Ambiciozni triptih MAJKE I OČEVI, objavljen povodom obeležavanja tridesetogodišnjice premijere serijala „Dilan Dog” u Srbiji, simbioza je epizoda koje čine koherentnu celinu, dok istovremeno ponosno predstavljaju svaku od tri Dilanove decenije (pritom, to su neke od najbolje nacrtanih priča viđenih u ovom strip-serijalu). Sadržaj čine: 1. PRIČA O DILANU DOGU (Sklavi & Stano) 2. MATER MORBI (Rekioni & Karnevale) 3. MATER DOLOROSA (Rekioni & Kavenago) i 120 stranica dodataka, predgovora, pogovora, ispovesti autora, isečaka iz scenarija, ilustracija, odbačenih skica, različitih verzija pojedinih tabli, itd.
Tiziano Sclavi is an Italian comic book and novel writer, who has also worked as a journalist. Sclavi is most famous for creating the Italian bestselling comic Dylan Dog, started in 1986 and still ongoing, a horror pastiche featuring a paranormal investigator. More than 450 monthly 90-pages long issues have appeared in the series, with Sclavi as the most recurrent script writer in the first decade of serialisation.
U sklopu proslave 30 godina od izlaska prvog broja Dilana Doga u Srbiji, Veseli četvrtak objavio je jedno posebno izdanje. U pitanju je tvrdoukoričeni album Dilan Dog – Majke i očevi, više nego duplo većeg formata u odnosu na regularnu seriju, u kome su, na preko 400 stranica, sakupljene tri važne epizode koje sad, ovako združene, stvaraju jednu slojevitu i intrigantnu priču o poreklu naslovnog junaka. Album otvara epizoda iz zlatnog perioda – jubilarni stoti broj koji je 1995. godine napisao Sklavi, a nacrtao njegov verni i briljantni saradnik Anđelo Stano. U trenutku kada se po prvi put pojavila Priča o Dilanu Dogu nije naišla na zdušno oduševljenje. Nakon izvanrednih epizoda na kojim su Sklavi i Stano udarili temelje mitologije o Dilanu Dogu i nagovestili njegovo poreklo (pored nezaobilaznog prvog broja – Doktora Ksabarasa/Zore živih mrtvaca, ovu trilogiju sačinjavaju Morgana i Priča ni o kome), Priča o Dilanu Dogu delovala je kao razočaravajući antiklimaks – previše apstraktna, previše pomerena u domen nadrealnog, previše komična, ova epizoda je mnoge zbunila, pa čak i razbesnela (trenutak u kome je obelodanjeno da je Morgana, Dilanova „najveća ljubav“, zapravo njegov majka jedan je od najšokantnijih WTF trenutaka u istoriji italijanskog stripa – a i šire). Danas, dvadeset i kusur godina kasnije, stoti broj deluje solidnije i promišljenije nego što je to izgledalo kada se prvi put pojavio na trafikama. Veseli četvrtak ga je objavio premijerno na srpskom jeziku, u izvornom koloru, na kvalitetnom papiru, što su važni preduslovi da Stanov veličanstveni crtež dođe do punog izražaja.
Sledeća epizoda u odabiru je pomenuta Mater Morbi (originalni broj: 280, broj u izdanju Veselog četvrtka: 71) koja je, neosporno, jedno od remek-dela serijala i kvalitativni vis druge faze Dilanovog stripovskog života. Ono što je za Sklavija predstavljala Smrt, za Rekionija je Mater Morbi – Majka svih bolesti. Bolest, personifikovana u telu zavodljive domine plamenih očiju, postaje Dilanov mučitelj i ljubavnica, a epizoda nudi istinski potresne prizore smeštene u kafkijansku bolnicu i košmarni domen zavodljive mučiteljke. Inspirišući se vlastitim zdravstvenim problemima tokom pisanja scenarija, Rekioni je promenio formulu serijala, istovremeno mu udahnuvši ličnu notu koja uspeva da istinski dirne čitaoca. Uostalom, tema kojom se bavi je univerzalna – od bolesti svi strepe, a jedan od najvećih ljudskih strahova je upravo bolnički lavirint koji vodi ka ništavilu. Rekioni efektno koristi svoje i tuđe strahove, a svesrdnu pomoć mu pruža i izvanredni crtač Masimo Karnevale koji je sa njim sarađivao i na mini-serijalu Siročad, kao i na još jednoj Dilanovoj avanturi – kratkoj priči Pregažen vremenom (peti broj Biblioteke Obojeni program). Ovoga puta, Mater Morbi počinje uvodom u koloru na pet stranica koji nije bio deo regularnog izdanja, a Karnevaleov crno-beli crtež izgleda još privlačnije na većem formatu.
