Pored naslovne novele u ovaj izbor su uvrštene najbolje priče Iva Andrića; Anikina vremena, Ljubav u kasabi, Ćorkan i švabica, ... i druge koje na najbolji način predstavljaju Andrićev pripovedački opus.
Ivo Andrić (Serbian Cyrillic: Иво Андрић; born Ivan Andrić) was a Yugoslav novelist, poet and short story writer who won the Nobel Prize in Literature in 1961. His writings dealt mainly with life in his native Bosnia under Ottoman rule. Born in Travnik in Austria-Hungary, modern-day Bosnia and Herzegovina, Andrić attended high school in Sarajevo, where he became an active member of several South Slav national youth organizations. Following the assassination of Archduke of Austria Franz Ferdinand in June 1914, Andrić was arrested and imprisoned by the Austro-Hungarian police, who suspected his involvement in the plot. As the authorities were unable to build a strong case against him, he spent much of the war under house arrest, only being released following a general amnesty for such cases in July 1917. After the war, he studied South Slavic history and literature at universities in Zagreb and Graz, eventually attaining his PhD. in Graz in 1924. He worked in the diplomatic service of the Kingdom of Yugoslavia from 1920 to 1923 and again from 1924 to 1941. In 1939, he became Yugoslavia's ambassador to Germany, but his tenure ended in April 1941 with the German-led invasion of his country. Shortly after the invasion, Andrić returned to German-occupied Belgrade. He lived quietly in a friend's apartment for the duration of World War II, in conditions likened by some biographers to house arrest, and wrote some of his most important works, including Na Drini ćuprija (The Bridge on the Drina). Following the war, Andrić was named to a number of ceremonial posts in Yugoslavia, which had since come under communist rule. In 1961, the Nobel Committee awarded him the Nobel Prize in Literature, selecting him over writers such as J.R.R. Tolkien, Robert Frost, John Steinbeck and E.M. Forster. The Committee cited "the epic force with which he ... traced themes and depicted human destinies drawn from his country's history". Afterwards, Andrić's works found an international audience and were translated into a number of languages. In subsequent years, he received a number of awards in his native country. Andrić's health declined substantially in late 1974 and he died in Belgrade the following March. In the years following Andrić's death, the Belgrade apartment where he spent much of World War II was converted into a museum and a nearby street corner was named in his honour. A number of other cities in the former Yugoslavia also have streets bearing his name. In 2012, filmmaker Emir Kusturica began construction of an ethno-town in eastern Bosnia that is named after Andrić. As Yugoslavia's only Nobel Prize-winning writer, Andrić was well known and respected in his native country during his lifetime. In Bosnia and Herzegovina, beginning in the 1950s and continuing past the breakup of Yugoslavia, his works have been disparaged by Bosniak literary critics for their supposed anti-Muslim bias. In Croatia, his works had occasionally been blacklisted following Yugoslavia's dissolution in the 1990s, but were rehabilitated by the literary community. He is highly regarded in Serbia for his contributions to Serbian literature.
Između nas je uvek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista nikad, nikad više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svetu i kao da će doveka i bez promene ostati tu.
Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka na metalu i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki i obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koja nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!
