Umorne priče sadrže 18 novela – jedan dio uključenih priča zapravo su kratke crtice – nastalih od 1901. do početka 1908. godine; sve su objavljene u časopisima (Nada, Hrvatska smotra, Mlada Hrvatska, Brankovo kolo, Hrvatsko pravo, Vienac, Prosvjeta, Narodne novine, Novosti).
Zbirka je organizirana kao ciklus u kojemu prva (O tebi i o meni) i zadnja novela (Sjena) funkcioniraju kao lirski prolog i epilog. Dominiraju bizarne i groteskne (Duševni čovjek, On, Vrabac, Ubio!, Osveta ogledala), simbolične i fantastične teme. U njoj su, uz Camao objavljen u Novom iverju, najuspjelije simbolističke Matoševe pripovijesti Balkon, Put u Ništa, Lijepa Jelena, te Cvijet sa raskršća, priča koju je sam Matoš istaknuo kao jednu od svojih "najboljih, najnježnijih stvari". Kod većine tih izrazito lirskih i simbolikom nabijenih pripovijesti središnji lik je društveni marginalac, boem, umjetnik ili književnik (primjerice, "Orlović" u Put u Ništa i Buri u tišini inspiriran je Franom Mažuranićem, a Ugasnulo svjetlo inspirirano je Oscarom Wildeom), a autor u njima zbilji i javi suprotstavlja viši svijet umjetnosti, nedostižne idealne ljubavi, ljepote ili harmonije, kao i motive ništavila i smrti.
1908. O tebi i o meni 1904. Moć štampe 1902. Ugasnulo svjetlo 1901. Bura u tišini 1902. Duševni čovjek 1906. Lijepa Jelena 1903. On 1901. Poštenje 1902. Balkon 1903. Jesenska idila 1907. Prijatelj 1906. Ministarsko tijesto 1902. Vrabac 1907. Osveta ogledala 1904. Ubio! 1902. Put u ništa 1902. Cvijet sa raskršća 1908. Sjena
Matoš was born in Tovarnik in the region of Syrmia, today's Croatian Vukovar-Syrmia County. He went to primary and secondary school in Zagreb. His attempt to study at the Military Veterinary College in Vienna ended in failure. He was conscripted in 1893, but he deserted in 1894, fleeing from Croatia to Šabac and then to Belgrade. He spent the next three years in Belgrade, living in his own words as a "cello player, journalist, and man of letters". In January 1898 he traveled to Vienna and Munich, stayed for a while in Geneva, and then moved to Paris in 1899, where he would stay for five years. During his stay in Paris, he wrote his greatest stories. In 1904 he returned to Belgrade, visiting Zagreb in secret (as he was still a deserter) in 1905, 1906 and 1907. Finally, in 1908, after thirteen years abroad, he was pardoned. He finally settled in Zagreb, where he died of throat cancer. He wrote two dozen published or unpublished works: poems, short stories, articles, travelogues, criticisms and disputes.
Иронични мостове между Хърватия и Париж по бреговете на творчески маскирания бездарен писач в устойчиво (и тук, и там) синекурен свят. И от двете страни отскача гилотиниран морал – отсечената глава се въргаля в халюцинациите на болестта. Пенснето дублира удвоено безочие, но хвърля и бегъл поглед към закучения и потънал в заблудите си невидим добряк (на дъното и тук, и там). И в Сена, и в Сава смотанията на дивашката или аскетичната честност се дави в упойния аромат на тленната вода. От клетка, та в тиган – има ли значение за врабеца кой го е изял.