U srpsku poeziju Milan Rakić unosi intelektualnu skepsu i pesimizam, svojstva koja na takav način i u tolikoj meri nisu bila izražena ni kod jednog srpskog pesnika posle Sterije. -Jovan Deretić
Pesnik srpske moderne, sličan Dučiću, potiče iz ugledne porodice intelektualaca. Školuje se u Parizu, gde se upoznao sa delima francuskih simbolista i parnasovcima, do kraja života radi kao diplomata. Za razliku od Dučića malo je pisao, ali se već u svojoj prvoj zbirci “Pesme” 1903. javlja se kao formiran pesnik.
U ljubavnoj pesmi M.R. je melanholičan, oživljava duh prohujalih vremena kao u svojoj “Ljubavnoj pesmi ” i “Serenadi ”. U ovim pesmama govori o ljubavi kao o lepoti čežnji, galantnom udvaranju, ali se u njima oseća tuga zbog zbog prolaznosti ljubavi, što više nema starinskih vitezova i bokora jorgovana koji šume u noći.
U drugim ljubavnim pesmama otkriva nam dvostruko lice ljubavi gde je ona samo žudnja za telesnim jedinjenjem, nagonom, sasvim obicna stvarnost života udvoje. Ovakvo razmisljanje o ljubavi izražava u svojoj “Običnoj pesmi“ i “Iskrenoj pesmi“. Pesnik govori surovao o nepostojanju iskrenih osećanja, događaju iz života potiskuju osećanja ljubavi koje nastaje u svakodnevnici zivota. U svakodnevnom životu pesnik kaže da se ljubav svodi na jedan trenutak zanosa bez neke stvarne iskrenosti, on sumlja u ljubav i zaklinje se u trajnost ljubavi i kaze da je istinito samo predavanje strasti, a posle nje slede zasićenost i ravnodusnost.
U pesmi “Dolap” na alegoričan način govori o čovekovom životu na zemlji, prikazuje ga u sudbini iznemoglog vranca koji je jednolično okrenut dolapu za navodnjavanje, trpi glad i žeđ i trpi fijukanje gospode. Slikovito prikazuje sivi jednoliki besmislen ljudski život gde se sve okreće u jednom te istome krugu. Život je nesrećan, težak i u njemu se gase svi snovi stvarnosti. Jedini izlaz vidi u smrti koje ista za sve, posle nje se više ne može dalje. Pesnik peva o besperspektivnosti života koja mu zatvara sve vidike i sva nadanja. Ceo život na zemlji je zao udes ispunjen radom. Svi dani su isti, lišeni lepote. Pesnik ironično kaže na kraju pesme da nas za mukotrpan rad u našem životu čeka silna nagrada, a to je mračna dobra raka i večiti mir.
Обично не читам пуно поезије, тешко ми је да разумем неке ствари, али постоје тренуци када ми је могуће да стварам слике од онога што је написано. Ово је једно од оних времена, осећа се Ракићева осетљивост и може се ићи путем његове идеје. Супер је!
У средњој школи сам био одушевљенији Ракићевом поезијом. И даље мислим да Ракић може да понуди феноменалне песме које носе у себи јединствене слике ( "Једној покојници", "Јасика", "Минаре", "У квргама"...) и оне које носе оригиналну мисаоност и својеврсну философију ("Драгим покојницима", "Мисао", "Обнова"). Међутим, на студијама сам уочио одређене слике и мотиве који се понављају у песмама, некад на дослован начин, што може водити у повезивање и упоређивање песама. Мада, мени се та појединост чини као средство за попуњавање инвертара строфе, која је у Ракићевом случају, скоро увек школска, правилна, и мени због тога и некад досадна. Наравно, не могу замерити Ракићу на не тако богатом опусу, али несрећа је што није успео да нам остави још материјала за читање. Због тога 4, а не 5 звездица, као некад.
Upravo sam današnji dan, Svetski dan poezije, izdvojila za čitanje i analiziranje pesama Milana Rakića, jednog od mojih omiljenih pesnika. Zaista svima preporučujem da pročitaju bar po jednu njegovu pesmu na dan i dobro razmisle o njoj. Uz Rakićeve pesme ćete se rastužiti, zamisliti i zaljubiti. P. S. Obavezno poslušajte prepev „Očajne pesme“ u izvođenju Zorana Šandorova.
Rakićeva vitalnost je osnov za većinu raspoloženja u pesmama. Ume nežno da peva o ljubavi u starosti i o sedoj kosi koju miluje njena ruka, o prirodi telesnog odnosa kao pročišćenja, zadovoljenja samo jednog nagona. Preimućstvo telesnog nad duhovnim, razgolićena istina bačena ženi u lice u Iskrenoj pesmi. Ponosna pesma, Čekanje, Čežnja! Ponekad tužan i gorak, nesiguran i strastan, Rakić uzburkava osećanja čak i danas. Dolap- možda najuspelija pesma. Only fools and horses? Ima nečeg što me je podsetilo na Domanovića...možda neko osećanje...
Iako je napisao samo pedesetak pesama, Milan Rakić spada u grupu najznačajnijih i najkvalitetnijih srpskih pesnika. Sa podjednakim žarom piše ljubavne, socijalne i rodoljubive pesme, koje (što svedoči o njihovom kvalitetu) žive decenijama posle pesnikove smrti. Po struci pravnik, bavi se diplomatijom, no ipak se uspeva izvući iz kolotečine i takvog života. Školovao se u Francuskoj, u Parizu, a otac, Mita Rakić, prevodio je dela francuskih pisaca, tako da je Milan Rakić pevao pod uticajem francuske književnosti. Ono što Rakića čini pesnikom, nisu snovi, težnja ka večnom ili neki životni poraz, već misao.
