What do you think?
Rate this book
Prvi ljubavnik : Izabrane humoreske i kratke priče
„Zasto pisati o tome kako neko seda u podmornicu i odlazi na Severni pol da bi se nekako pomirio sa covecanstvom, dok se u isto vreme njegova voljena osoba sa teatralnim krikom baca sa zvonika? Sve je to neistinito i ne dogadja se u pravom zivotu. Treba pisati prosto o tome kako se Pjotr Semjonovic ozenio Marjom Ivanovnom, i to je sve.“ Anton Pavlovic Cehov Ubiti svog glavnog junaka ili od njega naciniti ubicu na svega 2-3 stranice – smatralo se do kraja 19. gotovo veka nezamislivim podvigom. Cehov je u ljudima svoga doba prepoznao univerzalne mane i vrline coveka i u svom obimnom opusu ustanovio ili zaceo gotovo sve oblike modernog kratkog od lirske proze, kratke price i humoreske, do jednominutnih i apsurdnih prica. Na meti Cehovljeve neumoljive ironije nasli su se licemerje, malogradjanstina, provincijska ucmalost, ciftinska psihologija, zaostalost, melodramski zanosi i jeftine ljubavne patnje, dokolica i pretenciozno moralisanje o smislu zivota, izvestacenost i nadmeno mudrovanje o dobru i zlu. Po tome je on do danas ostao nedostizan majstor kratke prozne forme, uvek svez i nov, citak i prepoznatljiv.
384 pages, Paperback
Published March 1, 2012
1 person is currently reading
28 people want to read
About the author
Anton Chekhov
5,890 books9,760 followersDramas, such as
The Seagull
(1896, revised 1898), and including "A Dreary Story" (1889) of Russian writer Anton Pavlovich Chekhov, also Chekov, concern the inability of humans to communicate.
Born ( Антон Павлович Чехов ) in the small southern seaport of Taganrog, the son of a grocer. His grandfather, a serf, bought his own freedom and that of his three sons in 1841. He also taught to read. A cloth merchant fathered Yevgenia Morozova, his mother.
"When I think back on my childhood," Chekhov recalled, "it all seems quite gloomy to me." Tyranny of his father, religious fanaticism, and long nights in the store, open from five in the morning till midnight, shadowed his early years. He attended a school for Greek boys in Taganrog from 1867 to 1868 and then Taganrog grammar school. Bankruptcy of his father compelled the family to move to Moscow. At the age of 16 years in 1876, independent Chekhov for some time alone in his native town supported through private tutoring.
In 1879, Chekhov left grammar school and entered the university medical school at Moscow. In the school, he began to publish hundreds of short comics to support his mother, sisters and brothers. Nicholas Leikin published him at this period and owned Oskolki (splinters), the journal of Saint Petersburg. His subjected silly social situations, marital problems, and farcical encounters among husbands, wives, mistresses, and lust; even after his marriage, Chekhov, the shy author, knew not much of whims of young women.
Nenunzhaya pobeda , first novel of Chekhov, set in 1882 in Hungary, parodied the novels of the popular Mór Jókai. People also mocked ideological optimism of Jókai as a politician.
Chekhov graduated in 1884 and practiced medicine. He worked from 1885 in Peterburskaia gazeta.
In 1886, Chekhov met H.S. Suvorin, who invited him, a regular contributor, to work for Novoe vremya, the daily paper of Saint Petersburg. He gained a wide fame before 1886. He authored The Shooting Party , his second full-length novel, later translated into English. Agatha Christie used its characters and atmosphere in later her mystery novel The Murder of Roger Ackroyd . First book of Chekhov in 1886 succeeded, and he gradually committed full time. The refusal of the author to join the ranks of social critics arose the wrath of liberal and radical intelligentsia, who criticized him for dealing with serious social and moral questions but avoiding giving answers. Such leaders as Leo Tolstoy and Nikolai Leskov, however, defended him. "I'm not a liberal, or a conservative, or a gradualist, or a monk, or an indifferentist. I should like to be a free artist and that's all..." Chekhov said in 1888.
