Usred ratnih godina, ranih devedesetih dvadesetog stoljeća, jedno od najpoželjnijih zanimanja bilo je ono vozača ili prevoditelja u snagama Ujedinjenih naroda. Značilo je to relativno visoke plaće, sigurnost i sređenost za razliku od kaosa, siromaštva, pretvorbe i ostalih zala koja su se događala. Ovo je priča o njima, o vozačima, o trojici njih, o ljudima koje su svi gledali s podozrenjem i zavišću. Tri čovjeka, tri svijeta, tri sudbine. Hrvoje – snalažljiv, premazan svim mastima, Tommy – mlad, neukrotiv i nevjerojatnih vozačkih sposobnosti, te Rudolf – profesor, iskusan i smiren, s velikim znanjem jezika.
Trojac ubačen u vrtlog sitnih i krupnih makinacija svjetskih mirovnih organizacija pokušava izvući najbolje za sebe i svoje. Kroz bezbroj peripetija, u tankom limbu gdje nestaju i Dobro i Zlo, Ludwig Bauer piše roman koji kroz dosad neviđenu optiku gleda našu nedavnu prošlost. Šoferi stalno rade na rubu života i smrti, a njihov život prepleće se sa životima osoba koje prevoze, oni su i lokalni vodiči i rame za plakanje
Najgore mi je čitati knjigu u kojoj me ni jedan od likova ne dotiče. Jednostavno, ni Hrvoje, ni Tomislav, a ni Profesor nisu mi bili dovoljno zanimljivi, već prilično površni, banalni. Ovo je priča o šoferima , priča o Domovinskom ratu, ali ta priča ne ide dovoljno u dubinu, nekako je previše hladna. Pored glavnih likova, ni ostali likovi nisu nešto spektakularno zanimljivi niti ostaju u pamćenju. Očekivala sam puno više.