Pitanje anatomije

by Marina Vujčić

Tražim gospođu za milovanje mojih leđa. Isključivo leđa.
Sigurnost, diskrecija i dobra zarada zajamčeni.
Taj će neobični oglas objavljen u Večernjim novostima spojiti dvije potpuno različite osobe. Inženjera koji dobro živi od slučajnog izuma i bankarsku službenicu koja ima kredit u švicarcima, propali brak i oženjenog ljubavnika.
Gospođa Veronika Vinter upravo je u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. Ali gospođa Vinter vjeruje svojoj intuiciji, a oglasnik joj je već više puta u životu išao na ruku. Leđa su na nezgodnom mjestu, razložio je gospodin Florijan Bauer na prvom susretu s gospođom Veronikom Vinter. Cijeli taj aranžman ustvari je pitanje anatomije – počešati se po leđima još i možeš, ali milovati nikako.
U svojem šestom romanu, Pitanje anatomije, Marina Vujčić kao temu opet uzima usamljenike, čudake. Ono što se isprva čini kao komedija karaktera i situacije, brzo će se pretvoriti u introspektivnu vivisekciju dva usamljena ljudska bića. Jer Florijanu, ali i Veroniki, ne nedostaje samo milovanje u životu. Mnogo je važnije pitanje što im se krije ispod kože.
Dodiri kod Marine Vujčić – kao uostalom i riječi – nisu ni bezazleni, ni nebitni. Ona svojim pričama otima svakodnevni život banalnosti i zaboravu; iz „prosjeka“ izvlači slike, priče i ljude koji se potom duboko usijecaju u čitateljski imaginarij. U pitanju je autorica koja precizno, izbrušenim stilom, finom ironijom i velikom vještinom pisanja razotkriva sve ono što mislimo i osjećamo. I, naravno, skrivamo.

Genres: Fiction

279 pages, Paperback

Published September 1, 2017

About the author

Marina Vujčić rođena je 1966. u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku.
U nakladi izdavačke kuće Profil 2010. godine objavljuje roman "Tuđi život", a 2014. u izdanju Hena coma knjigu drama "Umri ženski" i roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" koji je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost.
Za dramu "Umri ženski" 2014. godine dobila je nagradu Marin Držić, a za dramu "Podmornica" istu nagradu 2017. godine.
2015. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Mogla sam to biti ja".
Iste godine na natječaju V. B. Z.-a i Tisak medije romanom „Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V. B. Z.
U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem 2016. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Otpusno pismo".
2017. godine u izdanju Hena coma objavljuje roman "Pitanje anatomije".
2019. godine u izdanju Frakture izlazi joj roman "Pedeset cigareta za Elenu".
Živi na selu, na brdu iznad Trogira.

Reviews

[Zoran Žmirić]

Priču novog romana Marine Vujčić “Pitanje anatomije” nose dva lika koje je život, svakoga na svoj način, zbog niza okolnosti začahurio i učinio čudacima. Jedan kratki međusobni susret iniciran novinskim oglasom upalit će u njima neka nova svjetla i na vidjelo izvući do tad skrivene traume i opsesije. A kad vam jednom upaljeno svjetlo obasja smeće koje ste godinama gurali u mračne zakutke svojih sobičaka koje hrabro zovete život, slijedi generalno čišćenje i novo blistavilo ili gušenje u vlastitom jadu. Kod Veronike Vinter i Florijana Bauera sve su opcije otvorene.

Više na linku: https://goo.gl/Z8qh5U

[Biljana]

Neočekivano brzo, u jednom zalogaju, progutala sam Pitanje anatomije. Malo je reći da sam ugodno iznenađena, drhtavica je bila vrlo slična onoj kod čitanja djela g. Mire Gavrana. Pitko, jasno, a opet višeslojno i prilagodljivo, poput plastelina, Pitanje anatomije lako svatko može ukalupiti u svoj način razmišljanja, modelirati ga prema svojim potrebama.
A što je na kraju bilo s Florijanom Bauerom i Veronikom Vinter, ima naznaka, sugestija, a opet, mogućih ishoda i kombinacija je više, a sve griju oko srca.
Veliki palac gore i srdačne preporuke za čitanje!
"Kad se čovjek izloži, može mu se dogoditi svašta, ali dok je živio pod svojim staklenim zvonom događalo mu se puno gore od toga 'svašta'. Događalo mu se jedno dugotrajno 'ništa'. Praznina čije su metastaze već bile zahvatile dobar dio vitalnih organa, sa srcem kao primarnim žarištem. "