The failure of The Wood Demon , play in 1889, and problems with novel made Chekhov to withdraw from literature for a period. In 1890, he traveled across Siberia to Sakhalin, remote prison island. He conducted a detailed census of ten thousand convicts and settlers, condemned to live on that harsh island. Chekhov expected to use the results of his research for his doctoral dissertation. Hard conditions on the island probably also weakened his own physical condition. From this journey came his famous travel book.
Chekhov practiced medicine until 1892. During these years, Chechov developed his concept of the dispassionate, non-judgmental author. He outlined his program in a letter to his brother Aleksandr: "1. Absence of lengthy verbiage of political-social-economic nature; 2. total objectivity; 3. truthful descriptions of persons and objects; 4. extreme brevity; 5. audacity and originality; flee the stereotype; 6. compassion." Because he objected that the paper conducted against Alfred Dreyfus, his friendship with Suvorin ended
Born ( Антон Павлович Чехов ) in the small southern seaport of Taganrog, the son of a grocer. His grandfather, a serf, bought his own freedom and that of his three sons in 1841. He also taught to read. A cloth merchant fathered Yevgenia Morozova, his mother.
"When I think back on my childhood," Chekhov recalled, "it all seems quite gloomy to me." Tyranny of his father, religious fanaticism, and long nights in the store, open from five in the morning till midnight, shadowed his early years. He attended a school for Greek boys in Taganrog from 1867 to 1868 and then Taganrog grammar school. Bankruptcy of his father compelled the family to move to Moscow. At the age of 16 years in 1876, independent Chekhov for some time alone in his native town supported through private tutoring.
In 1879, Chekhov left grammar school and entered the university medical school at Moscow. In the school, he began to publish hundreds of short comics to support his mother, sisters and brothers. Nicholas Leikin published him at this period and owned Oskolki (splinters), the journal of Saint Petersburg. His subjected silly social situations, marital problems, and farcical encounters among husbands, wives, mistresses, and lust; even after his marriage, Chekhov, the shy author, knew not much of whims of young women.
Nenunzhaya pobeda , first novel of Chekhov, set in 1882 in Hungary, parodied the novels of the popular Mór Jókai. People also mocked ideological optimism of Jókai as a politician.
Chekhov graduated in 1884 and practiced medicine. He worked from 1885 in Peterburskaia gazeta.
In 1886, Chekhov met H.S. Suvorin, who invited him, a regular contributor, to work for Novoe vremya, the daily paper of Saint Petersburg. He gained a wide fame before 1886. He authored The Shooting Party , his second full-length novel, later translated into English. Agatha Christie used its characters and atmosphere in later her mystery novel The Murder of Roger Ackroyd . First book of Chekhov in 1886 succeeded, and he gradually committed full time. The refusal of the author to join the ranks of social critics arose the wrath of liberal and radical intelligentsia, who criticized him for dealing with serious social and moral questions but avoiding giving answers. Such leaders as Leo Tolstoy and Nikolai Leskov, however, defended him. "I'm not a liberal, or a conservative, or a gradualist, or a monk, or an indifferentist. I should like to be a free artist and that's all..." Chekhov said in 1888.
The failure of The Wood Demon , play in 1889, and problems with novel made Chekhov to withdraw from literature for a period. In 1890, he traveled across Siberia to Sakhalin, remote prison island. He conducted a detailed census of ten thousand convicts and settlers, condemned to live on that harsh island. Chekhov expected to use the results of his research for his doctoral dissertation. Hard conditions on the island probably also weakened his own physical condition. From this journey came his famous travel book.
