bekim ima par sjajnih preporuka. Osetićete već sami.
Ipak, verujem da je teško (na)pisati roman koji dolazi posle izvrsnog dela poput 'Huckleberry Finna'. Bekim kao Pink Floyd posle 'The Dark Side of the Moon' i 'Wish You Were Here' - 'Animals' vam se može sviđati i odudarati od dosadašnjeg opusa, a možete i tražiti od umetnika da kanonizuje i samoreprodukuje svoje delo. Pa kako kome.
Sam naziv 'Dnevnik jednog nomada', možda ne opisuje sam roman ponajbolje, jer pretpostavljam da neko ko se u knjižari prvi put susreće sa Bekimom može pomisliti da je to putopisno delo nalik Malnarovim avanturama ili danas sve popularnijih ne-možeš-pobeći-od-njih tzv. 'digitalnih nomada', upadljive hipsterizacije i konzumerizacije pustolovnih dela.
Ovaj roman je u neku ruku i najmanje intimnan i najviše intiman Bekimov roman. Najmanje jer za razliku od prethodnih romana narativ ide mnogo brže i anksioznije, čak ponekad i površnije, melje, prebacuje se sa događaja na događaj, sa knjige na knjigu, ponekad ne dopuštajući čitaocu da se privikne na atmosferu i osećaj koji pisac stvara. Najviše intimno jer retko kada, sem u dosadnjikavim intervjuima punim tipskih pitanja ili u pretencioznim doktorskim tezama, imate priliku da tako otvoreno dobijete na pladnju sve ono što pisac koga volite čita i konzumira i što ga je oblikovalo, i da tako nonšalantno i tečno, a opet prezanimljivo uklopljeno i informativno, predstavi čitaocima.
Možda najbolji primeri su oni vezani za Kamova, Borowskog i Gryttena.
Kada Bekim nešto voli ili ne voli ili kada mu se nešto sviđa ili ne sviđa, on to zna da vam prenese sa takvim oduševljenjem, da ne možete posumnjati u autentičnost samog doživljaja. U Dnevniku nomada, oseti se kao da je neke autore i neka njihova dela, posebno žive savremenike, uvrstio iako nije baš oduševljen, ali ih uvrštava, iz samo njemu znanog razloga.
Dobar roman, odličan za one koji ne znaju šta bi čitali u narednom periodu. Bekim ima par sjajnih preporuka. Osetićete već sami.
Ipak, verujem da je teško (na)pisati roman koji dolazi posle izvrsnog dela poput 'Huckleberry Finna'. Bekim kao Pink Floyd posle 'The Dark Side of the Moon' i 'Wish You Were Here' - 'Animals' vam se može sviđati i odudarati od dosadašnjeg opusa, a možete i tražiti od umetnika da kanonizuje i samoreprodukuje svoje delo. Pa kako kome.
May 23, 2018
Isti osjećaj u glavi kao i nakon čitanja njegove prethodne knjige. Osjećaj izgubljenosti i neke vrste beznađa, teško je to opisati. Isto tako, moja lista knjiga koje želim pročitati povećala se, s obzirom da u ovoj knjizi pisac spominje brojne romane itd. koji su me zaintrigirali.
March 18, 2019
ono što počinje kao dnevnički zapis, izrasta u razotkrivanje sebe (svašta tu ima, droge i opijanja do obnevidjelosti, partijanja, pornića i masturbacije, paranoje, ogromne tuge, frustracije, nostalgije, testiranje na spolne bolesti, autodestrukcije, trajne čežnje i razapetosti između jedne kćeri u norveškoj, a druge u ljubljani..) kroz koje nas vodi svojim već prepoznatljivim stilom - mjestimice imaš osjećaj da, eto, hodaš uz bekima, slušaš njegove priče pa sjednete negdje na cugu, on te vodi kroz svoj život i priča te priče kao jedno vrlo umorno biće.
