Nekako me zabolelo sto ova knjiga nema napisanih sedamdeset review-ova i dve stotine fanova, pa se okurazih.
U ovoj knjizi naci cete osobu koja kaze "Etogac". Naci cete i neku recenicu, vasu drugaricu, vas grad ili vas. Nekog sanjara i nekog "taman", nekoga ko je protiv "onih" i ko pokusava da zivi kako zeli za trunku vise, pa ce vas jos i ohrabriti i inspirisati.
To sto je svaka prica napisana u tom trenutku vodilo me je kroz knjigu do kraja pri kom bih volela da znam kako ce se nastaviti i "sta je posle bilo".
Želim je u biblioteci, u tašni, za poklanjanje svima koje u ovom gradu sretnem, za pozajmljivanje i prebrojavanje fleka po stranicama posle, za da vidim koliko je i njihova.
U prvi mah ucini mi se da je ovo knjiga koja moze da se dopadne tinejdzerkama, i to narocito onima koje koracaju NS ulicama, ali pogresih. Knjiga koja je pisana u formi dnevnickih zapisa, od kojih su neki u formi bloga, dok drugi predstavljaju lepe, kratke price zapljusnuce vas emocijama i lepotom toplih reci na isti onaj nacin kao sto Stasa voli da je zapljuskuje Dunav dok kvasi listove i letnju haljinicu... Ovo nije samo knjiga u kojoj su price o ves masini, cvecu koje odbija da raste na terasi, o ocu, posteljini koja cuva Stasine tajne, Dunavu i Stasinom psu, ovo je knjiga koja ce vas nakon citanja uciniti jos vise lepim ako ste vec bili lepi, koja ce vam vratiti osmeh i nadu ako vam je dan bio siv. Posebno su mi se svidele pesme i poezija, koje se provlace kroz knjigu povremeno i iznenada, kao najsladji kolac u omiljenoj poslasticarnici. I ukoliko postoji neko ko je ikada posumnjao da moze da leti i ima krila, nakon citanja poslednjih stranica ove knjige, shvatice da je ta sumnja bila apsolutno nepotrebna.
Intimni tekstovi posvećeni svakodnevnice jedne Staše, avanture njenog psa, introspektivni trenuci sa licem zagnjurenim u jastuk, ulice i skriveni ćoškovi Novog Sada, Dunav, simpatije, slučajni prolaznici, jedan bicikl, kišne kapi.
Sve to, i još mnogo više čine dnevničke zapise ove mlade autorke, koja svojim lepršavim stilom pisanja (nerijetko praćenim novim izmišljenim riječima, složenicama i nesvakidašnjim redoslijedom riječi u rečenici) donosi uvid u najskrivenije emocije mlade generacije, ''moderne'' međuljudske odnose, situacije i neugodna pitanja sa kojima se suočavaju žene njenih godina, priče o sitnicama koje obilježe jedan dan, ali i ostatak života, o haljinama na tufne, o hlačama iz Zare, o šljokicama i Kapri sladoledu.
A ispod svih ovih slojeva nalazi se složenost jedne duše koja je svoje priče prenijela na papir, puštajući u eter ne samo lijepa, već i traumatična iskustva, zbog kojih je lako prigrliti ovu knjigu i uvidjeti da negdje kod Petrovardaina sanja i smiješi se i plače i voli da jede kokice neko mnogo sličan nama.
Predivna knjiga kao svedočanstvo jednog vremena, svedočanstvo jednog života (i svih onih isprepletenih sa njim). Kome bih je preporučila? Svima, ali najviše sanjarima i onima koji lutaju, a nisu izgubljeni. Kratko i jasno, a tako puno emocije i tako pogađa srž stvari.
P.S. Oni koji Novi Sad poznaju i vole, zavoleće ga još više kad budu plovili panoramom grada na stranicama ove knjige. Oni koji Novi Sad ne poznaju ili bože-me-sačuvaj, ne vole, dobrano će ga upoznati i pošteno zavoleti.