Chekhov practiced medicine until 1892. During these years, Chechov developed his concept of the dispassionate, non-judgmental author. He outlined his program in a letter to his brother Aleksandr: "1. Absence of lengthy verbiage of political-social-economic nature; 2. total objectivity; 3. truthful descriptions of persons and objects; 4. extreme brevity; 5. audacity and originality; flee the stereotype; 6. compassion." Because he objected that the paper conducted against Alfred Dreyfus, his friendship with Suvorin ended
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 3 of 3 reviews
March 2, 2019
- Činovnikova smrt,
- Konjsko prezime,
- Hirurgija,
- Živci,
- Iz dosade,
- Šala,
- Željna sna,
- Opklada,
- Obućar I djavo,
- Osveta....
- Konjsko prezime,
- Hirurgija,
- Živci,
- Iz dosade,
- Šala,
- Željna sna,
- Opklada,
- Obućar I djavo,
- Osveta....
November 10, 2017
„Zašto pisati o tome kako neko seda u podmornicu i odlazi na Severni pol da bi se nekako pomirio sa čovečanstvom, dok se u isto vreme njegova voljena osoba sa teatralnim krikom baca sa zvonika? Sve je to neistinito i ne događa se u pravom životu. Treba pisati prosto o tome kako se Pjotr Semjonovič oženio Marjom Ivanovnom, i to je sve.“
Anton Pavlovič Čehov
Ubiti svog glavnog junaka ili od njega načiniti ubicu na svega 2-3 stranice – smatralo se do kraja 19. gotovo veka nezamislivim podvigom. Čehov je u ljudima svoga doba prepoznao univerzalne mane i vrline čoveka i u svom obimnom opusu ustanovio ili začeo gotovo sve oblike modernog kratkog pripovedanja: od lirske proze, kratke priče i humoreske, do jednominutnih i apsurdnih priča.
Na meti Čehovljeve neumoljive ironije našli su se licemerje, malograđanština, provincijska učmalost, ćiftinska psihologija, zaostalost, melodramski zanosi i jeftine ljubavne patnje, dokolica i pretenciozno moralisanje o smislu života, izveštačenost i nadmeno mudrovanje o dobru i zlu. Po tome je on do danas ostao nedostižan majstor kratke prozne forme, uvek svež i nov, čitak i prepoznatljiv.
August 14, 2024
PRVI LJUBAVNIK - ANTON ČEHOV
...
Predgovor:
Čehov je činio jedno te isto: na ovaj ili onaj način ubijao je svaku nadu
Nisam uopšte u stanju da pišem velike stvari
Lepo je tamo gde mi nismo
Bilo mi je strašno što sam pisao tako nemarno
Čovek je ono u šta veruje
Čehovljevi junaci često odlaze nekud daleko i zauvek
Nikakvo gvožđe zabodeno u ljudsko srce nije u stanju tako da zaledi kao pravovremeno stavljena tačka (Babelj)
Rus voli da prebira po prošlosti, ali ne voli da živi (iz dela "Stepa")
...
Kome da izreknem tugu svoju?
Ali gomile idu i prolaze, ne zapažaju ni njega ni njegovu tugu
Sad već vidi da mu je uzalud ljudima govoriti o njoj
...
Izgubili smo i jednog i drugog
...
Ja sam prerušena, misli ona. Sutra ili prekosutra baron će se spanđati s Nadin i skinuće s mene sve ovo
On gubi, ali nije potišten. Naprotiv, osmehuje se
...
Mnogo osećanja, ali nedostaju reči
...
"ROMAN SA KONTRABASOM"
A on je mislio da više i nije kadar da voli
"Šta je ovaj život?", često je postavljao sebi to pitanje. "Zašto mi živimo? Život je mit, san... Potmule reči..."
Treba da joj ostavim neki spomen na sebe
Cveće potonu na dno
Prokletnici! - jauknu Smičkov. - O, ljudi, porode otrovni
I otkud ona devojka pod mostom?
Sad me, gospođice, više ne vidite
Potražiću je kad svane
...
Da! Ona je plemenit. Ja ne želi biti njen neprijatelj
...
Posle onoga što sam video, naši dobri odnosi ne mogu da se nastave
Ljubav nalaže izvesne obaveze, milostivi gospodine
Zbogom i budite srećni. Nadam se da će sve što je ovde rečeno ostati među nama
...
