“Nad rastvorenim grobnicama Darko Cvijetić rastvara sudbine ljudi, onih sahranjenih i onih koji sahranjuju. Način na koji to čini neusporediv je u svim našim književnostima. Bez ikakve sumnje, on je najvažniji pjesnik toga nesahranjenog i nesahranjivog svijeta. Boris Dežulović opjevao je koncentracijski logor – i to iz perspektive zločinca – a Cvijetić opjevava one koji nisu preživjeli. Obojica pjesnika poveli su računa o tome da sebe i svoj rod oslobode pogube samosažaljenja. Zato obojica i jesu tako neusporedivi s ostatkom pjesničke vrste, i pripadaju antologiji ratne poezije od samo dva imena. Svaki je dan godišnjica zločina. I svaki dan je dan mrtvih. Tako je, i tako će biti, ako sami pred sobom ne zaslužimo iskupljenje. Ni pred Bogom, ni pred drugim ljudima, a još manje drugim narodima. Samo pred sobom. Bez toga neće se nastaviti život nad masovnim grobnicama. Poezija Darka Cvijetića u stotinama varijacija i inkantacija zaziva nastavak čovjekova života.” (Miljenko Jergović)
Kao da je neko sva nepočinstva ovih prostora stavio u mutilicu, dobro izmešao, okačio na čengele, a zatim napravio izložbu. Ovo su nedokumentarni dokumenti, nezalečivi ožiljci i krckanje kostiju iz rastućih grobnica. Vešto, precizno i krajnje mučno.
Ima li života nakon nasilnoga umiranja i kako izgleda takav život? Događa li se život tijekom ubijanja? Kako živiš dok očekuješ kraj života? Možeš li živjeti s onima koji drugima uskraćuju život? U svakoj Cvijetićevoj pjesmi dobiješ odgovore na navedena pitanja i ostaneš iznova zadivljen kako je lako živjeti unatoč tome što si okružen svakodnevnoj smrti. Život se događa unatoč umiranju, samo onim akterima iz gornjih pitanja postaje puno mučniji. Dok čitaš pjesme, postaješ svjedok njihove muke. Kao čitatelj imaš dvije opcije - postaješ imun na nesreću i nasilje do kraja zbirke ili poželiš subjekta lišiti patnje, tj. ne čitati o njoj. Bliža sam potonjem i zato tri zvjezdice.