a između priča širi ti literarne horizonte (i tu ima svega, orhan pamuk, ivo andrić, danilo kiš, dario džamonja, dostojevski, hamsun, krleža, kamov, vedrana rudan i mnogi, mnogi drugi), otvara ti vratašca autora koju su mu obilježili trenutke i/li periode i potiče ti znatiželju, podsjeća te na neke koje si propustio, pokazuje ti prstom na neke za koje nisi nikad čuo i vraća te na one s kojima si se već upoznao... i to na fin način: nenametljivo, kroz nekoliko biografskih zanimljivosti i, eventualno, neki citat.
lutalica, samac, samotnjak - bekim u svom petom romanu ne otkriva nešto spektakularno novo, ostaje vjeran svom stilu i samom sebi, jednako napet i intenzivan. i tužan.
October 29, 2020
Imam osećaj kao da je Sejranović pisao ovu knjigu po zadatku, kao što i u "Dnevniku" navodi da je pisao roman na norveškom da bi zaradio više novca. Onda sam i ja uzela da je čitam po zadatku, zbog preporuka i dobrih ocena. Takav spoj pisca i čitaoca ne može da bude dobar.
Moje iskustvo sa pisanjem dnevnika jeste da osećaš da ćeš da pukneš ako ne zapišeš to nešto, da jednostavno moraš da ga izbaciš iz glave i na taj način procesuiraš. Ne moraju to uvek biti velike životne prekretnice, ali uvek mora biti nešto što te je dodirnulo. Kod autora ne vidim taj poriv, svi doživljaji i događaji mi deluju suvo, neobrađeno, jedva proživljeno. Likovi su magloviti. Toliko puta mi je bežala pažnja tokom čitanja jer me uopšte nije zainteresovalo šta se na stranicama dešava. Ne deluje mi ni da je autora interesovalo šta se na stranicama dešava! Deo romana sa književnim preporukama mi je tek potpuno nepotreban, kao niz Goodreads recenzija, ali predugih. Tako da ću i ja ovde stati :)
Moje iskustvo sa pisanjem dnevnika jeste da osećaš da ćeš da pukneš ako ne zapišeš to nešto, da jednostavno moraš da ga izbaciš iz glave i na taj način procesuiraš. Ne moraju to uvek biti velike životne prekretnice, ali uvek mora biti nešto što te je dodirnulo. Kod autora ne vidim taj poriv, svi doživljaji i događaji mi deluju suvo, neobrađeno, jedva proživljeno. Likovi su magloviti. Toliko puta mi je bežala pažnja tokom čitanja jer me uopšte nije zainteresovalo šta se na stranicama dešava. Ne deluje mi ni da je autora interesovalo šta se na stranicama dešava! Deo romana sa književnim preporukama mi je tek potpuno nepotreban, kao niz Goodreads recenzija, ali predugih. Tako da ću i ja ovde stati :)
July 14, 2017
Deluje mi kao da je Bekim u ovoj knjizi pored svojih dogodovština hteo i odati počast piscima, kako onim koji više nisu živi tako i njegovim savremenicima i da nam pokaže da ima nade, bar kad je književnost u pitanju. Generalno je knjiga nešto svetlija i pozitivnija od prethodnih romana, iako se i dalje pominju teške teme, rat, nihilizam, apokalipsa i slično.
Postoji interesantan deo gde kritikuje Neleta Karajlića koji u svojoj biografiji zvuči neiskreno jer se trudi da "poštedi" svoje prijatelje, suzdržava se tokom pisanja. E pa na momente je i meni Bekim tako delovao dok je pisao o svojim savremenicima, možda ih nije prehvalio, ali je neke stvari svakako prećutao. Što mu ni najmanje ne zameram, čak mi je i simpatično.
