Acusado de plagio tras el éxito de Una tumba para Boris Davidovich, llevado al paroxismo por la intelligentsia comunista, Danilo Kiš escribió su «libro de la redención». En él nos conduce hacia una metáfora global, la de la lección de anatomía desarrollada como símil del Arte. Festín sangriento en el que el arte triunfa sobre la banalidad y las ideologías totalitarias, Danilo Kiš se nos muestra como un cirujano inclinado sobre el cadáver del kitsch artístico e ideológico.
Danilo Kiš was born in Subotica, Danube Banovina, Kingdom of Yugoslavia, the son of Eduard Kiš (Kis Ede), a Hungarian Jewish railway inspector, and Milica Kiš (born Dragićević) from Cetinje, Montenegro. During the Second World War, he lost his father and several other family members, who died in various Nazi camps. His mother took him and his older sister Danica to Hungary for the duration of the war. After the end of the war, the family moved to Cetinje, Montenegro, Yugoslavia, where Kiš graduated from high school in 1954.
Kiš studied literature at the University of Belgrade, and graduated in 1958 as the first student to complete a course in comparative literature. He was a prominent member of the Vidici magazine, where he worked until 1960. In 1962 he published his first two novels, Mansarda and Psalam 44. Kiš received the prestigious NIN Award for his Peščanik ("Hourglass") in 1973, which he returned a few years later, due to a political dispute.
During the following years, Kiš received a great number of national and international awards for his prose and poetry.
He spent most of his life in Paris and working as a lecturer elsewhere in France.
Kiš was married to Mirjana Miočinović from 1962 to 1981. After their separation, he lived with Pascale Delpech until his early death from lung cancer in Paris.
A film based on Peščanik (Fövenyóra) directed by the Hungarian Szabolcs Tolnai is currently in post-production.
Kiš was nominated for the Nobel Prize in Literature and was due to win it, were it not for his untimely death in 1989.
Jedan bukvalno čas literalne anatomije, koji je Danilo ispisao u nameri da objasni svoje književne postupke diletantima, koji su usled svog neznanja prozvali Kiša da je plagijator. Pre svega se tu misli na Dragana Jeremića, tadašnjeg profesora estetike i književnog kritičara, koji u svojim kritikama optužuje Kiša da je bez navođenja izvora u svojoj knjizi Grobnica za B.D. koristio razne istorijske i književne tekstove i da ih je navodio kao svoje, autroske.
Kiš kao jedan od najboljih Jugoslovenskih pisaca, isprovociran i izrevoltiran, takvim Jeremićevim nečasnim ponašanjem, piše knjigu u kojoj govori, do najsitnijeg detalja o celokupnoj, tadašnjoj situaciji i piše o svemu onome što bi jedan pisac trebalo da zna, oseća, razume i posudeju pre nego se usudi da napiše bilo šta.
Kišova zapravost manifestuje se - neovisno o knjizi - najposle u onom što je i najvažnije: u vektoru koji su zauzeli (kasniji) poetički tokovi, u meri u kojoj je (oduvek) bio kadar i rad da se stvaralački preobražava, kao i da na "strašnom mestu" postoji i opstojava, i da se, recimo, nikad, za razliku od stanovitog DMJ-a, ne pozove na argument vremena koje će mu dati za pravo.
A da ume da poentira, ume. A da ume da, bapski rečeno, napravi greščicu, ume. A da ume da pretera, ume. A da ume i da pri svemu tom bude jako zabavan, ume. A da ume i da zareži i ujede, ume. Otud je "Čas anatomije", pored toga što je rembrantovska citat-metafora za pokaznu vežbu iz kritičkog seciranja i promišljanja književnosti, istodobno aluzija i na (knjigu i sitnu dušu) uzbunjivača koji bi da reže "Perom kao skalpelom", ali to, izgledno je, valjano NE ume.
To se najlakše proz(i)re - [Ah, kao da misli i apoftegme "Lica i naličja" nisu bile dovoljne!] - onoga trenutka kada se sukcesivno protivstave jedan uz drugog "Čas" i "Narcis bez lica", premda se što-šta politikantski krivotvorenog, ispraznog i bezličnog da iščitati i bez ovog prvog. Ono što, međutim, sâm i dalje NE umem i ponovno NE uspevam, to je da dovršim jeremijadu. Izgleda da bih morao baš da se priteram, ali biće i da mi je uzorak od dvestotinak stranica ove "bezube meljave" bljutavo prezasitan.
El libro "Una tumba para Boris Davidovich" fue motivo de muchas reacciones, una de ellas, por parte de críticos de la academia de literatura serbia, fue acusar al autor de plagio.