Završna epizoda u triptihu Majke i očevi je najsvežija – u Italiji je objavljena u septembru 2016. godine (broj 361), upravo u čast Dilanove tridesetogodišnjice. Mater Dolorosa je pokazatelj smera u kome je Rekioni pomerio serijal i predstavlja iznenađujuće zadovoljavajući spoj događaja i motiva iz Priče o Dilanu Dogu i Mater Morbi. Zanimljivo, nova epizoda prethodnim pričama daje slojeve koje ranije nisu imale, čini ih dodatno potentnim. U zbiru, ove tri epizode nastale u periodu od dve decenije, dopunjuju jedna drugu na promišljen način i čine veoma zadovoljavajući celinu – treba javno pohvaliti uredništvo Velikog četvrtka što je to prepoznalo i odlučilo da ih objedini u posebnom izdanju. Dolorosa do izvesne mere čak uspeva da „ispegla“ neke neravnine iz kontroverzne Priče o Dilanu Dogu, dok zajedničko pojavljivanje Morgane i Mater Morbi i njihova borba oko malog Dilana predstavlja emotivnu i uspelu nadogradnju postojeće mitologije. Uz to, ova epizoda pruža priliku čitaocima u Srbiji da se prvi put sretnu sa prepredenim bogatašem Džonom Goustom i njegovom asistentkinjom/telohraniteljkom Elizabet Mun, stilizovanom po uzoru na Dijabolikovu Evu Kant – njih dvoje postali su stalni likovi i serijalu, s očiglednom namerom da Goust zameni Ksabarasa na mestu glavnog Dilanovog antagoniste. Rekioni je u slavljeničkom 361. broju spojio staro i novo poštujući tradiciju, pritom se ne plašeći pomeranja granica. Crtež Luiđija Điđija Kavenaga, nedavnog gosta niškog festivala Striporama, spektakularan je, bogat bojama i zadivljujućim vizuelnim rešenjima. Ovaj mladi umetnik je u novembru 2016. preuzeo kreiranje naslovnica Dilana Doga od Anđela Stana, koji je ovaj zahtevni posao uspešno obavljao duže od četvrt veka (izvorna naslovnica za Mater Dolorosu je upravo bila poslednja naslovnica koju je Stano nacrtao), a Kavenagov umetnički doprinos je jedan od glavnih aduta obnove kroz koji serijal prolazi poslednjih godina.
Tri priče čija se snaga ogleda u veličanstvenosti autora koji su ih stvorili: scenarističkoj grandioznosti i likovnoj ekstrapolaciji koje su vapile za formatom makar donekle srazmernih dimenzija. Ovo nisu neka tri tek tako slepljena grafička romana. Brižljivo su odabrana i spojena u jedne korice zato što, uprkos tome što ih možemo posmatrati kao celinu, istovremeno gordo nose različite nijanse krvave crvene boje kao simbol tri Dilanove epohe. Prvi je originalni stoti broj (prva ikada objavljena epizoda ovog junaka u boji, sada napokon i na našem tržištu), predstavnik i zaključna tačka prve, klasične faze, koju je roditeljski tandem prave prve epizode (Sklavi i Stano) zamislio kao moguće finalno poglavlje sage, jer stotinu mahom vrlo kvalitetnih epizoda priličan je uspeh za jedan serijal, nije li? Priča o Dilanu Dogu se ovde, međutim, očigledno nije okončala, jer u suprotnom nikada ne bismo bili u prilici da čitamo 280. broj, „Mater Morbi“. Bez preterivanja, radi se o punokrvnom Rekionijevom i Karnevaleovom remek-delu, prekretnici s razlogom ovenčanom brojnim nagradama, koje preti da nadraste Dilanove okvire, što i jeste najčešće mu upućena kritika: „To nije priča o Dilanu Dogu!“ E pa, upravo taj argument pobija treća priča u knjizi, spektakularna „Mater Dolorosa“ (361. broj), vizuelno nenadmašni dragulj koji zatvara onaj krug što su dve epizode pre nje započele. Predstavnik je najnovijeg, modernog Dilana, stvorena povodom tridesetogodišnjice od objavljivanja prve epizode u Italiji 26. septembra 1986. i simbolizuje konačno (?) stavljanje tačke na njegovu mračnu prošlost, te okretanje ka, ehm, mračnijoj budućnosti. Otud je njena naslovna strana uredničkom odlukom poslednja koju je veliki Stano nacrtao za Dilana, nakon čega je u to sedlo uskočio Điđi Kavenago lično, lucidni genije devete umetnosti XXI veka i autor ikonične ilustracije na prednjoj korici. Upoznavanje domaće publike sa Kavenagom kroz ovaj svojevrstan prozor u budućnost definitivan je kraj jedne i početak neke nove ere.
Postojale su dve vrste bojazni u vezi ovog izdanja, od kojih se jedna rodila pre kupovine a druga tokom čitanja: Prva je bila ta da, usled opravdano velikog interesovanja ljudi, neću uspeti da se dočepam knjige koja se u rekordnom roku rasprodala kod nas (doslovno za dva meseca) i od čije potrage sam odustao ali se igrom slučaja zalomilo da je ostao poneki primerak kod izdavača te sam ga se uspeo dograbiti. Druga se rodila tokom čitanja druge priče "Mater Morbi" koja mi je možda i najbolja priča otkako je "Veseli Četvrtak" krenuo da izdaje Dilana. Nisam ranije imao prilike da čitam išta što je Rekioni pisao ali način i pogotovo reference korišćene tokom stvaranja ove priče, terale su me da razvučem čitanje na delove, kako ne bih iz jednog zalogaja zgutao celo izdanje. "Mater Dolorosa" je, na sreću ili nesreću, bila ne toliko dinamična, kreativna i po ovaj mali mozak razarajuća kao prethodna te se uspostavio neki balans kad je u pitanju Dilan.
Sve u svemu, nakon ovog izdanja, Dilan mi, rame uz rame sa Kortom, ostaje omiljeni strip karakter čijim ću se izdanjima radovati i vraćati, pogotovo ovom.
Prekrasno izdanje sa dvije priče viška. Priče koje ni na koji način ne doprinose Dilanovom mitosu. Pogotovo ne svojom nekvalitetom. A kad se sjetim da je epizoda 300 djelovala kao nepotreban pokušaj petljanja u Sclaviverse... Ruju je za Recchionija mila majka. Recchioni se stuštio na Dilana ko neki mačo meteor i stalno nešto brlja i prčka samo da bi brljao i prčkao, ne da bi ispričao išta suvislo ili pridodao postojećoj biografiji. Što se mene tiče, ne bi mu trebalo dati da prismrdi ikad više blizu Dilana, što se, nažalost, neće desiti. Upropaštavanje je tek počelo. :(