O, kako sam nesrećna! - ponavlja ona i suze joj grunuše. - I niko, niko ne zna
...
"Znam šta treba da uradim...", razmišljao je. "Porodični temelj je osramoćen, čast zgažena u blatu..."
...
"ŠALA"
Ja vas volim, Nađa
A meni... meni se dopada ovo sankanje
Pričinjava joj se uvek to dvoje: ja i vetar
Vidim kako Nađenjka izlazi na stepenice i upravlja tužan, očajnički pogled u nebo
...
"JEGER"
Makar i kiša da padne, ne zeleni joj se
Šuma stoji ćutke, nepomično, kao da se nekuda zagledala svojim vrhovima ili da očekuje nešto
Od malena je u meni ta sklonost ka razonodi usađena
Ti od rođenja nisi shvatila, i čitavog života nećeš shvatiti kakav sam ja čovek
Odveo me je i, iz osvete, pijanog oženio tobom
Opet ćutanje. S požnjevenog zemljišta dopire tiha pesma koja prestaje na samom početku
Zbogom, Jegore Vlasiču! - šapuće Pelagija i podiže se na prste da bi makar još jedanput videla beli kačket
...
"U SUDU"
I da se upravo u ovoj neosećajnosti... kriju čitav užas i čitava bezizlanost njegovog položaja
Sada svi idu u kratkim crnim kaputima, zašto je on sašio dugačak?
Samo su se pogledali, ali ni osmeha, ni iznenađenja, ni nedoumice, njihova lica nisu izražavala ništa
Svi podigoše glave i, nastojeći da izgledaju tako kao da ničeg i nije bilo, nastaviše svoj posao
...
"VANJKA"
I raširivši pred sobom izgužvani list hartije, stade pisati
Nemam ni oca, ni majčice, samo si mi ti još ostao
Mili dedice, smiluj se, vodi me odavde kući u selo. Meni ovde života nema
A jednom sam video u jednom dućanu, u prozoru, prodaju se udice zajedno sa prutom
Mlade jele, posute injem, stoje nepomično i čekaju koja će od njih umreti
...
Kolevka žalosno škripu... i sve se to sliva u muziku noći
...
Andrej Andrejevič Sidorov dobio je od svoje mame u nasledstvo četiri hiljade rubalja, pa je odlučio da ovim novcem otvori knjižaru
...
Ponekad bi noću sedeo da piše, pisao bi dugo i pred zoru cepao na komadiće sve što je napisao. Često su ga čuli kako plače
...
Ali je on istog časa shvatio da je đavola sreo prvi, a možda i poslednji put u životu
...
A za koga se mučim? Ti misliš, tetrebe jedan, da se ja za tebe mučim?
...
"UČITELJ"
Danas sam isti onakav kakav sam bio i juče. Ali ako vam je moje prisustvo neprijatno, ja mogu i da odem
Biće da je istina ono što je rekao neko u školskom odboru da ste vi pesnik u svom radu... Zaista pesnik
...
Mi, vaše blagorodstvo, nemamo sat
...
Na prozor je sela nekakva ptičica... Vrabac...
...
Ona je imala šesnaest i još nikog nije volela
...
"TALENAT"
Umetnik mora biti slobodan
Slikar ostaje sam
Maločas sam čula ceo vaš razgovor... Ja sanjam... Sanjam
...
"SVETLA LIČNOST"
Divno, retko stvorenje! Poslednja reč ženske emancipacije
Eto, ono je prava žena! Njoj je dostupna patriotska tuga. Ona može da pati za čovečanstvo
O, vi, Karavelovi, Mutkurovi, Solsberiji, kondukteri konjskog tramvaja, fabrikanti šećera! Zašto nemam snage da vam platim za sve patnje koje joj zadajete?
"O, žene, žene!", - kazao je Šekspir, i meni je sada razumljivo stanje njegove duše
...
