Veli Gertruda da su tri razloga postojala za nastanak kubizma:
1) „kompozicija – promena živućeg se proširila i svaka je stvar bila podjednako značajna kao bilo koja druga”;
2) „počelo je da slabi verovanje u ono što su oči videle, odnosno, verovanje u stvarnost nauke ”;
3) „ram života, potreba da slika postoji u svom ramu, da ostane u svom ramu, više nije postojala. Slika koja ostaje u svom ramu je bila stvar koja je uvek postojala, a sada su slike počele da napuštaju svoje ramove, a to je takođe stvorilo neophodnu potrebu za kubizmom.”
(A i vrlo je zanimljivo uspostavila vezu između pejzaža i kubizma:
„ali španska arhitektura uvek preseca linije pejzaža, a to je ono što je osnova kubizma: čovekovo delo nije u harmoniji sa pejzažom, ono mu se suprotstavlja”)
„Pikaso” Gertrude Stajn je, dakle, literarni kubizam na delu – više specifičan ogled o umetnosti, nego promišljanje o Pikasovom delu. I začuđujuće retko ovde znate na čemu ste – nije jasno ni kad je i da li je uopšte Gertruda ironična, ukoliko jeste, zašto i u odnosu na šta. Posebno u tom svetlu golicaju misli različite sumanute generalizacije ili čak netačnosti – od toga da je Prvi svetski rat kubizam, u kome više nema jednog čoveka okruženog velikim brojem ljudi, već je kompozicija bez početka i kraja, gde je svaki ugao podjednako značajan, preko toga da su Rusi i Španci jedini Evropljani kojima Azija nije strana, a da Španci do toga da su Arapi „stvorili civilizaciju i kulturu za crnce”?! Ipak, priznajem da mi je bila simpatična misao kako su Španci zbog svog manjka organizacije i Amerikanci zbog svog viška organizacije bili prirodni zasnivači dvadesetog veka.
Više puta se spominje kako je Pikaso nosio u sebi neophodnost pražnjenja i da je on samo težio da dolazi do tog potpunog, pražnjenja, ali, eto, ne može da isprazni Španca iz sebe i to mu je kletva genijalnosti. I mada mi je metafora pražnjenja u kontekstu umetničkog stvaranja oduvek bila odurna i otužno neoriginalna, jasno mi je šta je Gertruda želela da kaže i imala je pravo. Telo, pokret, buka, nemir, ritam, otkrivanje likovnosti prvobitnih kultura, to je azbuka modernosti, pričali mi o Pikasu ili Rastku Petroviću. Pikaso je tu amblematičan – menjanje njegovog likovnog jezika je samo po sebi priča o mogućnostima modernosti, a možda i o lepoti:
„Lepota realizacije je lepota kojoj uvek treba više vremena da se prikaže kao lepota nego što je to stvarnoj lepoti potrebno. Lepota realizacije tokom svog stvaranja nije lepota, ona je samo tada lepota kada stvari koje je prate jesu stvorene unutar njenog lika. Tad je ona priznata kao lepota zahvaljujući njenom kvalitetu plodnosti, to je najlepša od svih lepota, lepšta od lepote smirenosti. Eto.”
Mnogo je u ovoj nevelikoj knjizi glomaznog, mnogo je ponavljanja, kubizam pulsira, a Gertruda je i dalje i enigma i figura koja je temeljno obeležila istoriju umetnosti. Ujedno i u centru centra (a šta je drugo tad Pariz bio nego to) i u večnom budžaku andergraunda. Svima znana, a retko čitana, još ređe razumevana. Zaista je malo ko tako upečatljiv, u svakom smislu.
Zaista vredi baciti pogled na ovo i još više na „Tender Buttons” i maštati da putnik iz budućnosti donese odgovore na misteriju teksta.