Monodrama KALENDAR MOG DETINJSTVA već je puno puta izvođena pred publikom.
Ove godine, prevedeno u pisanu reč, putovanje kroz uspomene na rođendane, slave, prijatelje i porodicu, pojaviće se u formi knjige.
Po meni, dakle, dani detinjstva su skriveni dragulji koje u gomili bezvrednih staklića rasutih po modrom plišu naših uspomena obično počnemo otkrivati tek kad nam život natakne sajdžijsku lupu sredovečnosti?
Roman-kalendar, autentični žanr pisca, opisuje najvažnije događaje u odrastanju pripovedača.
Podeljen na šest glava kao šest meseci, glavni junak prolazi kroz uspomene na slavlja i putovanja, porodicu i prijatelje, gledajući očima dečaka.
4/5 samo zbog jedne male nijanse već pročitanog i ispričanog. Knjiga, onako pravo Đoletovska, sa prepoznatljivim stilom, ne može ostaviti nikoga baš toliko ravnodušnim. Smijala sam se njegovim unikatnim "fazonima" i za one koji vole Đoletovu umjetničku stranu, zaista - vrijedna čitanja. Ali ipak, prvi put nisam oduševljena do bezriječitosti. Đoletu je malo "zafalilio" riječi, ali bolje i da ti fali nego da se ponavljaš. Nego eto... Ljubav ne pobjeđuje :)
Detinjstvo svakog čoveka je posebno, i o svakom bi se mogla napisati knjiga ili bar priča. Samo, naravno, kada bi svako umeo ili želeo da ispriča priču o svom detinjstvu. I samo, nadasve, kada bi ta priča bila vredna pomena.
Ono što priču o nečijem detinjstvu ili životu izdvaja od drugih, svakidašnjih priča, jeste to seme posebnosti koje ta osoba nosi u sebi. Mislim da ne moram, bar na ovom mestu, da obrazlažem i navodim zbog čega je Đorđe Balašević poseban i vredan svačije pažnje. Bilo mi je dovoljno da otvorim prve stranice „Kalendara mog detinjstva“, knjige u kojoj je Balašević pokušao, između ostalog, da dočara kako se, i odakle, to seme posebnosti izrodilo i razvilo u njemu, pa da još jednom potvrdim ono što sam odavno znao, još od svoje sedme godine, kada sam prvi put čuo „Božu puba“ i „Petla“ - da je Đorđe Balašević jedinstven i neponovljiv.
Po sopstvenom priznanju, Lav Tolstoj je imao snažnu moć pamćenja, i do detalja se sećao skoro svakog trenutka svog života, čak i trenutaka kada su ga povijali kao beba. Ta neverovatna moć pamćenja mu je kasnije pomogla da stvori tako ubedljive opise u svojim remek-delima. Ako je suditi po napisanom u knjizi “Kalendar mog detinjstva”, onda možemo slobodno da kažemo da Balašević poseduje bezmalo Tolstojevu moć pamćenja. Jer ne može se drugačije objasniti način na koji je uspeo, tako precizno i ubedljivo, da opiše važne ličnosti iz svog detinjstva, njihove dogodovštine i dijaloge. Sve i da mu je neko nešto naknadno ispričao, ili da je Balašević sam vremenom izmislio, preobličio ili pridodao neki događaj ili dijalog, što, verujem, ovde nije slučaj, mora mu se odati priznanje na književnoj umešnosti i detaljnosti u opisivanju događaja iz svog detinjstva, ravnoj Tolstojevoj umešnosti i detaljnosti u “Detinjstvu, dečaštvu, mladosti”.
U žanrovskom smislu “Kalendar mog detinjstva” nije tipičan roman, već neka vrsta autobiografske proze, ali se po zaokruženosti svakog poglavlja u njemu, njihovoj isprepletenosti, vrcavim i živopisnim likovima, dijalozima punim duhovitih aluzija, i jezgrovitim opisima delova Novog Sada u kojima je rastao – ulice Jovana Cvijića, Štranda, Dunava…, može komotno čitati kao roman. Roman u kojem je dominantan onaj prepoznatljivi Balaševićevski sentimentalno-humoristički ton.
Čitao sam „Kalendar...“ na preskoke, ljuljajući tromesečnog sina u njanjalici. Taman bih ga uspavao, i uzeo knjigu u ruke, kad bi me Balašević dočekao sa tim svojim finim i prepoznatljivim humorom, na mestu na kojem sam se najmanje nadao, i naterao da se glasno nasmejem i probudim tek usnulog bebca. Tada sam bio primoran da odložim knjigu, i izvodim sve moguće i nemoguće trikove, kako bih što pre uspavao bebca i vratio se čitanju.