[Tonkica]

Heh! Kada sam ju vidjela na polici u knjižnici, morala sam ju uzeti iako me doma čeka tisuću knjiga za čitanje! Hi hi hi hi
Jedan nježan ritam vlada knjigom, koji se pred kraj mrvu ubrza.. Likovi ga savršeno prate, te je sve skupa jako lijepo napisano. Mogu reći da se u knjizi u biti ne radi o ničem posebnom, ali (da ne spojlam) samo ću reći da nije tako. Ono što se ponekad smatra bez veze i nebitno, često preraste u nešto ekstra! Volim Marinine likove i ostat će mi u lijepom sjećanju i Veronika i Florijan..

[Crvena Kraljica]

Za mnoge hvaljena knjiga,za mene solidna trojka. Pet za ideju,tri za radnju koja me je umorila.

[Valentina]

Sam početak čitanja nije bio obećavajuć i palo mi je na pamet da mi je Stolareva kći možda postavila previsoke standarde… i što dalje. A ništa, nastavljam. Ipak je to Marina Vujčić, a teško da će me ona baš razočarati.

Knjiga je opet iz knjižnice, ovaj put, ne ganz nova, neki dijelovi su podvučeni. Odlučila sam se na komunikaciju s nepoznatim prethodnim čitateljem/icom i to je čitanju dalo neki zabavan ton - igriv osjećaj da nisam sama u tim luckastim retcima. Evo što je prethodna čitateljica podvukla (više puta su me nasmijali odabiri te osobe): “Jednog mu je dana prekipjelo zbog gubljenja vremena na smišljanje jelovnika pa je u bilježnici napravio popis sto pedeset obroka, čime je zauvijek riješio problem. Krene od prvog obroka - pileći paprikaš s rižom - pa kuha redom dok ne dođe do kraja popisa - na kojem je juneći ramstek s pečenim krumpirom”.

“Dobar je život, po mišljenju gospodina Bauera, u velikoj mjeri stvar prevencije.”

Roman je s vremenom bio sve zabavniji pa u liku gospodina Florijana Bauera vidim tragove Jacka Nicholsona odnosno pisca Melvina Udalla (As Good as It Gets).
“Eto zašto on izostavlja druge. S njima uvijek neki problemi, prije ili kasnije. To da je čovjek društveno biće, prema gospodinu Baueru izmišljeno je samo radi razmnožavanja”. Ima i elemenata Ovea iz Čovjeka zvanog Ove (knjiga Fredrika Backmana). Gospodin Bauer grozio se bilo kakve komunikacije, a uzrujao bi se ako bi samo pomislio da nekom kaže oprosti…

Kao i u romanu Susjed, ima puno klišeiziranih slika, koje su tako tu, tako sveprisutne - pa zato ih i ne možemo zaobići niti prestati o njima pisati i polemizirati.
Književnost i drugi autori nepresušni su izvor Marinine inspiracije. Sve to Marina upakira sa šarmom i humorom. Na kraju romana ostaje dobar osjećaj. Što je ljepše od toga?

[Klara]

Odlična knjiga. Prva polovica nije mi tekla ni glatko ni čitko, iako je Marinin stil pisanja upravo takav. Djelovala mi je čak mrvicu zamorno, međutim obrat se dogodio i to itekakav. Karakterizacije likova višeslojne, igra riječima nenadmašna, poetika i umjetnost tu, tematika leđa kao takva jedinstvena, maštovitost na razini. Što reći, divno, divno! Hvala osobi koja dobro gađa moj čitateljski ukus i zahvaljujući kojoj ova knjiga sad stoji i na mojoj polici.

