Kratka rasprava o Bogu, čovjeku i njegovoj sreći jedna je od knjiga kojoj sam se u životu najviše puta vraćao (ovo mi je već peto ili šesto čitanje). Spinoza ju je navodno napisao u svojoj dvadesetpetoj godini, mada je prepis izgubljenog originala u cjelosti pronađen i objavljen tek početkom prošlog vijeka. Iako se Etika, kako svojim obimom, tako i sistematičnošću, nameće, a uopšteno i drži za njegovo najreprezentativnije ostvarenje, ipak ostajem pri tome da Spinoza ovu genijalnu knjižicu nikada nije prevazišao.
Ovdje je Spinoza, između ostalog:
- demontirao zablude gorljivih hrišćana
- nokautirao zagovornike indeterminizma
- dao značajan doprinos razvoju psihologije
Ko voli da traži dlake u jajima naći će ih u isuviše racionalizovanom konceptu ljudske prirode (to ovdje, doduše, ne dolazi toliko do izražaja koliko u već pomenutoj Etici) Ipak, čak i u tim dijelovima se nalazi nekoliko sjajnih uvida, prije svega onda kada Spinoza ukazuje na besmislenost pojedinih ljudskih osobina, prvenstveno onih koje počivaju na iluziji indeterminizma. U prilog tome idu dva primjera:
Podsmeh i šala duguju se lažnom mišljenju i izražavaju nesavršenstvo onog koji se podsmeva ili šali. Počivaju na pogrešnom mišljenju, jer se smatra da je onaj kome se podsmeva sam prvi uzrok svojih postupaka i da ti postupci ne zavise nužno od Boga (poput svih drugih stvari u prirodi).
Čast i stid (po definiciji) nisu samo beskorisni – budući da počivaju na samoljublju i verovanju da je čovek sam prvi uzrok svojih postupaka i da otuda zavređuje pohvalu ili kuđenje – već i štetni, pa bi zato morali biti odbačeni.
Ova knjižica svakako zaslužuje opširan prikaz, a to će i dobiti poslije narednog čitanja. Sada ću vas pustiti da uživate u demontiranju antifatalističke dogme:
Rekli smo da su prolazne stvari izvan naše vlasti. Da se razumemo: time ne želimo reći da smo mi slobodan, ni od čega nezavistan uzrok; govoreći da su neke stvari u našoj vlasti, a da druge nisu, mi, u prvom slučaju, označavamo one koje stvaramo u saglasnosti s prirodom čiji smo deo; u drugom pak one koje, budući da su izvan nas, ne trpe s naše strane, nikakvu promenu, jer su veoma daleko od naše realne suštine ustanovljene prirodom.
Već smo, međutim, dokazali da stvar, koja se ne bi mogla da objasni sama sobom i čije postojanje ne pripada njenoj suštini, nužno mora da poseduje spoljašnji uzrok i da ovaj, primoran da je proizvede, to i čini na nužan način. Odatle sledi dakle da: hteti, u posebnom slučaju, ovo ili ono, tvrditi ili poricati nešto posebno o stvari, sve to kažem, nužno zavisi od nekog spoljašnjeg uzroka; a sledi još i da, saglasno definiciji uzroka koju smo dali, ovaj ne bi mogao da bude slobodan.
Jer, ako bismo upitali nekog zašto čovek hoće ovo ili ono, odgovara se: zato što ima volju za to. Međutim, budući da je volja, kao što je rečeno, samo opšta ideja ovog ili onog htenja i upravo stoga samo modus mišljenja, jedno ens rationis, a ne ens reale, njome se ne bi moglo ništa da stvori (nam ex nihilo nihil fit). I ja isto verujem, pošto smo dokazali da volja nije nešto što postoji u prirodi, već samo jedna fikcija, da ne bi trebalo ni pitati da li je ona slobodna ili nije. Ja to ne kažem samo o opštoj volji, koja je, kao što smo pokazali, modus mišljenja, već i o svakoj posebnoj volji, koja se, po nekima, sastoji u potvrđivanju ili poricanju ovoga ili onoga. Svakome koji bi obratio pažnju na naš dokaz, bilo bi to sasvim jasno. Pošto smo rekli da je razumevanje prosto trpljenje, to jest, opažaj suštine i postojanja u duši, tako da mi nikada ništa ne poričemo i ne tvrdimo nešto o stvari, već je to ona sama koja u nama tvrdi ili poriče nešto o sebi.
Sledstveno tome, kao što smo u slučaju volje rekli da ona nije drugo do ovo ili ono htenje, isto tako i želja nije drugo do ova ili ona želja, uslovljena ovom ili onom idejom. Jer želja nije nešto što odista postoji u prirodi, već stvar apstrahovana od ovog ili onog posebnog stanja želje; a želja koja ne postoji u stvarnosti, ne može biti uzrok bilo čega. Kad, dakle, kažemo da je želja slobodna, isto je što i reći da je ova ili ona želja uzrok same sebe, to jest, da je pre no što je nastala, stvorila ono što je postala, a to je besmisleno i nemoguće.
AMIN