Postoji interesantan deo gde kritikuje Neleta Karajlića koji u svojoj biografiji zvuči neiskreno jer se trudi da "poštedi" svoje prijatelje, suzdržava se tokom pisanja. E pa na momente je i meni Bekim tako delovao dok je pisao o svojim savremenicima, možda ih nije prehvalio, ali je neke stvari svakako prećutao. Što mu ni najmanje ne zameram, čak mi je i simpatično.
June 9, 2018
Ljudi - čitajte Bekima. Ovaj "Dnevnik" jedno je čudesno putovanje u kojem nas autor provodi kroz svoje intimne, književne i umjetničke svjetove, predstavljajući nam neke od značajnih pisaca i knjiga koji su ga formirali kao pisca i kao čovjeka. Ovo je knjiga zabilješki mnogo više nego li što bi je mogli nazvati romanom, putopisom, dnevnikom, sve je ona to pomalo i više od toga. Bekim piše svojim prepoznatljivim stilom, na ugodan - ljudski način razumljiv svakom, bez velikih pretenzija, to su zapisi jednog čovjeka koji je stalno u pokretu i koji je zato toliko toliko blizak našim "bezdomnim" generacijama i zato ga toliko volimo.
December 9, 2021
Nažalost izgleda mi ne leži Bekim. Nije mi se dopao ni Haklberi fin a ovo je previše haotično za mene. Toliko je stvari nabacano bez ikakvog reda i čini se da kad kod mu ponestane ideje o čemu da piše krene u pisanje nasumičnih goodreads recenzija. Par puta je pomenuo brodicu i crnca i kao da je posmislio "ah to je bilo u prošloj knjizi menjaj temu". Kroz ceo dnevnik previše droge, vulgarnosti, kukanja i depresije što ne bi bio problem da je bilo nekog motiva nego se sve radi iz nekakve dosade. Tako deluje i da je ovo napisano - iz neke dosade i nedostatka motiva za nešto kompleksnije.
November 22, 2025
Bekima volim i preporučujem svima, mada ovo nije delo koje bih izdvojio kao najbolji izbor za upoznavanje sa ovim piscem.
"Dnevnik" bi bio možda treći ili četvrti naslov na toj listi, tek posle "Nigdje niotkuda" i "Ljepši kraj", a pretpostavljam i "Tvoj sin Haklberi Fin", jer ovaj poslednji nisam još pročitao.
Mnoštvo preporuka knjiga je Bekim ostavio u ovom delu, popisao sam ih preko dvadeset.
3.5⭐
"Dnevnik" bi bio možda treći ili četvrti naslov na toj listi, tek posle "Nigdje niotkuda" i "Ljepši kraj", a pretpostavljam i "Tvoj sin Haklberi Fin", jer ovaj poslednji nisam još pročitao.
Mnoštvo preporuka knjiga je Bekim ostavio u ovom delu, popisao sam ih preko dvadeset.
3.5⭐
February 15, 2022
Pročitala sam knjigu na preporuku kolegice.
Iako na samom početku intrigantan, malo po malo knjiga postaje predvidljiva i čini mi se kao da je trebala odavno završiti. Naravno, kraj je očekivan takav kakav je.
Najinteresantniji dijelovi su mi vezani uz kratka prepričavanja književnih djela koje je autor čitao. Odlična stvar ako je netko u potrazi za preporukom.
Sve u svemu, dobra knjiga za povremeno uzeti u ruku i pročitati.
Iako na samom početku intrigantan, malo po malo knjiga postaje predvidljiva i čini mi se kao da je trebala odavno završiti. Naravno, kraj je očekivan takav kakav je.
Najinteresantniji dijelovi su mi vezani uz kratka prepričavanja književnih djela koje je autor čitao. Odlična stvar ako je netko u potrazi za preporukom.
Sve u svemu, dobra knjiga za povremeno uzeti u ruku i pročitati.
December 30, 2019
Ako želite pročitati knjigu koja će vam preporučiti masu drugih pisaca i knjiga, našli ste pravu stvar.
