Vladimir Lazović (1954) je višestruko nagrađivani pisac naučne fantastike i fantazije. Kritičari ga smatraju za obnovitelja i osnivača nekih žanrova u srpskoj i jugoslovenskoj fantastici: od slovenske epske fantastike, preko kiberpanka do alternativnih istorija.
Vladimir Lazović is Serbian science fiction and fantasy writer.
He has been writing fiction since his twenties, in a variety of genres: his works range over alternate history, Slavic-mythology based fantasy, cyberpunk and horror.
Ključna reč koja se nametne čoveku dok čita Lazovića jeste: pošteno. Sve ove priče, od najranijih do najsvežijih, napisane su pošteno, sa solidnim ulaganjem truda, bez obzira na to da li su u pitanju početnički radovi ili zanatlijski palp ili ambicioznije alternativne istorije. Nema laži, nema prevare. I taj utisak je - za mene - dovoljan da nadjača sve drugo što mi se u mnogim Lazovićevim pripovetkama ne sviđa: sva ona mesta na kojima sam hmkala od muke nad psihologijom ženskih likova, psihologijom negativnih likova (koja ne postoji), načinom na koji se Lazovićeva stroga podela na crne i bele mučno preslikava u nekim pričama o ratu devedesetih... Lazović je, naime, iskren pisac, ta iskrenost, zanatska skromnost i poverenje u čitaoca prosto ne mogu da se lažiraju, i zbog toga mu se mnogo šta može oprostiti. Iz čitave zbirke može se izdvojiti nekoliko zaista odličnih fantastičnih priča: pre svega one duže (najkraća forma Lazoviću ne leži) i pre svega alternativne istorije. Zaista mi je žao što nisam ranije pročitala Belog viteza, valjda najprijatnije iznenađenje u čitavoj zbirci, jer su i paralele i razlike sa Skrobonjinim Čovekom koji je ubio Teslu (nekoliko godina mlađim romanom) vidne i zanimljive i pre svega indikativne za razlike u svetonazoru ova dva pisca - dovoljno je pogledati kako jedan a kako drugi oblikuje Apisov lik. A i horor priča o Stevanu Mokranjcu, kako to ne voleti? Pa tako: Beli vitez, Veliko vreme, Sokolar, Lovac zmajeva, prijatelj vilenjaka... te četiri svakako spadaju u najbolje od domaćeg altistorijskog i fantasy žanra, a i među ostalim se ima šta probrati. I hej, ako volite palp, onda će vam se čitava zbirka dramatično više svideti nego meni, klasičnog palpa ima dosta.
Zbirka priča ,,Sokolar'' obuhvata period stvaranja i pisanja od trideset godina. Trideset godina-to je trećina ljudskog veka, recimo, već sam taj podatak o autorovom stažu, istrajnosti i veri u ono što je radio i radi, svakako je za poštovanje. Gladan znanja i avanture, uronio sam u autorov svet, da vidim šta nam je to sve ,,skrčkao'' u toj dugotrajnoj kuhinji. Nisam požalio. Najpre, reći ću da je knjiga podeljena u četiri celine, i da su sve četiri celine podjednakog kvaliteta, možda, samo možda se blago izdvaja od ostalih za nijansu Mač i magija gde je tri od pet priča odlično, vrhunskog kvaliteta, ali i u svakoj od ostale tri celine ima odličnih priča. Ta ujednačenost kvaliteta i generalno, i po celinama, je veliki plus zbirci. Priče kojima bih dao najbolju ocenu su : Veliko vreme, Beli vitez, Šuma mačeva, Zigfrid, Problem, Srećno doba, Svedok, Sokolar, Lovac zmajeva prijatelj vilenjaka, Dečak reče imaš moje oči, Hekata, Ono što kriju od nas. Tek nešto slabije, ali vrlo dobre priče su : Igoša, Muzika srca, Preko duge, Sedma soba, Druga strana mržnje, Trkač, Noć koja bi mogla promeniti sve, Gola sečiva, Plaćenik. Svega nekoliko priča mi se nije dopalo, ali ni one po objektivnim kriterijumima nisu loše priče, više je u pitanju moj subjektivni utisak o njima. Vrline u pričama su brojne-dobro poznavanje materije i temeljna priprema, promišljenost i osmišljenost, stil koji pleni i konstrukcije rečenica koje pokazuju vladanje i formom i sadržinom. Autor se ne drži nikakvih neformalnih žanrovskih postulata, slobodno meša sve žanrove i podžanrove, koristi svoj talenat i imaginaciju da nam u punom sjaju pokaže svu raskoš fantastike. Ima tu svega-mača