Čitao sam „Kalendar“ svestan da mi je bio potreban Balašević u poslednje vreme, kao što nam je svima bio potreban svih prošlih godina i decenija. Hrlili smo na njegove koncerte da uživamo u njegovim stihovima, i prepustimo se onim opojnim i zanosnim d-molovima kojima nas je gađao u žicu. Bilo je među nama i onih koji su dolazili na njegov koncert da čuju koju duhovitu opasku na račun vlasti, ili kakvu anegdotu iz laloškog života, u pauzama između pesama, i da se propisno ismeju i zabave.
Ni sam se više ne sećam kada je vladalo veće interesovanje za Balaševićeve nastupe, da li zlatnih osamdestih, mračnih devedesetih, ili sivih dvehiljaditih. Ali ako hoćemo da budemo pošteni, i priznamo kad nam je Balašević bio najpotrebniji, onda je to bez sumnje bilo tokom smutnih devedesetih, dok nas je sa te-ve-a bombardovala Miloševićeva propaganda, u svim svojim oblicima i formama, a na ulicama svakodnevno susretali raznorazni dizelaši i revolveraši, maskirni i maskirani tipovi. Tada nam je Balašević bio potreban i zbog jednog, i zbog drugog. I zbog svojih stihova, i zbog svojih opaski na račun Miloševićeve kriminalno-udbaške, ratnohuškačke, turbo-folk... tamnice, u kojoj smo tavorili čitavu deceniju kao najgori zatočenici.
Sećam se da smo dolazili u pola noći pred blagajnu Sava centra, ne bi li izbegli tapkaroše i zauzeli što bolje mesto u redu, samo da se dočepamo tog naoko bledunjavog i neuglednog parčeta papira, a nama tako dragocenog; parčeta koje nas je uvodilo u jedan drugi svet, daleko zabavniji i privlačniji od onog u kojem smo bili primorani da živimo.
Na dan koncerta išli smo ka Sava centru strepeći od vojne policije na ulasku. A pošto bi se najzad obreli unutra, sa bine Sava centra dočekivao nas je Balaš, sa pričicom kako je toj istoj vojnoj policiji zalupio vrata pred nosom, kad je došla da ga vodi na front, izgovarajući se rečima: „Izvinite, izgoreće mi palačinka!“ I izlazili smo sa koncerta puni pozitivne energije, i nade u bolje sutra, bar na trenutak uvereni da nam niko ne može ništa, ni vojna policija, ni Milošević, niti bilo koja spodoba iznikla iz njegove monstruozne, gore pomenute tamnice. Išli smo ulicom sa saznanjem da je Balaševićeva anegdota, ma koliko iskarikirana bila, uspela da nam prenese poruku koju smo zapravo sve vreme čekali da čujemo. Bio nam je tad potreban Balašević, kao nikad pre toga.
I danas je.
„Kalendar mog detinjstva“ je prvenstveno knjiga za one koji uživaju u Balaševićevim stihovima, i koji mogu jasnije da shvate iz kog korena, i koje sredine, je izniklo to seme posebnosti u njemu, i odakle je ponikla ta umešnost da se uz pomoć običnih reči stvori magija. Magija koja dira ljudi u najtananije žice njihovog bića, i pokreće ih da se osećaju bolje nego što jesu - da nekom izjave ljubav, da nekog zagrle, da učine nešto lepo i vredno hvale, da nekom upute izvinjenje, da nekom nešto prećute - da ispadnu bolji nego što jesu, ili onakvi kakvi zapravo jesu, ali su to samo zaboravili da budu.
Ovo je knjiga čak i za one koji hrle na koncert Balaševića kako bi, eto, čuli dve-tri pesme koje ih pogađaju u žicu, a najviše da bi uživali u onom humorističkom bloku između pesama kada Đole izvaljuje smehotresne fore. Isto tako, ovo je knjiga za one koji žele da čuju kakvu opasku na račun vlasti (ondašnje, komunističke), i „parazitanskih oslobodilaca“, kao i karakternih osobina nacije kojoj većina nas pripada, pa čak i na račun ličkih dođoša (od kojih i sam delom potičem). I sram ga bilo, gospodo, ko pomisli loše, ali budite uvereni, kada ih sve pročitate, da Balašević ni u jednom od tih opisa nije ništa preterao ili bio zlonameran. Sve je baš tako kako je napisao, ako nije i gore.