Uistinu, prve stranice tog romana, zanimljive i nadahnute, već odavno su bile pročitane
...
"TEŠKI LJUDI"
Može se zamisliti koliko je u njenoj porodici bilo užasnih scena, koliko je suza proliveno
Ništa nije uvredljivije, ništa više ne ponižava od prekora za parče hleba
...
"MOJ DOMOSTROJ"
Ako prestupa nema, kazna se izriče na račun budućnosti
Noću, kada spavam, sve tri moje ukućanke su budne, obilaze sobe i stražare da lopovi ne ukradu moja dela
...
I bez toga je mrsko, odvratno živeti, a još i sa vašim uvredama
...
I to mi je život? Zašto još niko nije opisao taj bolni razdor koji se odigrava u piscu kad je tužan
...
Dva oblaka su već otišla od Meseca i stajala su dalje, kao da su se došaptavala o nečemu što Mesec ne treba da zna
...
"PUTNIK PRVE KLASE"
Uporedo sa mnom živeli su i stvarali karijeru ljudi prilično prazni
...
Predgovor:
Čehov je činio jedno te isto: na ovaj ili onaj način ubijao je svaku nadu
Nisam uopšte u stanju da pišem velike stvari
Lepo je tamo gde mi nismo
Bilo mi je strašno što sam pisao tako nemarno
Čovek je ono u šta veruje
Čehovljevi junaci često odlaze nekud daleko i zauvek
Nikakvo gvožđe zabodeno u ljudsko srce nije u stanju tako da zaledi kao pravovremeno stavljena tačka (Babelj)
Rus voli da prebira po prošlosti, ali ne voli da živi (iz dela "Stepa")
...
Kome da izreknem tugu svoju?
Ali gomile idu i prolaze, ne zapažaju ni njega ni njegovu tugu
Sad već vidi da mu je uzalud ljudima govoriti o njoj
...
Izgubili smo i jednog i drugog
...
Ja sam prerušena, misli ona. Sutra ili prekosutra baron će se spanđati s Nadin i skinuće s mene sve ovo
On gubi, ali nije potišten. Naprotiv, osmehuje se
...
Mnogo osećanja, ali nedostaju reči
...
"ROMAN SA KONTRABASOM"
A on je mislio da više i nije kadar da voli
"Šta je ovaj život?", često je postavljao sebi to pitanje. "Zašto mi živimo? Život je mit, san... Potmule reči..."
Treba da joj ostavim neki spomen na sebe
Cveće potonu na dno
Prokletnici! - jauknu Smičkov. - O, ljudi, porode otrovni
I otkud ona devojka pod mostom?
Sad me, gospođice, više ne vidite
Potražiću je kad svane
...
Da! Ona je plemenit. Ja ne želi biti njen neprijatelj
...
Posle onoga što sam video, naši dobri odnosi ne mogu da se nastave
Ljubav nalaže izvesne obaveze, milostivi gospodine
Zbogom i budite srećni. Nadam se da će sve što je ovde rečeno ostati među nama
...
O, kako sam nesrećna! - ponavlja ona i suze joj grunuše. - I niko, niko ne zna
...
"Znam šta treba da uradim...", razmišljao je. "Porodični temelj je osramoćen, čast zgažena u blatu..."
...
"ŠALA"
Ja vas volim, Nađa
A meni... meni se dopada ovo sankanje
Pričinjava joj se uvek to dvoje: ja i vetar
Vidim kako Nađenjka izlazi na stepenice i upravlja tužan, očajnički pogled u nebo
...
"JEGER"
Makar i kiša da padne, ne zeleni joj se
Šuma stoji ćutke, nepomično, kao da se nekuda zagledala svojim vrhovima ili da očekuje nešto
Od malena je u meni ta sklonost ka razonodi usađena
Ti od rođenja nisi shvatila, i čitavog života nećeš shvatiti kakav sam ja čovek
Odveo me je i, iz osvete, pijanog oženio tobom
Opet ćutanje. S požnjevenog zemljišta dopire tiha pesma koja prestaje na samom početku
Zbogom, Jegore Vlasiču! - šapuće Pelagija i podiže se na prste da bi makar još jedanput videla beli kačket
...