Čini mi se da mi Ivov stil nikad nije bio pitkiji i neposredniji nego u ovoj zbirci priča o ženi, gde je analizirao: ulogu, položaj, potčinjenost, važnost i samosvesnost žene u akšamu turske vladavine na ovim prostorima, i kasnije – prvoj polovini XX veka. Bila ona džizlija (prostitutka) kao Anika, milosnica kao Mara, zabranjena kao Rifka, nedostižna kao Ćorkanova Švabica, svesna svoga tela kao žena na kamenu, besna kao žena od slonove kosti ili platonski nestvarna kao Jelena, koje nema – uvek je bila i biće predmet požude muškaraca – bilo iz najprimitivnijih, atavističkih požuda (kao Anikine mušterije), verskih razlika (Mara), statusnih (Rifka i Švabica) ili kao puka, snoviđajna maštarija (Jelena). Svojstvenost Andrićevog literarnog stila – da u par reči skicira siluetu lika, i da ga u toku pripovedanja psihološki ogoli, dominantan je, razume se i ovde, ali, kao što sam napomenuo, čini mi se u formi poetičnijoj nego inače. Na momente, kao da je neke segmente pisao Bora Stanković, jer su opisi toliko sočni, puteni i nesputani (npr. pustog Anikinog tela, njenih grudi koje ječerma jedva da zadržava, teške, crne kosa koja se previja po leđima, ili – nežne, mlade Marina kože i njene privrženosti Veli-paši čijem mirisu kože ne može da odoli), da čini se, u tim segmentima dominira Andrićevo nad-ja, jer sam naviknut i volim njegov hladan stil koji čitaoca ostavlja da sedi na klupi na pristojnoj udaljenosti od njega, pripovedača. Sva teskoba i tragičnost potčinjenog položaja žene u tursko doba, u Bosni, ocrtani su i opisani u „Anikinim vremenima“, „Mari milosnici“ i „Ljubavi u kasabi“ – ljubavni dert zbog zabranjene ljubavi i nesvrsishodnost života pod takvim uslovima i anatemu koju su te žene nosile zbog svojih (često neželjenih i nesvojevoljno odabranih) postupaka. „Žena na kamenu“ potpuni je kontrast Mari i Aniki. U njoj su obrađeni problemi, misli i tegobe žena iz velikih gradova, bogatih i voljenih. Njihov strah od starosti i suočavanje i prihvatanje iste, i izdizanje iznad toga u pobedničkom zanosu. Ono što još krasi ovu zbirku jesu dve priče poprilično obojene fantastičnim elementima: „Žena od slonove kosti“ i „Jelena, žena koje nema“. Slično kao kod Dučića: „A ti ne postojiš, nit si postojala. Rođena u mojoj tišini i čami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve što ljubimo – stvorili smo sami“ – Jelena je platonska ljubav mladića koji u samoći svoje sobe, u pauzama između putovanja, u proleće i leto kada su dani dugi a sunčevo tkanje učestalo, priviđa i oseća – bilo vizuelno ili snoviđajno Jelenino prisustvo u svojoj sobi, iako je nikad video nije, niti zna da li ona postoji. On je vodi sa sobom na putovanja, posmatra vlasi njene plave kose koje u zracima sunca koji prolaze kroz prozor vidi na svojim koferima, (pred)oseća njenu siluetu u svojoj sobi i čuje šum njenih haljina. Na simboličan način, podelivši tu pripovetku u tri segmenta („Od samog počeka“, „Na putovanju“, „Do dana današnjeg“) – Ivo je prikazao starosna doba čoveka i promene i navike koje ona nose. Ova zbirka je dokaz i preporuka svima koji su uvereni da je Ivo Andrić samo „Na Drini ćuprija“ – on je mnogo više i složenije od onoga što je ustaljeno među učmalim čitalačkim svetom.
... Оно што нисам могао да одгонетнем у сну, ја сам често покушавао да прочитам на јави,будан. У шетњи, или чак усред разговора са људима, одједном искрсне преда мном бела хартија пуна црних слова. И ја читам Јеленино писмо које нисам никад примио. При читању ми, као нејасан шум из даљине, смета говор свих око мене, али ја читам упорно даље... ...ту се прекида моје читање. Неко је поред мене изговорио једну реч повишеним гласом. Пренуо сам се. Питање је било упућено мени. Требало је одговорити. Писма је нестало...
"Sad je proleće. Opet proleće! Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana. Čini mi se da su mi pregršti pune nekih čudesnih zlatnika, svaki kao sunce. Svi su putevi otvoreni. Dah je slobodan. (...) Opet proleće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam."
“To je dobro. Tako. Zaklopiti oči, zaboraviti da ih imaš. Ne znati ko si, ni šta si, ni koliko prostora zauzimaš ni kako izgledaš, ni otkud dolaziš ni kuda ideš. Ne kidati ludo život, ne deliti ga na mladost i starost. Predati se sav prostim a velikim stvarima koje se ne menjaju, bar ne tako brzo, steni na kojoj si, suncu, modrini neba nad sestrinskom, tamnijom modrinom mora. Zbrisati svaku misao i poređenje i ocenu, izgubiti se bez želje i mere. To je dobro. Dobro, ali ne traje dugo.” …A moje sopstvene sene, obrise likova koji su tmileli po mislima a iščezavali onog trena kada bih pokušala da ih sjedinim sa odrazima pravih, opipljivih predmeta oko sebe, te sam sene otpustila od sebe sa pomišlju: “Idu nekom drugom da služe, da budu uz njih, da opredmete onaj unutrašnji glas sa kojima govorimo kada naše nemire nijedan drugi ne čuje i kada smo osuđeni na usamljeno, zagušljivo pokrovlje svog uma. I dalje će da postoje, biće realne koliko i svih ovih godina, samo više neće biti realne za mene i pored mene, već će naći drugog čuvara na svom večitom, beskrajnom putu potrage za skloništem. I nadala sam se, i i dalje se nadam da je moja jedna jedina želja uslišena: da su našle sebi novi dom!