"Kalendar mog detinjstva" je prevashodno knjiga za one kojima ne bodu oči, rekao bih, namerno ostavljeni znakovi pitanja i tri tačke na kraju skoro svake rečenice. I koji neće ništa reći povodom toga, osim da kada se udube u čitanje, i urone u predivan svet Balaševićevog detinjstva, neće ih ni primećivati, sve i da se trude da ih primete. Ako, kojim slučajem, niste od tih čitalaca, onda ćete sigurno naći još poneku sitnu štamparsku grešku. Ali u tom slučaju nemojte se ni truditi da uzimate knjigu u šake.
Tek sa drugim čitanjem, shvatio sam da je "Kalendar mog detinjstva" knjiga koja mora pažljivo da se čita, čak i više puta, kako bi se pohvatale sve niti Balaševićevog gustog pripovedačkog tkanja. Iz tog majstorskog, filigranskog veza ne mogu da ne izdvojim vanserijski, ali tipično Balaševićevski, uvodni opis juna meseca, koji me je, malo je reći, izbacio iz stolice. To je unikatni opis, u kojem je Balašević pokazao svu raskošnost svog talenta. Pored tog opisa, knjiga obiluje sentencama koje zavređuju da se nađu u bilo kojoj knjizi „Misli iz književnih dela“, i nepošteno bi bilo kada bih sada citirao jednu ili dve, a propustio sve druge. Što se tiče samih poglavlja u knjizi, nisam mogao da izdvojim nijedno koje se posebno ističe od ostalih. Sva su podjednako dobro napisana, zgusnuta, dinamična i nadahnjujuća. I sva skupa čine skladnu celinu.
Tek pošto sam zaklopio stranice knjige postalo mi je jasno gde je Đorđe Balašević bio svih ovih godina, dok smo ga nestrpljivo čekali da nas obraduje novim albumom. Shvatio sam da sam bio u pravu što nisam hteo da poverujem da je tih nekoliko pesama objavljenih preko interneta sve što je mogao i želeo da podeli sa nama u tom periodu. Povukao se, ne bi li nas obradovao svojom novom knjigom. I uspeo je u tome.
Sada, pošto znamo unapred šta nam sprema, sa nestrpljenjem čekamo drugi deo knjige. I, naposletku, barem jedan, ako ne i dupli, ce-de, sa muzikom iz istoimenog romana.
Kako vreme prolazi, počeo sam da zaboravljam mnoge događaje i detalje iz svog života. Ali ako me neko pita da li se sećam trenutka kada sam u ruci prvi put držao najnoviju Balaševićevu kasetu ili ce-de, onda mogu jasno da se prisetim gde je i kada to bilo. I sa kojom dragom osobom sam podelio taj nesvakidašnji trenutak. Kad se jednog dana budem sećao sa kim sam podelio trenutak kada sam prvi put uzeo u ruke Kalendar Balaševićevog detinjstva onda ću moći komotno da kažem - sa svojim tromesečnim sinom.
Neke stvari treba raditi dok je dete još u povoju. Ko zna, možda nešto od toga upije u sebe zanavek.
Pročitao sam sve Đoletove knjige, i jedino me ova dobrano ugnjavila. Usprkos prepoznatljivom „Đole-izričaju“, zbog nedovoljne međusobne povezanosti likova i popratnih događaja, vjerujem da bi tekst, kao takav, mogao biti istinski zanimljiv jedino samim akterima. Uz to, na čitavih 175 stranica knjige, osim na uvrh glave desetak mjesta, nigdje nema točke na kraju rečenice. Sve sami upitnici! (štamparska greška?! Neoprostiva, čak i kad se radi o Đoletu) Ili trotočke, kojih je autor samo u ovom prvom djelu potrošio više nego svi ruski klasici, zajedno. Đole je svašta radio zadnjih petnaestak godina. Pisao knjige, snimao filmove, stoga i ne čudi da je zapostavio ono u čemu je zapravo najbolji – glazbu. Činjenica je, istinski fanovi bili daleko sretniji da ih je Đole umjesto prestižnim reizdanjima starih romana, iznenadio glazbenim reizdanjima na vinilu. Naročito onih albuma koji nisu pohranjeni na tom „audiofilskom mediju“. No što je – tu je. S nastavkom "Kalendara" se ne mislim dalje "mučiti"...