February 25, 2021
već sam bila napisala jednu recenziju i glupi goodreads mi to ne sačuva, a sad da se setim šta sam u inspirativnom naletu izlupetala ne mogu, bitno - knjiga je prava mala riznica blaga!
January 9, 2022
Ma iskreno onako, bilo je dobrih preporuka za neke knjige doduše.
Ali Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj su superiornije Bekimove knjige.
Ova mi je napisana eto samo da se nešta izda.
Ali Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj su superiornije Bekimove knjige.
Ova mi je napisana eto samo da se nešta izda.
August 21, 2020
Za Bekima ništa u životu nije tabu i to je tako oslobađajuće za čitati. Ne postoji vrhunska književnost bez potpunog otkrivanja sebe i ne postoji roman u koji ne ugrađuješ sebe, bio on autobiografski ili ne. Bekim priča kako su mu neki autori više "sjeli" od drugih jer su napisali njegove misli i tako se ja osjećam kad čitam njegove rečenice. Ova knjiga me potiče da malo češće pišem recenzije knjiga koje čitam, da te misli ne ostanu zauvijek zarobljene unutar moje lubanje. Također je izvrstan izvor inspiracije za iduće knjige koje bih htjela pročitati.
Read
June 23, 2020Iako je mnogi hvale, i naišla sam i sam na divne rečenice odustala sam os čitanja ove knjige na 33. strani. Izgleda da sam veći tradicionalista no što sam mislila.
June 25, 2024
DNEVNIK JEDNOG NOMADA (2017.)
Glupa sam što nisam zapisivala sve autore i djela koja spominje u dnevniku. To si uzimam kao zadatak za sljedeći put jer lakoća i jednostavnost ove knjige će me sigurno jednom k njoj ponovno vratiti. Volim biti upletena u tuđe priče, zato bih Bekima možda i bolje razumjela ako sam već pročitala djela koja on upija u kroz njegove seobe. Ali ono što je sigurno, sljedeće čitam Isušenu kaljužu...
"Zatim se ljubim s nekom djevojkom, zamišljam da je to moja draga, koja me čeka negdje tamo dolje, daleko, možda se i ona isto ovako ljubi s nekim drugim i zamišlja da sam to ja. Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti. "
"Njih zove mama i tata, a mene zove imenom. Meni to ne smeta."
"Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjcrio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati."
Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa ,stvarnim" životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend kojisvira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj Dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti nepotrebnih informacija."
"U jednu pjesmu stane čitav jedan svemir. Iako je svemir najvećim dijelom sastavljen od ništavila. Neke pročitas i plače ti se, za neke znaš zbog čega, ali griješiš, a za neke nemas pojma, ali imaš pravo, osjećaš to. Želim samo reci kako pjesme možda i ne treba pokušavati tumačiti, nego im se jednostavno prepustiti i osjetiti ih. Pustiti im da te rane ili izliječe."
Glupa sam što nisam zapisivala sve autore i djela koja spominje u dnevniku. To si uzimam kao zadatak za sljedeći put jer lakoća i jednostavnost ove knjige će me sigurno jednom k njoj ponovno vratiti. Volim biti upletena u tuđe priče, zato bih Bekima možda i bolje razumjela ako sam već pročitala djela koja on upija u kroz njegove seobe. Ali ono što je sigurno, sljedeće čitam Isušenu kaljužu...
"Zatim se ljubim s nekom djevojkom, zamišljam da je to moja draga, koja me čeka negdje tamo dolje, daleko, možda se i ona isto ovako ljubi s nekim drugim i zamišlja da sam to ja. Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti. "
"Njih zove mama i tata, a mene zove imenom. Meni to ne smeta."
"Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisarijama, ali nakon što smo popričali, uvjcrio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati."
Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa ,stvarnim" životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend kojisvira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj Dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti nepotrebnih informacija."