En este libro, Danilo Kiš, justo como lo dice el título, nos da una lección de anatomía sobre como sucedió esto, es además su defensa, y en ella habla de todo, mucha teoría literaria, nos enseña cada parte de su obra y lo absurdo de la acusación, es sin duda una muestra sangrienta, como lo sería una lección de anatomía con un cadáver.
Por si mismo, el texto es muy bueno, nos desmenuza la teoría al rededor de su obra, sin embargo, me parece oportuno tener algún conocimiento previo para poder disfrutar mejor del "chisme", pues en algún punto se vuelve hacía sus atacantes, y comienza una crítica bastante seria y entretenida hacia ellos. El mismo libro sugiere alguna literatura, por lo que dejo una lista de los textos que pueden ser de ayuda.
Una tumba para Boris Davidovich, Danilo Kiš. Crónica de Travnik, Ivo Andrić. Teoría de la literatura de los formalistas rusos, antología preparada por Tzvetan Todorov. La boca llena de tierra, Branimir Šćepanović.
Sin más, recomiendo mucho este libro, la verdad es que aprendí muchas cosas, me parece que mi manera de ver los textos, será diferente, hay cosas muy sencillas que aparecen en el análisis del maestro Kiš, la manera en que aborda las ideas, que pueden ser imitadas de alguna manera para comprender mejor los textos. En definitiva, un gran libro.
Preporuka za sve one koji vole čitati književnost o književnosti. Preporuka ide i za one koji žele produbiti kritičke stavove o pročitanim djelima (Kiš će te naučiti kako vrednovati djelo na planu fabule i sižea, motivacije, stila, jezika...). Preporuka za one koji planiraju pisati ili već pišu autorska djela (Kiš će ti na svom primjeru pokazati kako se odbraniti od nesuvislih kritika i kako odbraniti svoju književnu čast. Isto tako će te naučiti kako da tu kritiku iskoristiš kao kontranapad. I naučit će te kako ne treba pisati). Ako ništa, preporuka za one koji se vole nasmijati dok čitaju i koji vole otkriti desetine novih riječi: Danilo Kiš je majstor sarkazma i savršeno poznaje svoj jezik.
ČAS ANATOMIJE-DANILO KIŠ ✒"Na kraju krajeva, sve što se piscu događa, zlo i dobro, deo je njegove književne sudbine (a on dru ge i nema)" ✒"Nema sumnje pripovetka,tačnije rečeno pripovedačka umetnost,deli se na onu do Borhesa i na onu posle Borhesa." 🤓Pouka dela-Ne kači se s pametnijim od sebe ili ćeš da ispadneš smešan. 😂 ✂️Čas anatomije je naziv poznate Rembrantove slike,a kao simbol analize uzeta je kao naslov Kišove esejističke knjige. ✂️Knjiga je nastala u odbranu zbirke pripovedaka Grobnica za Borisa Davidoviča ✂️Zbirku sam čitala pre nekih godinu dana i od srca je preporučujem. A ako ne verujete samo mojim preporukama,da dodam da je Džoni Štulić bio inspirisan njome za Azrin album Filigranski pličnici. ✂️Međutim,nisu svi delili oduševljenje pa je tako u medijima 70-ih nastala prava hajka uz obrazloženje da je delo plagijat i izdaja naroda. ✂️U prvom delu knjige Kiš raščlanjuje Grobnicu za Borisa Davidoviča na elemente,temeljno i precizno,tako obarajući tačku po tačku "optužnice". Uz mnoštvo citata iz same zbirke gde se jasno pominju izvori,ako ih ima. ✂️Ovo je esej o književnosti,o nacionalnom i nacionalizmu kao paranoji i strahu od svega što je drugačije,o opštim motivima u literaturi,o svetskim tokovima,o ukupnoj ljudskoj istoriji i ličnom iskustvu i saznanju kao elementima koji ulaze u jedno delo. ✂️Navodi primere pisaca koji su koristili raznoliku istorijsku i literarnu građu u svojim delima-Balzaka,Andrića,Tomasa Mana. I naravno-Borhesa. 😂Drugi deo je urnebesan,nikad nisam mislila da će me Kiš nasmejati. 😂Kiš ponovo uzima svoje skalpel-pero i secira dela svojih kritičara. Reč po reč,rečenicu po rečenicu,zarez po zarez. 😂Zaključci -Prepričavanje nije kritika -Tvrdnje moraju da se argumentuju -Postoje gramatika i pravopis koje treba naučiti ako želite da se bavite pisanjem u bilo kojoj formi -To što napišete mora da ima nekog smisla i logike,čak i ako je u pitanju fantastika i fantazija. Jer čak ni u sastavima đaka prvaka sedmorica ljudi ne može da bude-četvorica stoje ,jedan sedi na krevetu a jedan na vratima čuva stražu,pošto je 4+1+1= 6🤷♀️😂 #7sensesofabook #bookstagram #readingaddict #knjige #literature #classicliterature #danilokis