Što reći? To je naš Đole u punom sjaju. Knjiga koju, dok ju čitaš, možeš osjetiti okus prvih trešanja, miris Dunava, osjetiti udarac lopte na lokalnom poljančetu...kroz knjigu defilira galerija likova tako životnih da im možeš namirisati u dahu onaj hoszulepes koji su maloprije popili na Čardi dok su se vraćali s pecanja. Uz rizik da ću zvučati poput broja 1 iz Alan Forda-ovo je knjiga o djetinjstvu dok su djetinjstva još to bila. O slobodi, vanjskoj i unutarnjoj kakve danas više nema. o onom vremenu kad te od TV programa zanimaju samo crtići i eventualno film o crvenom gusaru, knjiga koji dok čitaš osjećaš se kao da si upravo zagrizao sa stabla ubranu, još toplu od sunca jabuku petrovaču, s jedne strane bijelu s druge tek malo rumeno nahukanu. Knjiga iz koje je nemoguće izvući neki citat, jer je cijela knjiga jedan veliki citat. Štivo kojem ću se vraćati opet i opet iznova.
Tolna,nežna,duhovita,dirljiva...sve su to epiteti koje možemo da vežemo za ovu divnu Djoletovu knjigu. Kroz niz dogadjaja i situacija, upoznajemo njegovu porodicu, prijatelje i komšiluk i imamo uvid u sva dešavanja koja su njima bitna. Za dve Djoletove fanove topla preporuka 💜
Eh da, šteta, ovo je neprevodiva knjiga jer svaki prevoditelj koji bi je pokušao prilagoditi svom jeziku bi morao tako vješto upotrebljavati riječi da bi mu bilo pametnije da piše svoju. Ovo je knjiga koja jest tiskana c/b ali zagonetno ima toliko boja, mirisa i okusa koliko nemaju ni najpoznatije parfumerije.
Dvije stvari je, pak, čine svjetovnom a ne nadrealnom pojavom - sasvim bespotrebna i dekoncentrirajuća pojava nerazjašnjenih upitnika i činjenica da onima, rođenim do 60 i neke vrijedi najmanje dvostruko negoli onima nakon te granice.
Znam barem 20 ljudi kojima bih je rado kupio za poklon i znam da bi mi bili zahvalni kao da sam im je kupio za 10 rođendana unaprijed ❤
Koliko god ga voljela kao muzičara i talentovanog kantautora, ne mogu ići protiv sebe i reći kako je ovo dobra knjiga. Toliko je loše napisana da je nisam mogla pročitati ni do pola 😔 nekoliko puta sam joj se vraćala i pokušavala da je pročitam do kraja ali bez uspjeha. Srećom pa sam je čitala preko kindle-a pošto sam imala veliku želju da je kupim u hardcoveru. Bez obzira na ovo iskustvo, njega još uvijek volim i radujem se čitanju ostalih njegovih knjiga.
Ova knjiga mi liči na priče dosadnog rođaka, ima lepih crtica iz života, pokoja anegdota i štos, malo melanholije, novosadskog šarma, biciklova i Štranda, ali sve ostalo je nepovezano prepričavanje, ponavljanje i smaranje. Balašević ipak samo kao pesnik!
Topla, nežna, tipična 'Balaševićanska' priča. Simpatična, duhovita, opuštajuća. Prosto lep narativ, bez neke velike poente i 'aha' momenata. Najbolji deo je Balaševićeva veština da rečima jako uverljivo i precizno 'slika' predele i situacije. Može se osetiti miris Dunava, ukus sladoleda od vanile koji pominje, a likove približava čitaocu tako da nam se čini da ih poznajemo oduvek. Dvoumila sam se da li da ocenim sa 3 ili 4 zvezdice, odlučila sam se za 4 jer mnoge knjige ugnjave da bi se na kraju došlo do neke 'epohalne' poente, a ova je bila pero laka :) I to nije za zanemariti :)
4.5 Препознатливиот и шармантен стил на Џоле повторно блеска во полн сјај. Мислам дека ова му е најхумористичната книга, со најдуховити реплики и дијалози. Ме натера да размислувам и на своето детство.
Moram priznati da sam zamislila da docrtavam na rating-u i sedmu zvjezdicu završivši roman. Ipak zažutjelo je samo do treće. Nije do Đoleta, do mene je od njega. Nenadmašiva "Tri posljeratna druga" za tren je dotakla ova knjiga, sa pregršt likova, njihovih nadimaka, portfolija, imetka, rodoslovlja, ali samo na tren.