[Sara Zovko]

Odjednom je shvatila da ta leđa kojima se već danima opsesivno bavi demantiraju cijelu njezinu teoriju o održivosti samoće. Ako čovjek ima dio tijela koji sam ne može dodirivati, znači da su priroda, svemir, Bog- kako god to zvali- stvari zamislili drugačije od onoga u što sama tvrdoglavo vjeruje. Jer da su nas dizajnirali za samoću, imali bismo ruke od dva metra kojima možemo bez problema dosegnuti i milovati svaki centimetar svoga tijela i kojima se možemo sami obujmiti kad god poželimo zagrljaj. Pa evo, i sama ta imenica, leđa, taj srednji rod koji nema gramatičku množinu jer je imenica zbirna, zapravo znači da jedino to i ima- množinu koja se ne može upotrijebiti u jednini.


Sjajno. Samo ću to još napisati.

[Književne crtice]

Postoji li književno djelo o leđima? Mislim da ne. Imamo pripovijetke "Nos"(Gogolj), "Ruke"(Marinković) pa čak i novelu "Bradu" (Kamov), ali nitko se do sad nije bavio leđima.

Vujčić kao lajtmotiv uzima leđa, međutim ovo nije samo roman o leđima nego i o čovjekovoj egzistenciji u današnjem svijetu. Ljudi se sve više otuđuju jedni od drugih, zaokupljeni su materijalnim stvarima te dok jedni žive u blagodatima, drugi se bore za preživljavanje. No, ovaj roman pruža nadu jer Vujčić iznosi toplu ljudsku priču, priču nakon koje shvatite kako život ipak nije jednoličan te da je nekada potrebno učiniti malu stvar, makar i rizičnu kako bi se sve preokrenulo na bolje.

Ogromne preporuke!

[Helena (Renchi King)]

Mali,neobičan oglas u Večernjem listu,spojit će dva samotnjaka i pokrenuti niz emotivnih potresa u njihovim životima.
Leđa,kao dio tijela,nemaju samo anatomsku ulogu.Predstavljaju nam (i tehnički) nešto "nedodirljivo" samome sebi.
Potrebu da imamo još jednu osobu blizu,da budemo u nekoj zajednici.
Fantastična lavina svakakvih misli pokrenut će se kod naših protagonista,kao i kod nas čitatelja.
Marina Vujčić iz banalnih stvari koje samo "okrznemo" (možda čak niti to) u mislima,stvori zanimljivu temu za roman.
Vrhunski ju "isecira" i učini je napetom.
Priča koja je smještena u današnje vrijeme, izmučeno raznim financijskim poteškoćama,uspješno odmiče svakodnevicu i ulazi u svijet dubokog promišljanja o bitnom i osobnom.
Kako neznantne i nezamijećene stvari imaju učinak na neke procese oko nas....
Naravno,nemamo vremena ni želje razmišljati o takvim stvarima,gospođa Vujčić to uspješno odrađuje za nas!
Još jedanput kod mene je potvrdila status najčitanije hrvatske spisateljice:-)

[Amy Dal]

Moja nova omiljena autorica.

[Adrijan]

Jedna dosadna osoba upozna drugu dosadnu i onda postanu još dosadnije. Problem je u meni.

[Željko Erceg]

Izvrstan roman i vrijedan čitanja, dakako za ljubitelje malo "komornijeg" stila jer se cijela radnja temelji na ponašanjima dva glavna lika. Izvrstan stil pisanja vas vodi kroz stranice "nožem kroz maslac" no iako je okidač svega, doista bizarna i zabavna želja glavnog junaka da mu netko pruži profesionalne usluge "milovanja leđa", ono što meni nedostaje je humor u samom djelu. Rekao bi netko, pa što, čitaš i druge knjige, i thrillere bez humora, zašto bi ti to baš ovdje smetalo? Ne znam, ali eto, možda baš zato jer je sve u njoj i simpatično i razumljivo, ... a možda sam postao "zanovijetalo". :)
===
Drugo čitanje - 20.1.2023. i popravljena ocjena s 4 na 5. A evo zašto :)
===
Nemam običaj čitati isti roman dvaput, ne sjećam se kad sam to zadnji put učinio, a, eto, 'Pitanje anatomije' bih vjerojatno pročitao i treći put. Počelo je sa željom da ga predstavim u Timbru i da se samo podsjetim na neke dijelove, a završilo s ponovljenim čitanjem i jednakim uzbuđenjem kao u prvom susretu, te ponovnim slanjem WhatsApp preporuka svojim najbližima.