"U SUDU"
I da se upravo u ovoj neosećajnosti... kriju čitav užas i čitava bezizlanost njegovog položaja
Sada svi idu u kratkim crnim kaputima, zašto je on sašio dugačak?
Samo su se pogledali, ali ni osmeha, ni iznenađenja, ni nedoumice, njihova lica nisu izražavala ništa
Svi podigoše glave i, nastojeći da izgledaju tako kao da ničeg i nije bilo, nastaviše svoj posao
...
"VANJKA"
I raširivši pred sobom izgužvani list hartije, stade pisati
Nemam ni oca, ni majčice, samo si mi ti još ostao
Mili dedice, smiluj se, vodi me odavde kući u selo. Meni ovde života nema
A jednom sam video u jednom dućanu, u prozoru, prodaju se udice zajedno sa prutom
Mlade jele, posute injem, stoje nepomično i čekaju koja će od njih umreti
...
Kolevka žalosno škripu... i sve se to sliva u muziku noći
...
Andrej Andrejevič Sidorov dobio je od svoje mame u nasledstvo četiri hiljade rubalja, pa je odlučio da ovim novcem otvori knjižaru
...
Ponekad bi noću sedeo da piše, pisao bi dugo i pred zoru cepao na komadiće sve što je napisao. Često su ga čuli kako plače
...
Ali je on istog časa shvatio da je đavola sreo prvi, a možda i poslednji put u životu
...
A za koga se mučim? Ti misliš, tetrebe jedan, da se ja za tebe mučim?
...
"UČITELJ"
Danas sam isti onakav kakav sam bio i juče. Ali ako vam je moje prisustvo neprijatno, ja mogu i da odem
Biće da je istina ono što je rekao neko u školskom odboru da ste vi pesnik u svom radu... Zaista pesnik
...
Mi, vaše blagorodstvo, nemamo sat
...
Na prozor je sela nekakva ptičica... Vrabac...
...
Ona je imala šesnaest i još nikog nije volela
...
"TALENAT"
Umetnik mora biti slobodan
Slikar ostaje sam
Maločas sam čula ceo vaš razgovor... Ja sanjam... Sanjam
...
"SVETLA LIČNOST"
Divno, retko stvorenje! Poslednja reč ženske emancipacije
Eto, ono je prava žena! Njoj je dostupna patriotska tuga. Ona može da pati za čovečanstvo
O, vi, Karavelovi, Mutkurovi, Solsberiji, kondukteri konjskog tramvaja, fabrikanti šećera! Zašto nemam snage da vam platim za sve patnje koje joj zadajete?
"O, žene, žene!", - kazao je Šekspir, i meni je sada razumljivo stanje njegove duše
...
Uistinu, prve stranice tog romana, zanimljive i nadahnute, već odavno su bile pročitane
...
"TEŠKI LJUDI"
Može se zamisliti koliko je u njenoj porodici bilo užasnih scena, koliko je suza proliveno
Ništa nije uvredljivije, ništa više ne ponižava od prekora za parče hleba
...
"MOJ DOMOSTROJ"
Ako prestupa nema, kazna se izriče na račun budućnosti
Noću, kada spavam, sve tri moje ukućanke su budne, obilaze sobe i stražare da lopovi ne ukradu moja dela
...
I bez toga je mrsko, odvratno živeti, a još i sa vašim uvredama
...
I to mi je život? Zašto još niko nije opisao taj bolni razdor koji se odigrava u piscu kad je tužan
...
Dva oblaka su već otišla od Meseca i stajala su dalje, kao da su se došaptavala o nečemu što Mesec ne treba da zna
...
"PUTNIK PRVE KLASE"
Uporedo sa mnom živeli su i stvarali karijeru ljudi prilično prazni
Displaying 1 - 3 of 3 reviews