Tako vlada ona! Njen zagrljaj rane Stvara, kosti lomi ko da su od stakla... Smrvljenog me pusti kada zora grane Iz crnih dubina razjapljenog pakla...
Iz ovih stihova pesme „Misao“ slutimo da je pesnik bio pesimist, da je, poput većine umetnika, gledao tamnu stranu života, te da mu filozofija nije bila nepoznanica.
Sad, u noći zvezda i meseca pune, Usamljen i tužan, oborene glave, Koračam lagano pun slutnje i strave, Jer znam da u mome srcu nešto trune.
O životu i sudbini čoveka najbolje peva u pesmi „Dolap“, gde izjednačuje svoju sudbinu sa sudbinom vranca.
Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati, Ne miriši travu, ne osećaj vir; Nagradu za trude nebo će ti dati: Mračnu, dobru raku, i večiti mir!
U poslednjoj, a po mišljenju većine književnih kritičara, i najboljoj pesmi, Jasika, Rakić prihvata sudbinu čoveka, sa jadom živi kao s drugom, na život mu pada senka, no ipak postoji vera. Veruje da će i njegov prosti jesenji život, poput prolećnog lišća, krasiti njegove pesme.
Treperi samo, o jasiko! Gledam te s čežnjom i sa tugom. Na bolove sam davno sviko, Sa jadom živim kao s drugom.
I kad na život mislim ceo, Koji je bio što je sada, Na moju dušu ko crn veo Ogromna teška senka pada.
No ko pauka što za mrežu Vezuju tanko konci oni, Drhtaji tvoji mene vežu Za večni život od iskoni,
I u dnu tužne duše moje, Ko nagoveštaj nove vere, Veselo kao lišće tvoje, Nagoni tamni zatrepere...
Jednom izvanrednom, svevremenom pesmom, „Pesniku“, Rakić kritikuje sve one kojima je život ispunjen samo pesmom, kao i one koji se nazivaju pesnicima, iako to nisu, jer, eto, žele to biti.
Gospod ti je dao svetu iskru. Kresni, I obasjaj tamu gde pesnici žive, Majušnosti svoje neka budu svesni.
Sruši, ko od šale, njihove oltare I idole mnoge kojima se dive! Razbij predrasude i kalupe stare!
O razmahni rukom krepkom, nek se krha Stara trošna zgrada od dna pa do vrha! Goni bednu braću ko bura matroze!
Nek zastrepe, bedni! Nek u smrtnom strahu, Krsteći se, čuju tvoju pesmu plahu Gde grmi kraj njine slikovane proze.
Rakić smatra da su pesme prolazne, kao i sva dela čovekova. Ne veruje u večnost, jer će, bez obzira koliko dugo trajalo, sve izbledeti i nestati u senci vremena.
Surovo će vreme naša dela strti, Pisalo ih pero, il puške i mači. Lagano, a stalno, njih mrvi i tlači Strahoviti žrvanj neizbežne smrti.
Ljubavna poezija Milana Rakića zauzima veliko mesto u srpskoj književnosti. Za razliku od Dučića, Šantića i ostalih savremenika (ali i uopšte pesnika), Rakić ženu vidi kao zadovoljstvo, objekat, potrebu. Baš zbog toga što nije bio pesnik lepote, sanjar i zanesenjak, Rakić uspeva da peva o ženi bez pristrasnosti. To najbolje opisuju sledeći stihovi „Iskrene pesme“.
I ti ćeš, bedna ženo, kao vazda Slušati rado ove reči lažne, I zahvalićeš bogu što te sazda, I oči će ti biti suzom vlažne.
I gledajući vrh zaspalih njiva Kako se spušta nežna polutama, Ti nećeš znati šta u meni biva – Da ja u tebi volim sebe sama.
Čak možemo otići korak dalje, smatrajući da Rakić smatra kako je ljubav nedostižna, a one koji vole poredi sa ranjenicima.
Čekam. Nigde niko. Svetlost dana gasne. Noć prosipa tamu i časove kasne, Ni zvezde na nebu da za trenut blisne. Čekam. Nigde nikog. Uz vapaje glasne Nepregledna hrpa ranjenika kisne...
Pesmama o Kosovu, Rakić pronalazi mesto i u vrhu rodoljubive poezije. I zaista, po mom mišljenju, ne postoji jača pesma (pesma koja ostavlja jači utisak, jače deluje da čitaoca) od pesme „Na Gazimestanu“. Zar nije pisana za današnje vreme?
Danas nam kažu, daci ovog veka, Da smo nedostojni istorije naše, Da nas je zahvatila zapadnjačka reka, I da nam se duše opasnosti plaše.
Lažu, zemljo moja, lažu! Ko te voli, Danas, taj te voli, jer zna da si mati, Jer pre nas ni poljani krševi goli Ne mogaše drugom svesnu ljubav dati!
I danas kad dođe do poslednjeg boja, Neozaren starog oreola sjajem, Ja ću dati život, otadžbino moja, Znajući šta dajem i zašto ga dajem!
Rakićeva poezija je slikovita, zvučna, jedinstvena, uglavnom vođena mišlju a ne osećajem, stilski besprekorna, duboka, pomalo mračna i pesimistična (ali ni život nije drugačiji). Budući da Rakić ne veruje u večnost, te da smatra da će vreme progutati i sećanje na njega, verujem da je apokalipsa sve bliža. U suprotnom, celokupna umetnost će potonuti u zaborav.