A otkud mi podsjetnik na baš taj, davno pročitani roman? 'Pitanja anatomije' se zapravo sjetim skoro svaku večer dok netko od mojih traži da mu uz gledanje TV-a češkam leđa. OK, kao što Marina kaže, fizički osjećaj češkanja bi oni mogli proizvesti i sami, nekom spravom, štapom, trljanjem uz dovratak, ali kako dobiti onaj dio kad češkanje pređe u milovanje? To pitanje i oglas kojeg udovac Florijan daje na prvim stranicama čini jedan od najoriginalnijih početaka koje sam do sada vidio.

Bizaran problem udovca je autorica iskoristila kako bi otvorila pogled u svijet dvoje usamljenih junaka, ljudi kojih među nama ima bezbroj, pa sam se pitao koliko Florijanovih osobina ima i u meni. Bih li trebao s nekim navikama i sam jednom raskrstiti, je li vrijeme za neke nove puteve koji bi donijeli nove motive. I to je po meni zapravo najveća vrijednost ovog romana, poziv da izađemo iz svojih začahurenih svjetova kao pobjednici. A sve uz izvrstan, jednostavan stil pisanja koji, skoro trilerski, dinamički niže stranicu za stranicom.

Drugi aspekt koji mi je ulijevao energiju tijekom čitanja je nevjerojatan broj ideja koje je Vujčić prezentirala, od životnih zaokreta i novih aktivnosti glavnih junaka do sjajno ukomponiranih prezentacija intrigantnih kratkih proza već etabliranih autora. Tu je toliki set originalnih pristupa da sam se znao zateći kako na istim temeljima i sam razmišljam o novima. U tom smislu ova suvremena priča uz probleme gospođe Vinter, kredite, prezaduženje, tajne ljubavne veze i osjećaje nemoći ili Florijanovu prazninu nakon gubitka voljene osobe djeluje kao priručnik samopomoći. Priručnik koji može pokazati kako do svjetla na kraju tunela te koliko je u životu bitan međuljudski odnos. Bez obzira bili u neimaštini ili sa sredstvima za pet života, opterećeni dnevnim ritmom ili nedostatkom vizije što sa sobom, Marina je ispisala recept s izvanrednim finalom.
==
Nakon prvog čitanja sam na Goodreadsu ostavio četiri zvjezdice uz jedinu zamjerku - nedostatak humora. Bezveze, znam, ali tko zna što sam čitao prije njega ili u kakvom sam bio stanju. Sada sam ga poput Florijana iz romana, gledao sasvim drugim očima te se smijao dijelovima koje sam prije zanemario prvenstveno umoran od 'duodrame'. Danas bih ovaj roman svrstao uz bok meni omiljenog Fredrika Backmana ('Čovjek zvani Owe', 'Britt-Marie je bila ovdje'...) i zamjerio jedino što nije preveden na puno više jezika, osim talijanskog. 'Pitanje anatomije' uz dobar prijevod i agilnog izdavača može na globalnom nivou reprezentirati našu književnost.

A roman koji je zaslužio dvostruko čitanje od mene zaslužuje i dvostruki bis, buran aplauz. Možda i odlazak na listu HZZO-a za obavezno godišnje konzumiranje. Razmišljat ću o tome i večeras dok svojima budem češkao leđa. Bravo!
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...

[Alica]

Ovo mi je jedan od boljih prikaza samoce i otudjenosti. Ozbiljnost introspekcije i unutarnjeg zivota likova koji zavrse optimizmom. Moja preporuka definitivno!