i magije, alternativne istorije, naučne fantastike, kiberpanka, fantastike u širem smislu, bajki, čak i horora ( iako autor tvrdi da horor nije njegova šolja čaja, ja sam u ovoj zbirci pročitao više priča sa odlično upotrebljenim horor elementima i atmosferom ). Za baratati ovom čarobnom smešom, treba i talenta ali i znanja i veštine. Vladimir Lazović ih poseduje. Neki motivi i preokupacije se provlače kroz više priča, jedan od njih je svakako i motiv ,,prozora'' u onostrano/višedimenzionalno/višeprostorno, u prošlost i budućnost, motiv nekog savršenijeg vida od našeg, koji može da prodre kroz koprene vremena, prostora, dimenzija i svetova. Drugi motiv je povezan tesno sa prvim-pitanje naše i lične i kolektivne, nacionalne sudbine-je li moglo drugačije, može li drugačije-i kako. Autor se ne stidi korena i tla kojima pripada, i otvoreno postavlja takva pitanja. ,,Lokalno'' je povezano sa univerzalnim, a univerzalno isto tako sa lokalnim ; njegova interesovanja za ,,domaće'' nipošto ne umanjuju njegov značaj kao pisca, naprotiv, bar za autora ovog prikaza-još ga uvećavaju. Jer sve je povezano i vidljivim i nevidljivim nitima. Mana nema puno : neke priče su prebrzo završene, u par njih scene akcija i dvoboja mi prosto nisu bili na istom nivou kao ostatak teksta ( a možda je i do mene, više uživam u ,,filozofskom'' uslovno rečeno, u naznakama, tihom pletenju petlji priče ), u nekim pričama fali mi više emocija, više i ljudskosti i običnosti kod likova, da bih se lakše vezao za njih u priči ( međutim, kad se autor potrudi, itekako ume da barata emotivnim u priči-kao recimo u priči Zigfrid. Ipak, moj utisak je da se na ovom polju još može poraditi ). Ima još nekih par sitnica, kojih se sad ne mogu ni setiti, ali sigurno da ne kvare kompletan vrlo dobar/odličan utisak. Posebno me raduju priče nastale posle 2000-e godine, koje su meni, kao mlađem -ili na početku srednjeg doba) čitaocu, vrlo dobro legle. To mi govori da autor itekako ima šta da ponudi i u budućnosti, da neće živeti u književnom smislu samo od prošlosti i od sećanja na ..zlatno doba'', jer zlatno doba je doba u kome živimo, pišemo i stvaramo. Zlatno doba je i sada, i ovde. Sa nestrpljenjem očekujem Lazovićeve nove priče,zbirke-nadam se i romane. Srećan sam i zadovoljan što sam pročitao ovu knjigu, i što je posedujem. Smatram je zaista odličnom.
For me this book was a great surprise because I was unaware that here, in Serbia, we do have such a quality in areas of fantasy or cyberpunk. Additionally, the majority of stories are either located in the Serbia (past, current or distant future) or inspired with our mythology, which makes them even more interesting.
Although stories vary in quality - altogether they are an enjoyable pile to go through.
Ako bih 'ocenjivala' biografiju, zamah, značaj za (pod)žanr(ove), ocena bi bila 4. Ako bih ocenjivala opšti utisak, zajedno sa tehničkim, stilskim, ideološkim i drugim elementima, ocena bi morala da bude 3.
Ima svega, za svakoga, i ima da se probere nekoliko izuzetnih priča.
Od mene petica i to čista. Mogla bih da primetim kako nisu sve priče ravne po kvalitetu (u zbirci je, na primer, autorova prva objavljena); mogla bih da pretresem koliko smo idejno bliski ili daleki i šta se meni lično (ne)dopada, ali mi ne pada na pamet da to činim. Najpre zato što su i najslabije priče u ovoj zbirci solidne, pa mi je nekako greota da kritikujem (osećam se kao da tražim dlaku u jajetu), a potom i zato što mislim da je ova knjiga kao celina na visokom, za domaću literaturu danas možda nedostižnom nivou. U svakom slučaju, pripadnici mlađe generacije pisaca od Lazovića mogu učiti kako se kombnuje umeće i znanje i kako se piše fantastika sa folk elementima. Posebno preporučujem: ''Veliko vreme'', ''Beli vitez'', ''Golo sečivo'', ''Zigfrid'', ''Sokolar'', ''Dečak reče: imaš moje oči'', ''Lovac zmajeva, prijatelj vilenjaka'', ''Trkač''.