Najvažnija i najznačajnija bh. spisateljica danas je potpuno nepoznata – MEDIHA SELIMOVIĆ-ŠEHIDIĆ – literarno čedo interneta. Prije nego što je i objavlla svoju prvu knjigu – stekla je nevjerovatno brojnu čitalačku publiku, širom svijeta. Jezik i stil njene pripovjedačke književnosti, školski besprijekoran, zapravo u svakom trenutku svome čitaocu kazuje kako nisu najvažniji stil i jezik, nego ČOVJEK I ŽIVOT. Otuda, pripovjedački sižei u svojoj punoj jednostavnosti njene proze čine se pravim književnim remek-djelima. Kako i sam pripadam armiji fejsbuk-pisaca i fejsbuk-čitalaca, mnogo njenih proza pročitao sam i prije nego što smo se susreli na promociji njene prve knjige, u njenom rodnom gradu, Zenici, novembra 2015.
Te večeri mene nije imalo šta iznenaditi. Sve što sam čuo, ranije sam već bio pročitao. Ali su se sve čitalačke emocije obnovile i ponovno je usplamtjelo odavno ugašeno povjerenje u smisao Književnosti.
I star, i bolestan, i teško pokretan, u Zenicu sam iz Sarajeva na tu promociju otišao da uživo vidim BOSANSKU KNJIŽEVNU SENZACIJU IZ BEČA – MEDIHU SELIMOVIĆ-ŠEHIDIĆ. Bijaše u bibliotečkoj sali nekoliko stotina posjetilaca, i ja s njome nisam stigao razgovarati ni pet-šest minuta. A htio sam kazati: Došao sam da Vam se poklonim. Došao sam da se poklonim Vašem daru i Vašoj snazi i sposobnosti da savladate i pripitomite strahote i užase vlastitog života i od njih, u zlatu našeg jezika, napravite veliku književnost.
Abdulah Sidran
***
"Oduševljen sam i to oduševljenje rado iznosim. Knjiga se zove " Brodska cesta b.b". Nije to knjižuljak! Tu je preko 350 stranica koje su veće od sabranh djela nekih članova Društva pisaca u BiH.
E, sada da bismo istakli zašto je Selimovićeva, ženski pripovjedač kod nas, bez premca, moramo onu prvu priču usporediti sa pričom koja se zove: " JA, MATER". U prvoj priči ona se rađa, a u ovoj, ona se porađa. Neke partije ove priče jednostavno su maestralne! Sada, dolazi zaključak: po čemu je Mediha Selimović autentičan pripovjedač! Evo zaključka: po tome što je VRHUNSKI MAJSTOR DEPATETIZACIJE! UPRAVO TAKO!
Više reskosti, zdrave ironičnosti, poigravanja sa temom, jer ona pred temom ne kleči, niti lupa po materijalu. Naprotiv, ona, superiorno, oblikuje materijal, temu, motive, likove, na makro i na mikro planu, a lik ocrta uspješno i samo jednom rečenicom! Ovo je moj pozdrav Medihi! Dobro nam došla Mediha! I ti zapamti - MAJSTOR DEPATETIZACIJE!"
"Ne sjećam se baš svih batina i svih razloga zbog kojih sam ih dobijala, ali oduvijek sam znala da to nije bila fer igra i da je moja majka bila strožija od ostalih majki. Ona je opet mislila da njeno legitimno pravo da da maksimalno davanje zahtjeva maksimalno vladanje. " ✨ Odgađala sam čitati ovu knjigu jer sam pretpostavila da će me boljeti dok je čitam - i bila sam u pravu. Često sam čula kako su mnogi je pročitali u jednom dahu, ali za moje srce je to bilo preteško, ta bol i gorčina koju je Mediha proživjele nekako se prenijela i na mene. Čitala sam je u pauzama, ali knjiga me stalno zvala. Teret starije sestre i to još uokviren tragičnom sudbinom kakvih nema ni u filmovima je i te kako opipljiv, okrutnost ljudi koji bi ti trebali biti najbliži je nepojmljiva. Ali Medihin stil pisanja i umijeće da spoji u istu priču i tragično i komično stalno vuče na čitanje. Jedan tren sam jecala, a već sljedeći se smijala od srca. Knjiga je pravi emocionalni rollercoaster. Životna priča, bez ikakvog filtera. Možda njena priča probudi nekoga od nas. Od mene preporuka, ali uz upozorenje da će vas ovo knjiga boljeti.
Divna knjiga! Puna topline prožetom patnjom životnom, realnošću, ali i tolikom ljepotom pisane riječi da ni u jednom trenu ne pomislite da se protagonistkinja žali. Sve preporuke!
Knjigu sam smatrala poprilično dobrom dok se u cijelu priču nisu upetljati famozni "mudžahedini", počele prekrajati historijske činjenice, nazivati regularne vojne formacije "takozvanim" i iznositi nekakva nepotrebna (patetična) opravdanja za ovo ili ono... Nerealno je svoditi posljednje ratne sukobe u BiH na priču: "Svi smo bili divni, dobri susjedi dok nisu došli neki treći i nahuškali nas jedne na druge". Smatram da smo "mudžahedine", "takozvane borce" i "dobre susjede u ratu" mogli izostaviti, a da ne bude nanesena nikakva šteta poruci koju ova priča nosi...