Knjigu sam pocela da citam na preporuku drugarica. Bile su odusevljenje i pricale mi kako cu naci Novi Sad, nas stari novi Novi Sad, onako kako ga znamo kad smo bile tinejdzerke. Moram da priznam da ga nisam nasla. Ne zato sto to nije bio taj grad, vec zato je grada vrlo malo bilo. To je moj dozivljaj. Kad god je i spomenula nesto gradu, kao na primer prica o kokicama, mislila sam to je to sad krece, ali ipak ostade samo na tome. U pocetku sam mislila da su price povezane, i smetalo mi je sto nisam mogla da nadjem povezanost. A onda sam shvatila da su to prosto odlomci iz dnevnika i prihavtala svaku pricu kao zaseban deo. I postalo je bolje. Knjiga je pitka, lagano napisana i brzo citljiva. Medjutim nisam uspela da joj pronadjem dubinu, plutala sam na povrsini sve vreme cekajuci da me vir povuce. Ono cime me je zaista oduvala jeste njena poezija, i mislim da kad bi knjiga bila napisana kao stih, da bi bila mnogo mocna! Uzivala sam u stihovima i njenom redjanju. Prelepo!
Divna knjiga. Unela mi je optimizam. Priče su jezgrovite i predivne. Ima i pesama, koje imaju odličan ritam i navode na razmišljanje. Ali ono što mi je najviše prijalo je vera u idealizam i potreba autorke da ovaj svet vidi na specifičan način i i izmašta ga. A onda nam svoje divno viđenje ispiše na stranicama. Ona nas, kao čitaoce, na svakoj stranici zove da i mi maštamo i obojimo svoju svakodnevnicu. Ovu knjigu najbolje opisuju njene poslednje stranice. Na njima su fotografije Novog Sada i zidova grada išaranih porukom: "Gde su ti krila?". Priznajem, nemam ih često. Ali sam ih uz ovu knjigu na kratko dobila.
Svidela mi se knjiga jer mi se dopada Stašina neposrednost i osećajnost u pisanju, ali očekivala sam da ću dobiti više od onoga što već postoji na Facebook-u i Instagram-u. U suštini, sadržaj je isti i mnogo bolje funkcioniše na društvenim mrežama nego u knjizi.
Dobila sam je na poklon i prvobitno dok sam je ovlaš prelistavala učinila mi se kao da je namenjena tinejdžerki.U početku je delovala dosadno.Pokušavala sam da pronađem povezanost ,,poglavlja " ili neku dobru priču sa dobrim zapletom ili bilo šta što bi mi pružio roman. ALI Nije roman. Dnevnik je. Blog. Zbirka priča. Poezija. Čarolija.
Ukratko,dopalo mi se kako piše. Lakonski,jasno ,opušteno a opet emotivno i nežno.Osećaš ljubav i volju za životom dok se pronaliziš u ponekim nesigurnostima ,problemima .Shvatiš da nisi jedini koji ne zna ,di tera' i da je to okej.Skrene ti pažnju na poneki društveni problem ,izvuče pouku ili misao iz svog iskustva. I tako ti knjiga postane drag prijatelj.
Etogac .Ovo bi bio moj prvi osvrt na ovoj aplikaciji .Videla sam da ih je ovde malo a zaslužuje ipak malo više.I još više. P.S.Osećam se nadahnuto nakon čitanja. GDE SU TI KRILA? Zrenjanin Novi Sad ❤
lagana knjiga za čitanje, takva da je ne ospuštate iz ruku kad je se jednom domognete. Dobila sam je na poklon od frizerke koja je procenila da bi mi se dopala, i, mada sumnjam da bih ikada sopsvenom voljom uzela ovu knjigu, nije pogrešila. Priče i simpatične pesme ispunjavaju čitaoca čistom srećnom i, pa, daju mu krila :)
Nemojte, molim vas, nemojte je tako brzo čitati kao ja. Biće vam žao.. Predivna je, topla, divna, prijateljska, iskrena, sve... Samo nikako nije za prebrzo čitanje, ne dozvolite da vam se omakne ta greška, kajaćete se kao ja kad sam stigla do poslednje strane..
Knjiga kojoj se vraćam, lagan stil pisanja a toliko dubine i prepoznatljivosti u svakoj rečenici..kao da ju Staša pisala za svoju najbolju drugaricu a svaki čitatelj to i postaje :)