"European epic songs, Balkan ethnic narratives, fairy tales, geopolitical and conspiracy myths, modern sword and sorcery genre, stream of consciousness novel... In my mind, "Black Blossom" is the only book I know that accurately and seamlessly integrates seamlessly mixes traditional and modern genres of completely different storytelling techniques. The result is sharp and touching, a Jungian drama with long-term echoes. Being old enough not to believe in coincidences, I think it should be obvious now why the author's very surname literally means "prince's son" --Zoran Stefanovi
Boban Knežević je jedan od najistaknutijih domaćih pisaca fantastične proze. Krajem sedamdesetih godina prošlog veka započeo je spisateljsku karijeru klasičnim hard SF pričama u žanrovski specijalizovanim časopisima, pre svega Siriusu i Galaksiji, da bi taj period kulminirao romanom Smrt na Neptunu u X-100 ediciji. Krajem osamdesetih okrenuo se domaćim tematikama i nekoj vrsti mešavina žanrova, pa slede: roman Crni cvet (1993, reprintovan pet puta u Srbiji i u USA - Black Blossom, 2004), roman Čovek koji je ubio leptira (1996) i zbirka priča “Slutnja androida” (2003) kojom je zaokružio taj početni period stvaralaštva sakupivši praktično sve kraće radove nastale u XX veku. Zatim slede romani Poslednji srbin/Živosahranjeni (2009), Slobodanida (2014), kratki roman Vampirijada (2017) i roman Paganin (2020). Autor je (zajedno sa Vladimirom Zavadovskim) Lavkraftijane, enciklopedijskog leksikona pojmova vezanih za Lavkrafta (2020). Pored spisateljskog rada, Knežević se bavio i uredničkim i izdavačkim poslom i od 1981. godine do sada potpisuje više od 300 raznih izdanja, almanaha, zbirki, časopisa i knjiga.
Born in 1959 in Belgrade, Boban Knežević, is a writer, editor, publisher and graphic novels writer.
He's been active in the Yugoslavian literary scene ever since 1978, when his first science fiction story was published. This was followed by over forty other stories and novelettes in various magazines and anthologies, as well as four novels: Death on Neptune (1986), The Black Blossom (1993, 2000, 2003, 2008), The Man Who Killed A Butterfly (1996) and The Last Serb (2009). In Triffides (2001), a three-author anthology, he participated with three novelettes. His new story collection Android's Premonition (2002) marks 25 years of his writing. In the beginning of the 1980s a number of his comics were published in magazines of Former Yugoslavia. As an editor, he made his greatest impact through Dark Vilayet (1988, 1992, 1993, 1996), a series of four voluminous anthologies of Yugoslav authors, as well as the Anthology of Alternative Serbian Fantasy (1994). Many Yugoslav authors have had their debut and subsequently reached prominence in two Knežević-edited magazine, Alef (1986-1991) and Znak Sagite (1993-2020). He also brought out from his Znak Sagite imprint, between 1988 and 2020, thirty books of Yugoslavian authors.
Meni ovo vrlo vrlo nezanimljivo. Sve mi je jasno oko tog arhaicnog svijeta i mitologije i velicanja srba, al sve mi je vec viđeno u svijetu fantastike. Nekoliko elemenata je proslavljeno u drugim knjigama, a ovo ostalo taj mač i čarobnjaci pa i alegorijski mi nekako trzaju i funkcioniraju jedino ako si srbin ;) Inace, lijepi dijelovi knjžice su opisi... tu je Boban maestralan... ostalo mi i nije bas sjelo...jbg
Nije mi se nešto posebno svidela, mada jeste nekako interesantna ideja autora da neke istorijske činjenice (koje je, naravno, uzeo iz perspektive srpske istorije, pa tako teritorija Makedonije je naseljena srpskim narodom, a Makedonce nigde i ne pominje) začini fantazijom. Pokušaj da poglavlja izmeša na početku mi je isto bila ineresantna ideja, mada ne i originalna, ali mi je bilo jako teško pratiti potpuno neshvatljive prelaze, pa sam zbog toga nakon pročitane trećine počela da čitam hronološki: prvo poglavlje 1 (pretposlednjo u knjizi), pa 2 (koje je 14 po redu od ukupnoi 17)... i tako redom. Na taj način sam barem shvatila tok stvari. Stil mi je bio dobar, nekako poetičan. Inače, priča je ispričana u prvom licu, a za neimenovanog junaka - naratora odmah se može pretpostaviti, t.j. zaklučiti da je Kraljević Marko.
Jedinstven roman u srpskoj književnosti. Žanrovski epska fantastika ali je i više od toga. Kroz roman se provlači tematika "prokletstva" ili loše karme i time šalje jasna poruka o mogućim uzrocima propadanja jednog naroda. To je teza koju sam i ranije čuo. Knjiga je inače napisana '93. Takođe, stil je dobar, konzistentan i u skladu sa vremenom kada je smeštena radnja. Sama radnja ima vremenske preskoke pa treba biti pažljiv pri čitanju. Ovo delo bi moglo slobodno da uđe u lektire da malo promeni uobičajenu perspektivu kojom nas uče od prvog razreda osnvone škole. Takođe, ako bi se neka produkcija odlučila da ga ekranizuje mislim da bi bio ozbiljan hit. Možda čak i na Netflixu.
Zanimljiva (premda prozirna) kompozicija, solidna karakterizacija, odlična poenta. Priznajem da me je, čak i posle susreta sa Sapkovskim, ova knjiga šokirala i to ne jednom.
Neimenovani junak u kom po epskim obeležjima prepoznajemo Marka Kraljevića spoznaje trulež ispod mita o srpskom viteštvu a čitalac potvrđuje onu Andrićevu razliku između junaka i heroja, sećanje na opšta guslarska mesta biva osveženo i revidirano, sve na 160 strana, žustro ali ne prebrzo.
Ima manjkavosti, doduše, ponajviše u jeziku, koji (već je neko pre mene primetio) ne odgovara uvek vremenu, pa tako npr. junak i *love interest* jašu određenim „tempom” uprkos tome što se pripoveda u prvom licu. Niko ne očekuje (nadam se) autentičnu leksiku srednjovekovnog Prilepa, veličina mita jeste i u tome što ga ne ograničava manir pripovedanja i što se ne može sasvim lokalizovati, ali još jedno prosejavanje *novijih* reči ne bi škodilo.
Ja na polici imam bar još 3 knjige ovog autora, i unapred se radujem otkrivanju ideja i mehanizama naredne.
Jako zanimljiv stil, i nacin pripovedanja. Radnja je veoma dinamicna, a u prvi plan su smestena i raymisljanja glavnog junaka, sto mi se veoma svidja. Kraj neocekivan, ali realan i generalno sa sobom nosi poruku -kakvi smo mi to ljudi. Moja Preporuka.
p.s. Knjigu mozete i dva puta procitati - sa sve zlatnim presekom, odnosno autor je stavio smernice lavirinta sa brojevima poglavlja.
Trebalo mi je malo vremena da ispratim kompoziciju. Stoji da je jezik na momente savremen, kako je već pomenuto u nekom od komentara, ali mi se svidelo.
Plitkoumno prežvakavanje opštih mesta, izrazito nezanimljivo i dosadno čak i uprkos kratkom trajanju, jer nevešti pisac i njegove plitke ideje nemaju čime da vam zaokupe pažnju.