Druga knjiga Tee Tulić "Maksimum jata" naslovom nagoviješta da se radi o poetskoj prozi koja govori o dinamici kolektiviteta – jatu. Prozno-poetski ulomci skiciraju ono što su i sami: labavo strukturiran (kon)tekst. Na ulicama kao da su zavladale jake snage karnevalizacije, kakofonije i paganstva, ljudi poživinčuju uslijed opće krize, stižu kiše i rijeka bubri, poplavljuje. Hipnotički ulomci se kumuliraju i kulminiraju apokalipsom, potopom. I pozivaju na novo uranjanje. Našu izgubljenost pripovjedačica, kao kakva šamanica, pokušava otkupiti. Ili prevenirati?
(Kruno Lokotar)
Nelinearne, ali intenzivne veze između narativnih i dijaloških odlomaka knjige 'Maksimum jata' Tee Tulić, postupno tvore sve veće, složenije, sinestetičke maglovite oblike i poput oblaka ili jata ptica podižu čitatelja do ekstatičnog, doslovno povišenog recepcijskog stanja. Ova knjiga proze Tee Tulić čita se u dahu i tek kada se nađe na kraju čitatelj postaje svjestan na kojoj se visini nalazi... Vrhunska književnost!
Snažan poetski tekst koji neprestano cirkulira – more koje se u ritmu plime i oseke uvijek vraća izbacujući na kopno nešto novo. Naizgled labava struktura izaziva tematizirani „morski zaborav“ i vertigo kod čitatelja. Pripovjedač kao u snu pada u osobna sjećanja i uspomene da bi se naglo probudio i vratio u mikrokozmose primorskih ljudi i njihovih ugroženih egzistencija. Konstanta u djelu je određena napetost koja gradira u odnosu na centralni događaj. Tekst je cjelina koja eruptira, nemoguće ju je obuhvatiti, niti rekonstruirati. Maksimum jata zahtijeva nanovo iščitavanje, pročitati ga u jednom dahu je nemoguće jer je vrvi poetsko-jezičnim značenjima. Barem za one s lirskim čitateljskim senzibilitetom.
Crtice i sličice o vlazi, kiši, jatu ptica i jatu susjeda, jatu glava stoglavog zmaja. Ostati ili otići, samo sanjati, ali zapravo samo se mrvicu pomaknuti. Možda niti to.
Tea Tulić isplela je delikatnu konstrukciju poetskih opservacija, veoma labavo međusobno povezanih ali zato bogatih prizorima na granici Boschovih likovnih narativa. Glavna junakinja svijet gleda kroz staklene prizme u kojima svijet oko nje poprima drukčije, ljepše i ružnije oblike. Zajedno sa Suki, otkriva nam grad i ljude koji je okružuju, a opipljivi svijet malo-pomalo prelazi iz opipljivog u apstraktno, sve to podvučeno lokalnim vokabularom.