Ovo je još jedna od onih knjiga gde se život slio na papir.
Uprošćeni opis deluje sasvim skučeno mučno: majka autističnog deteta piše o svojoj svakodnevici. Iako je obojen nevericom i najrazličitijim preispitivanjima – ljubav, koliko god to delovalo patetično, pobeđuje.
Deluje gotovo pa neverovatno da roditelji dece koja pripadaju autističnom spektru u Norveškoj imaju vrlo slične probleme kao u Srbiji: problemi sa državnim institucijama, obrazovnim i zdravstvenim sistemom, medijima, i, naravno, inkluzijom. Jasno je da je inkluzija tu jedno od presudnih pitanja – jer, kako autorka u nekoliko momenta bolno snažno pokazuje – postoji mogućnost da za neku decu, prosto, to nije rešenje i da bi samo stalni rad sa specijalnim pedagozima mogao pomoći. A jedna od najuznemirujućih i najtužnijih saznanja koje roditelj može da ima je da shvati, nakon mnogih bolnih iskustava, da nikada neće ni moći da komunicira sa svojim detetom, da će između njih postojati nešto sasvim nepremostivo. (Taj momenat me je podsetio na sjajan roman Doris Lesing „Peto dete“.) A to nipošto nije stvar do dobre volje ili ljubavi, već do nužnosti situacije – dečak, ne mogavši da pobegne iz sebe i od sebe, može samo s vremena na vreme da agresijom pokuša da reaguje na okolinu i to ne da bi mu okolina odgovorila, već jer druge mogućnosti nema.
Kao srednjoškolac sam posetio jedan dom za decu ometenu u razvoju i ova knjiga mi je oživela to sećanje. Na potkrovlju, koje je korišćeno kao fiskulturna sala, nas nekoliko se okupilo da se družimo, donesemo slatkiše i sviramo (ja sam udarao u tam-tam – nisam se nešto proslavio, ali namera je dobra, molim lepo). Rečeno nam je da izuzetno lepo reaguju na muziku. Takođe nam je neko rekao da pojedini sve razumeju i osećaju, samo što to nikada ne mogu da ispolje. I ta tananost susreta u sitnim prepoznavanjima se opire rečima. Uzajamnost je lekovita i iskupljujuća. Međutim, iako vas dirne kada mislite da ste doprli do nekoga, shvatite da neki osmeh može da bude samo grč.
Olaug Nilsen između ostalog i zbog toga često piše u drugom licu – ona se obraća sinu od kojeg nikada neće moći da dobije odgovor. Cela knjiga je zato zamrznuti urlik, pokušaj da se popravi ono što je nepopravljivo, ali, vrlo je važno istaći – iako ispovedno razoružavajuće, ne i bez humora. Posebno je ovde delikatno što je specifičnost deteta preobražujuća za čitavu porodicu – neverovatno često se zaboravlja da ne odrastaju samo deca, već i roditelji. A odrastanje kao odrastanje zna da bude gorko-slatko, nepodnošljivo i dragoceno.
A odrastaju, makar malo, nakon čitanja ove knjige i čitaoci.