Brodskom cestom nikada nisu plovili brodovi,a oznaka bb je bila kratica za sve kuće bez broja. Kasnije autorka ove knjige je shvatila da je njihova kuća odmah imala svoj broj. Zvao se bol!
Ova knjiga je napisana u nekoliko pripovjetki koje su uvezane i pobliže nam opisuju djetinjstvo provedeno u radničkoj porodici,nekih šezdesetih i sedamdesetih godina,u vrijeme kada je život bio skroman.U vrijeme kada je odgoj bio jači od prezira i kada batina nije bilo,a vaspitne mjere su bile klasične pedagoške-onakve zbog kakvih svako dijete više od svega poželi batine.
U život jedne sasvim obične porodice useliti će se gusti mrak i nesreća na svoj način.
Strogoća i tvrdoća u ovakvom,ranom djetinjstvu ne napušta vas do posljednjeg daha.
Čitajući sa knedlom u grlu,shvatate kako se od malih ljudi-djece krade spontanost njihovim nedužnim godinama.
Kako odrasli ljudi padaju pred osnovnom životnom ispitu- ispitu ljudskosti,i kako baš u tom trenutku kada pomislite kako su ljudi u izumiranju,oživi netko da ti pokaže da to nije baš tako i pruži ti ruku.
Može se sve prepakirati u što god hoćete da se sapere pogana savjest,ali tragovi izdaje se ne mogu ničim saprati,ni sa obraza,ni sa srca!
Vrijeme se ne može vratiti! Posebno ono vrijeme poklonjeno nebitnim stvarima i nebitnim ljudima. Ko nije doživio,ne može znati kako se duša i u sred ljeta može zalediti. I treba proći dosta vremena da shvatimo zašto neke suze kasno padnu,ali zato kad padnu….dobijete ovu knjigu i bol kao boju jednog djetinjstva!!!
Od srca vam želim preporučiti ovu knjigu i od srca svakome u životu želim jednu teta Fatmu. A zašto? Saznajte! ♥️
I have been following the new generation of Bosnian writers for quite some time. Some of them are good, some of them not so good, some average but this book is exceptional. Little gem. It’s real, it’s deep, it’s simply life.
Ravno godinu dana mi je trebalo da pročitam ovu knjigu. Nakon svakog poglavlja spustila bih knjigu pa oplakala. (Nekad bih zaplakala i na pola poglavlja). Nekad bih između poglavlja jednostavno morala procitati neku od onih sviđaju se jednom drugom - vole se- ne vide to - nešto se desi - shvate da su suđeni jedno drugome.
Zašto? Svaka rečenica kao da je iz moje duše izašla, ali pošto ja nisam majstor sa perom, samo se divila Medihinom vještom pisanju. Divila sam se jer je uspjela izvući onu traumu koja u svima nama, da ovih prostora, čući. Kao žena, iako možda neke druge generacije, ali ipak one koja nosi DNK naših prostora. Kao Hercegovka (moja mama bi sad rekla 'mostarka', ne Hercegovka :) ). Kao dijete koje je neprestano gledalo kako se te traume održavaju u potezima mojih roditelja. Kao majka koja, srce na ruku, mnogo toga pusti svome djetetu jer sam ja kao i Mediha odgajana : budi odgojena, pristojna, i zahvalna za sve. Čak i kad nisi baš zadovoljna nečim. I da ne smiješ nikad biti pretjerano sretan jer 'ne daj Bože ' nesto će se tužno desiti.
Mediha je svojim riječima uspjela prodrmati sva ona neka razmišljanja koja staviš u stranu kad odeš 'negdje vani'. Uspjela je probuditi te neke zakopane duboke traume, premišljanja, bolove koje nisi ni znala da imaš.
Natjerala me da se zapitam kako da pomirim tu hercegovačku narav, krv mojih predaka i sve to sto iskusiš negdje vani? Je li uzaludno i pokušavati?
Voljela bih sjesti na kafu s Medihom i upitati ju: 'Jeste vi uspjeli?' (Vi, jer jel'te - odgoj na prvom mjestu).
Ova knjiga je jako važan iskorak u bosanskoj ženskoj prozi jer ide glavom kroz staklo - lud i jedini način da se prostestuje protiv muškocentrične forme pisanja opterećene pravilima i načinima. Mediha brutalno prostire sebe i ne da briše granicu između pisca i napisanog već demonstrira da je feministička proza nemoguća ako još uvijek poštujemo tu granicu. Ukoričila je "običnu tragediju" žena Bosne i upravo to je vrijednost ove knjige - pisati o onome što društvo tako uzima zdravo za gotovo da ni ne misli da je o tome vrijedno govoriti. U redovima naših pisaca velikana patnje žena ne postoje, jer ni žene ne postoje osim kao jednodimenzionalni likovi. Mediha započinje restorativnu pravdu naše književnosti. Stil i način naravno nisu savršeni, autorica nekad poentu crta i boji flomasterima i to malo ubija čar. Ali autobiografije se ne prepravljaju, inače nisu autobiografije. Jedini minus ove knjige je ono poglavlje gdje shodno jednoj kockici mozaika autorica možda i nesvjesno relativizira historiju zadnjeg rata i stavlja znak jednakosti između branitelja i napadača. Ali i to je književnost. Odražava kako pojedini stvarno doživljavaju devedesete i kakvim krhkim narativima na staklenim nožicama čuvaju sebe od mnogima neprobavljive istine.