I can't remember whether I read this novella this year or the last one, but what I do remember is that I enjoyed it immensely and re-read it several times.
Jelena is a figment of the author's imagination, following him through his life and appearing at certain points of his life. She is actually personification of his inspiration, and her appearance shows the progress of his life. That's what makes this novella magical.
Andrić was one of the most inspired authors of the last century in the Balkans.
Maestralni Ivo ali tako teške i mučne sudbine ovih naših žena sa ovog podnevlja. Ono što posebnu čar daje je predivan jezik, bogato ukrašene a žive riječi, sklad u redu riječi, polet, raznovrsje. Potpuno novi doživljaj u odnosu kad sam je prvi put čitala kao klinka, tada me ovoliko nije boljelo.
"Сва искушења, сва испаштања и све патње у животу могу се мерити снагом и дужином несаница које их прате. Јер дан није њихово право подручје. Дан је само бела хартија на којој се све бележи и исписује, а рачун се плаћа ноћу, на великим, мрачним и врелим пољима несанице. Али ту се и све решава и брише, коначно и неповратно. Свака пребољена патња нестаје ту као река понорница, или сагори без трага и спомена."
"Čim počne da zri leto, neka snaga, za koju ne znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svetlosti, i ja putujem, vozim se, plovim, letim. Drugim rečima, srećan sam, jer ne bih mogao kazati gde sam."
,,Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je isčekujem!"
,,U stvari, ona i ne zna za mene, a ja znam samo za nju."
,,Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena."
Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se meriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo područje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve oe beleži i ispisuje, a račun se plaća noću, na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve rešava i briše, konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.
Ne znam je li me ijedna zbirka ovoliko nervirala svojim rasporedom. Prvo Anikina vremena, koja su ubila volju za čitanjem u meni i usadila začas nepovratnu ideju da je i Andrić mogao "kiksati". Nakon takve prve priče u zbirci, utisci su se promijenili, a Andrić je ostao velik kao što je i bio prije otvaranja ove knjige. Nižu se zaista lijepi komadi života, opisi, filozofije, nešto što iz daljine podsjeća na Borgesa, ali je, možda, i bolje i čovječnije.
Ovo je zbirka Andrićevih pripovetki o neobičnim ženama i njihovim sudbinama, i o Jeleni. Posredno se oseca neki njegov dozivljaj zene, i cini mi se da je pomalo nesvakidasnji..
Pola ove knjige je bilo djeci. Sve sto je ruzno je tursko ili muslimansko, te nijedna zena nije lijepa ako nije ispod 18...
Nisam procitala zadnju pripovjetku, tj onu po kojoj je dati zbirci ime, do kraja . Ne znam da li cu ikad vise uzeti od Ive knjigu. Mozda se samo vratim i procitam Jelenu, zena koje nema mada smatram da ima puno vrijednih djela koja bih mogla procitati od ovih. Vecina ovih prica su mi se zgadile. Jedina koja mi je se iole svidili i u kojoj mislim da ima iole vrijednost citanja jeste Mara milosnica i Zena na kamenu. Bajron u Sintri nisam ni mogla procitati to kraja jer me je bilo strah da necu povratiti na knjigu.
Zao mi je sto sam potrosila ovoliko vremena na ovu knjigu. Ex ponte i lirika mu nije bilo toliko grozno. A nemiri su mi se bas svidili.
Ovo je bilo za mene poslednje Andrićevo delo još nepročitano u porodičnoj biblioteci i, priznajem, iako sam mislila da ništa neće premašiti "Znakove pored puta", Jelena, Anika, Mara i ostale žene u ovoj zbirci su me iznenadile. Omiljena priča mi je bila "Žena od slonove kosti", ali je "Jelena, žena koje nema" odmah iza nje. Predivno.