[Silva]

Vizualiziram i obožavam cijeli taj opus Leđopisa i ostatak ciklusa Pitanje anatomije.
Sve mi se toliko uvuklo pod kožu da će mi se sigurno stvarati trnci po leđima da ovu izvrsnu knjigu opet koji put prolistam.
Marina je autor baš po mom guštu. ❤️

[Alessia Scurati]

Non avrei mai messo le mani su questo romanzo se Luca, libraio bravissimo (per me, il milgiore di Milano), non me lo avesse consigliato.
In realtà, ci ho messo un anno a recepire il consiglio, ma meglio tardi che mai, no?
Dunque: intanto è un romanzo che parte da un'idea fantastica.
Che potete leggere cerchiata in rosso sulla copertina tra gli annunci - o spiegata nella quarta.
Un uomo rimasto vedovo sente la necessità che qualcuno torni ad accarezzargli la schiena (azione che non può compiere da solo).
Pertanto mette un annuncio su un giornale.
Da queste premesse si snoda una storia che è di solitudini, di accettazione, di incomprensione e di come gli esseri umani costruiscono legami.
Scrittura semplice e scorrevole per una storia non banale.

[Robert Petkovic]

Marina Vujčić, majstorica introspekcije, uspjela je ovom knjigom kreirati nešto gotovo nemoguće - introspektivni dijalog. Da je riječ o nekom manje vještom autoru, dobili bismo sladunjavi predložak za niskobudžetni film kojeg bi HRT emitirao nedjeljom popodne. Ovako smo dobili priču koja svakom svojom stranicom skida novi sloj kože s leđa protagonista i otkriva njihov strah od suočavanja s nečim što svakom novom stranicom, potezom ili slikom postaju.
Rijetko ovako nešto napišem, ali volio bih pročitati nastavak. No, vjerujem da će kvaliteta romana “Pitanje anatomije” i dalje biti u tome što nastavka nema. Uostalom, autor nešto treba i prepustiti mašti čitatelja, ne treba nam baš sve nacrtati ili napisati, zar ne? ;)

[Mia Misirlić]

"Odjednom je shvatila da ta leđa kojima se već danima opsesivno bavi demantiraju cijelu njezinu teoriju o održivosti samoće. Ako čovjek ima dio tijela koji sam ne može dodirivati, znači da su priroda, svemir, Bog - kako god to zvali - stvar zamislili drukčije od onoga u što sama tvrdoglavo vjeruje. Jer da su nas dizajnirali za samoću, imali bismo ruke od dva metra kojima možemo bez problema dosegnuti i milovati svaki centimetar svoga tijela i kojima se možemo sami obujmiti kad god poželimo zagrljaj. Pa evo, i sama ta imenica, leđa, taj srednji rod koji nema gramatičku množinu jer je imenica zbirna, zapravo znači da jedino to i ima - množinu koja se ne može upotrijebiti u jednini."

[Dominik Škrabal]

✨10✨
Nemam riječi ... osim, želim još ovakvih knjiga! 😊💖
Hvala Marini za sve naslove, ali ovaj će zasjesti na mjesto najdraže njezine knjige - barem dok me neka druga ne izuje iz cipela. 😁

[Sanja]

Ova mi je knjiga legla kao cheesecake u pms-u! Svaka savršeno tečna i sočna rečenica, svaka situacija koja se postepeno i milo stvara pred čitateljem nosi jasnu i toplu poruku - nikad nije kasno za pospremanje ormara od viškova ili punjenje manjkova... Život je onakav kakav odaberemo, ali trebamo otvoriti oči i prigrliti promjenu kad god i u kojem god obliku došla. Koliko li je samo Veronika i Florijana oko nas da ih ni ne primjećujemo, koliko je nas takvih i mirimo se s time? A kako je lijepo kad ti netko miluje leđa...

[Maja]

Ovu autoricu otkrila sam sasvim slučajno sa knjigom Susjed, a onda u knjižnici posudila SVE iz njenog opusa. Super je, na neki način podsjeća me na Amélie Nothomb.

[Mira Margitta]

Knjiga me ugodno iznenadila.