"U jednu pjesmu stane čitav jedan svemir. Iako je svemir najvećim dijelom sastavljen od ništavila. Neke pročitas i plače ti se, za neke znaš zbog čega, ali griješiš, a za neke nemas pojma, ali imaš pravo, osjećaš to. Želim samo reci kako pjesme možda i ne treba pokušavati tumačiti, nego im se jednostavno prepustiti i osjetiti ih. Pustiti im da te rane ili izliječe."
July 29, 2022
Plakala sam na kraju. Kakav divan, tužan, nesređen čovjek je to bio. Baš me pogodilo u dušu.
March 7, 2021
Odakle zapravo početi? Jako vratolomna knjiga, ako je to uopšte ispravno reći. Očekivao sam klasičan dnevnik a dobio zapravo mnogo više od toga. Tu su i književna kritika, sećanja i razmišljanja. Što se same forme tiče, ona je narušena i "izmešana" pa tako umesto klasičnih dnevničkih zapisa imamo sve "ostalo". Moram da priznam da sam se oduševio kad sam video da piše i o poeziji zbog moje beznadežne želje da zavolim poeziju. Međutim, produkt čitanja ove knjige je misao da me od poezija boli glava i da ova 2021. skoro sigurno neće biti godina kad će mi se poezija dopasti (ako se to ikad i desi). Druga velika stvar zbog koje je čitanje ove knjige bilo uživanje je ta što Bekim daje analizu i kritiku nekih književnih dela ali to radi na maestralan način. Ne kaže ni premalo a ni previše, nekako je na toj zlatnoj sredini koja nas tera da pročitamo knjigu i da sami damo svoj sud. E da ne bih pričao samo o dobrim stranama, red je reći i šta je otežavalo čitanje ove knjige. Konstantan osećaj beznadežnosti, otuđenosti, usamljenosti, donekle i autodestruktivnosti mi svakako nije bio potreban u ovom periodu, ali šta ćeš. Sve u svemu, jako fino delo, nije baš reprezentativno zbog same forme, ali nadam se da ću uskoro imati priliku da bacim polged na još neku njeovu knjigu.
May 23, 2017
Što reći o Balkanskom hašišaru, a da nije već sam o sebi to rekao? Apsolutno ništa. Ili ga volite ili ne i to je to. Ja ga eto volim i meni je ovo bilo zabavno i dobro.
Oni što očekuju pravu knjigu bježi. Ovo nije knjiga za ljude koji očekuju. Roman, putopis, dnevnik što već. Ovo je pravi kako i sam autor kaže ''bastardni'' oblik literature. Bekim se ne skriva iza nekog svog Henrija Chianskog, nego piše o sebi, svojim putovanjima, knjigama, svijetu u kojem preživljava na sebi svojstven način. Ponekad ne znaš bi li se smijao ili plakao i to je upravo najveća snaga ovog literarnog djela, jer mi balkanci najbolje znamo pretočiti tragediju u komediju. Dok nas svijet ne doživljava, smijemo se sami sebi.
Oni što očekuju pravu knjigu bježi. Ovo nije knjiga za ljude koji očekuju. Roman, putopis, dnevnik što već. Ovo je pravi kako i sam autor kaže ''bastardni'' oblik literature. Bekim se ne skriva iza nekog svog Henrija Chianskog, nego piše o sebi, svojim putovanjima, knjigama, svijetu u kojem preživljava na sebi svojstven način. Ponekad ne znaš bi li se smijao ili plakao i to je upravo najveća snaga ovog literarnog djela, jer mi balkanci najbolje znamo pretočiti tragediju u komediju. Dok nas svijet ne doživljava, smijemo se sami sebi.
May 30, 2021
"Dnevnik jednog Nomada", Bekima Sejranovića na jedinstven način kritikuje stvarnost, probleme pisanja, izdavaštvo i probleme egzistencije savremenih književnika.
U djelu možete pronaci i recenzije savremenih svjetskih i domaćih književnih ostvarenja.
