Salon za plakanje

by Pavao Pavličić

Kada nestanak slavne glumice uznemiri njezinu obitelj i prijatelje, urednika Crne kronike i istražitelja-amatera Ivu Remetina zamolit će njezini prijatelji da pokuša odgonetnuti što se s njom dogodilo. Osim te zamolbe, zamolit će ga i da o cijelom slučaju ne obavještava policiju, što je već mali problem. Jer, kako to ne učiniti kad je Remetin svoje najveće istražiteljske uspjehe postigao upravo u suradnji s policijskim inspektorom Šoštarom? No ta dvojba neće dugo trajati jer će se na zagrebačkoj Trešnjevci zaredati niz otmica žena koje svojim izgledom podsjećaju na nestalu glumicu pa će se niz nesretnih okolnosti početi povezivati u spiralu događaja koji bi za otete žene mogli završiti kobno. Zahvaljujući informacijama koje dobiva od Šoštara i zaključcima koje izvlači iz svog bogatog novinarskog iskustva Remetin će uspijeti pronaći nit koja spaja sve zločine, no hoće li ostati vremena i da se otete žene spasi od sigurne smrti...?
Novi roman Pavla Pavličića napeti je triler kojim autor još uvijek uspijeva održati najviše, prvo, mjesto među domaćim autorima ovoga žanra. Istražitelj-amater Ivo Remetin, nakon brojnih avantura u romanima Krvna veza, Tri petka u travnju, Crveno pile, Zmijska serenada, Tužni bogataš i drugima i dalje je podjednako vispren i inteligentan detektiv koji to, zapravo uopće nije, nego mu dugogodišnje novinarsko iskustvo pomaže u rješavanju zamršenih slučajeva. Remetin, kao hrvatski Hercule Poirot rješava još jedan zamršen slučaj i romanom Salon za plakanje nastavlja svoj uspješan niz napetih avantura.

296 pages, Paperback

Published January 1, 2017

About the author

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je poredbenu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike (Sesta rima u hrvatskoj književnosti).
Od 1970. g. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i danas redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, 1979, Književna genologija, 1983, Stih u drami, drama u stihu, 1985, Sedam interpretacija, 1986, Poetika manirizma, 1988, Stih i značenje, 1993, Barokni stih u Dubrovniku, 1995.
Književnu karijeru započeo je kao novelist i izdao je tri knjige pripovijedaka:Lađa od vode, 1972, Vilinski vatrogasci, 1975, Dobri duh Zagreba, 1976, te dvadesetak romana: Plava ruža, 1977, Stroj za maglu, 1978, Umjetni orao, 1979, Večernji akt, 1981, Slobodni pad, 1982, Trg slobode, 1986, Rakova djeca, 1988, Koraljna vrata, Diksilend, Kruh i mast,1996...
Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom posljednjem romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.
Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Reviews

[Biljana · Rating 4 out of 5]

Dobra, čitka, sviđa mi se stil pisanja, jer se brzo i lako čita, nema dugih i napornih dijelova, čitanje je lako kao gledanje nekog krimića. Napetost visi u zraku i čitatelj zna da će se nešto desiti, ali autor to uspješno skriva sve do kraja, uspjela sam skužiti rasplet tek 50-ak strana prije kraja. Urednik Crne kronike Ivo Remetin mi baš nije "hrvatski Hercule Poirot", ali je zato uvjerljiv, realan lik kojeg se može bez problema zamisliti kako šeće Trešnjevkom.

Sve u svemu, preporuka!

[Sandra Nedopričljivica · Rating 3 out of 5]

Pomalo predvidivo, ali i dalje sam slaba na Remetina i Šoštara... :)

[Dobrila Bozic Novak · Rating 3 out of 5]

Razočaranje. Očekivala sam puno više. I od radnje i od likova. Kad čitaš Cartera, Keplera i Adlera Olssona, "Salon za plakanje" ti sjedne kao epizoda iz "Zlatka i detektiva" (ne znam sjeća li se još itko osim mene te dječje emisije).

[Tiana Ferenčić · Rating 4 out of 5]

Zanimljiva tematika, pitko i lako čitljivo štivo, ali ipak pomalo predvidljivo. Kraj sam predvidjela na prvoj trećini romana, ali to valjda ide tako kada čitate previše krimića, rijetko vas što može iznenaditi. Doduše preporučila bih roman za razbibrigu i kao lagano ljetno štivo.

[Marija Juračić · Rating 3 out of 5]

U dobrom krimiću ništa nije onakvo kakvim se čini. To dobro zna Ivo Remetin, urednik Crne kronike, koji je sa svojim prijateljem, policijskim inspektorom Šoštarom riješio već mnoge zločine koji su znali uznemiriti građane Zagreba.
Zato se nije previše uznemirio kada je jednog pospanog poslijepodneva, nakon kratkog drijemeža, u svom dnevnom boravku ugledao potpukovnika JNA u kompletnoj oficirskoj uniformi. Godina je 2015. i Remetinu je jasno da tu nešto nije u redu. Istina je da je već dobrano zagazio u godine, da su mu se misaoni procesi pomalo usporili, da stvari sve češće zaboravlja, ali ne događa se ovakva situacija svakodnevno, a pogotovo se ne događa da te potpukovnik JNA 2015. godine usred Zagreba zamoli da riješiš slučaj otete žene. I Remetin će se dati u potragu za otetom ženom. Užurbani ritam grada, u kojem se dogodi još nekoliko otmica žena sličnog izgleda, je kulisa kojoj on kontrira svojim smirenim i racionalnim postupanjem. Njemu ne stoje na raspolaganju forenzički laboratoriji, ekipe istražitelja, on radi postepeno, polako povezujući dostupne činjenice, a sve su one prezentirane i čitatelju koji na kraju romana neće moći zamjeriti piscu da je išta relevantnog za istragu prešutio.
Kriminalistički roman nije samo enigma, zagonetka- odgonetka. On je i konkretan život koji ima svoju socijalnu pozadinu, u kojem djeluju razni likovi sa svojim ljudskim htijenjima, strastima i razmišljanjima. Pavličić licima daje karakter, temperament, određen nivo inteligencije. Zato Remetin nije papirnat, plošan lik. Vrlo je uvjerljivo prikazan njegov obiteljski život, u kojem su izražene njegove uloge supruga i djeda, a i njegov trenutačni zanos lijepom profesoricom doprinosi psihološkoj složenosti lika.
Na kraju treba reći da naslov romana sa zadnjim njegovim stranicama dobiva svoje potpuno značenje.