[Ena]

Genijalna priča! Marina Vujčić mi je trenutno na uvjerljivo prvom mjestu hrvatskih spisateljica.

[Lovro Herbai]

Mmmm... Izvan koncepta i odlične prve trećine, ovo je zapravo jako uobičajen roman s čijom smo pričom zasigurno već svi upoznati. Zadnji primjer koji mi pada na pamet je onaj svjetski fenomen "Čovjek zvan Ove" - koji me se nije nešto dojmio u obje svoje filmske adaptacije - a jedna recenzija na poleđini izdanja koje posjedujem spominje upravo to djelo. Utoliko, mogu si zamisliti ovo kao film Roberta Zemeckisa s Tomom Hanksom u ulozi Florijana Bauera, mrzovoljnog starčića koji odbija ljude od sebe jer mu je žena umrla i nauči ponovno voljeti ljude uz pomoć žene koja mu postane nenadani prijatelj. To je "Pitanje anatomije", inače, iako isto vrijedi za "Čovjeka zvanog Ove".

Onako, zanimljiv je početni incident, tj. pokretač radnje, ali u nekom trenutku postane toliko sladunjavo i predvidljivo da graniči s iritantnošću, a i malo je predugo s obzirom na radnju pa zna biti repetitivno jer imamo samo par likova čije se perspektive izmjenjuju svakim poglavljem, a njihovi dnevni životi generalno su isti. Ima dosta humorističnih trenutaka koji uspijevaju, kao i komičnih zavrzlama, a i likovi nisu nezanimljivi, samo što, eto, postoji ograničenje koliko puta se mrzovoljni starčić može usporediti s kaktusom koji svojim bodljama odbija druge, a da ja ne zakolutam očima.

Ako volite takve feel-good priče s mnogim slučajnostima u radnji, gdje se sve uspijeva riješiti brzo, gdje ništa zapravo nije problem i nema velikih uloga, ali ima puno lijepih rečenica o ljepoti života i voljenju drugih - ovo je onda savršeno za vas i preporučio bih ju maksimalno. Ja sam očekivao ipak malo više.

[Zdenka Mladina Dadas]

Nije ovo samo pitanje anatomije, ovo je pitanje smisla ljudske egzistencije. I još gomila potpitanja na koje jednom morate odgovoriti sami sebi gledajući se u oči, a ne iza leđa.
Dodatni bonus knjige je da sam čitajući imala osjećaj da me netko cijelo vrijeme lagano češka po leđima.

[Tea]

Pitka, jednostavna, a tako wholesome. Izvrsna razrada likova i priče, skoro da ni ne primjetiš kada dođeš do kraja.

[profil_peti čita]

Jako nadahnjujuća knjiga za nekoga tko se razumije u bilo koju vrstu umjetnosti. Tijekom čitanja očekujte koktel emocija. Napominjem, ako se razumijete u neku vrstu umjetnosti. Ako se ne razumijete, ova knjiga vam neće pomoći i neće doprijeti do vas.

“Umjetniku samo treba prava tema da bi izrazio svoj puni potencijal…”

[Dobrila Bozic Novak]

Možda smo se sreli u krivo vrijeme. Nismo se baš našli. Dva samotnjaka koji su sami sebi dovoljni poveže jedan oglas. Odlična ideja! Ali radnja mi je nekako djelovala usporeno. Nimalo dinamično. A sad sam u nekom razdoblju kad mi dinamika baš fali. "Mogla sam to biti ja" me oduševio pa sam očekivala možda previše.

[Vesna M]

Već u prvim minutama obuzela ju je tuga zbog spoznaje da nešto tako elementarno doživljava prvi put u životu. Jer, njezina zapostavljena leđa nisu pamtila milovanje. Tu i tamo neki dodir, više neizbježan nego s namjerom - to da, ali ništa više od toga.

[Veronikab]

"Novi život nije nešto oko čega se komplicira, pogotovo kad ti onaj dojučerašnji nije po mjeri."

[Suska]

Nije Marquez, ali odličan roman, od početka do kraja! Bravo!