U djelu možete pronaci i recenzije savremenih svjetskih i domaćih književnih ostvarenja.
May 4, 2022
Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla
je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je
Teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći, kao
što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U
nekom drugom obliku.
je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je
Teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći, kao
što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U
nekom drugom obliku.
June 27, 2020
Volim Bekima. Pustim instant crush daft punka na jutjubu, i vjerujem da i sad luta, i nadam se uživa, na svojoj sklepanoj brodici, klizeći paralelnim Misisipijem, Dunavom ili Savom...
November 27, 2017
Glavni junak je nomad koji svaki dan pije (i koristi različite kemijske supstance), svaki drugi dan se zaljubljuje a u međuvremenu putuje i čita. Pa tako knjigu možete iščitavati kao dnevnik čitanja, autobiografiju ili putopis, već kako ste raspoloženi.
Dnevnik čitanja je meni najslabiji dio knjige jer nudi najmanje emocije, iako ne mogu prigovoriti izboru literature koju navodi, neki od autora su neopravdano pali u zaborav pa nas autor educira što je to dobro štivo.
Ja volim Bekimov stil pisanja, vrlo je uvjerljiv i jak kada priča iz te svoje pseudo-autobiografske pozicije iako se možda i nije sve baš tako zbilo.
Dnevnik čitanja je meni najslabiji dio knjige jer nudi najmanje emocije, iako ne mogu prigovoriti izboru literature koju navodi, neki od autora su neopravdano pali u zaborav pa nas autor educira što je to dobro štivo.
Ja volim Bekimov stil pisanja, vrlo je uvjerljiv i jak kada priča iz te svoje pseudo-autobiografske pozicije iako se možda i nije sve baš tako zbilo.
January 23, 2021
Dnevnik je za svakoga tko se ikada barem nakratko osjećao kao da negdje ne pripada (a svi u nekom trenu jesmo). Bekim je bolno iskren (često i duhovit) u svojoj izgubljenosti, tuzi, ljubavi, ludosti, ali prije i iznad svega nepripadanju nigdje.
"To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kad netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci."
"To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kad netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci."
Read
July 5, 2020Bekimov poslednji objavljeni, a moj njegov prvi pročitani roman tj. dnevnik.
Pisac vrlo otvoreno piše o sebi i svom životu, o ljubavima, porazima, uspesima, depresiji, prijateljima i porodici. Priča o knjigama koje je pročitao i tumači ih na osnovu svojih iskustava i životne filozofije. Nekoliko knjiga koje se pominju u romanu su sada na moj listi za pročitati.
Ovo je jedan iskren književni zapis, jednog reflektujućeg pisca, koji svojom iskrenošću i percepcijom stvarnosti, odaje osećaj dobrog čoveka. I čitalac dobije želju da pročita još nešto od istog pisca.
Pisac vrlo otvoreno piše o sebi i svom životu, o ljubavima, porazima, uspesima, depresiji, prijateljima i porodici. Priča o knjigama koje je pročitao i tumači ih na osnovu svojih iskustava i životne filozofije. Nekoliko knjiga koje se pominju u romanu su sada na moj listi za pročitati.
Ovo je jedan iskren književni zapis, jednog reflektujućeg pisca, koji svojom iskrenošću i percepcijom stvarnosti, odaje osećaj dobrog čoveka. I čitalac dobije želju da pročita još nešto od istog pisca.
July 22, 2022
Sve je pocelo opisivanjem autorove ovisnosti sto je bilo tesko podnosljivo, a onda krece zanimljivo analiziranje razlicitih knjizevnih djela. U dijelovima se cini kao puko nabrajanje, a opisi i pripovijedanje razlicitih toponima pri kraju nepovezani. Sve u svemu, nije lose, pisac je imao zanimljiv zivot, ali krhotine svega i svacega meni osobno ne odgovaraju.
Displaying 1 - 30 of 71 reviews