Divne dječakove uspomene, divnih bezbrižnih godina, u divne ponavljajuće priče i gotovo nijednog opjevanog lika (stari Nestorov u dosluhu). O Tetku Isidoru cijeli tom se mogao ispisati, lik je lik, zaslužuje lektiranje.
Najviše me namučio juni. A grebe me uporno i to da li će biti drugog dijela, da li je zavjetovan, pa da u njemu pročitam još jednu jugonostalgičnu priču o Danu Republike 29. Novembru, mom rođendanu. Da li je dao maloj Savićkoj taj prelom rukopisa, kako izričiti mrzioc opcija copy, paste, save, save as to i umije? A jeste, sigurno jeste, pa ne završa se kalendar julom 🤞🤞.
Volim Đoleta svim srcem i nema mu ravnog ali imam dojam kao da mu se nije baš dalo pisati ovu knjigu ali eto, napisao ju je jer je obećao pa da se ne žalimo kako Đole ne ispunjava obećanja. U tragovima se osjete i pronađu neke rečenice koje odišu "Đoletizmom" i zbog njih se isplati čitati cijelu knjigu. Sreća pa postoje pjesme.
Objektivno 3/5, subjektivno valda 9/5. . . Ne drzi paznju, nema radnju, interesantni i duhoviti momenti dap. Ali ko sam ja na kraju krajeva da ocenjujem ovog maga umetnosti😄 Kupih na srecu jos jednu u istom mahu pa ce nadam se biti bolji utisak. Zivis Djole, zivis👍
"Miris Dunava ipak ne mogu prizvati, to ti je kao s onim ljudima koje dugo nisi video i kojih se više ne možeš tačno setiti kako izgledaju, ali bi ih poznao da ih sretneš." ♥
"Kažu da se svako od nas može pronaći u nekoj bajci, u šta baš i nisam ubeđen, ali zato provereno znam da se ponekad bajke mogu pronaći u ponekom od nas."
"O, ne, mila moja, ne brini ni ti... Od toga se, srećom, ne umire. S tim se, nažalost, živi..."
"Po meni, dakle, dani detinjstva su skriveni dragulji koje u gomili bezvrednih staklića rasutih po modrom plišu naših uspomena obično počnemo otkrivati tek kad nam život natakne sajdžijsku lupu sredovečnosti."
"Dok je bila mlađa kukala je što se rodila kao žena u ovoj zemlji, kasnije je kukala što se rodila kao žena, a u poslednjoj fazi kukala je što se uopšte rodila.
Priznajem da mi raspored njenih raspoloženja tad baš nije bio najlogičniji, ali danas mi je i to mnogo jasnije. Svi mi, naime, u jednom trenutku utripujemo da smo propustili nešto veliko i važno u životu i taj glupi osećaj donekle se ublažava jedino time što brže-bolje odredimo ko je glavni krivac za to, za šta, opet, obično idealno posluži Neko Najbliži...
Život je prepun tih pouka sa dugogorećim fitiljima, sreća je ponekad vilin konjic na slamnom šeširu kog vide svi osim onog ko taj šešir nosi, no, sad sam već i uveliko stariji nego što su moji roditelji bili u periodu o kom pričam, i ponešto ipak mogu mirne duše reći: Kad doživiš jedan jedini dan ljubavi kakva je njihova ponekad bila i po dva-tri dana za redom, onda sasvim sigurno nisi propustio ništa ni važnije, ni veće u ovom životu..."
"Kad neki mesec započne Prvim Majem, onda drugi meseci nemaju šta da traže u poređenju s njim..."
"Tako je to išlo s njom. Kad se ućuti, Ćale je molio Boga da progovori, a kad progovori, molio je Boga da ućuti..."
Knjiga nosi pečat Djoletovog prepoznatljivog stila – onog istog koji je mnoge od nas osvojio kroz pjesme i stihove. Ipak, kad se taj stil prebaci na veći broj stranica i pretoči u proznu formu, dojam je pomalo drugačiji.
Ono što mi se svidjelo jeste Balaševićeva sposobnost da dočara atmosferu vremena i mjesta, te da toplinom i humorom provuče čitav niz situacija iz djetinjstva. Osjeti se njegova iskrena emocija, nostalgija i poštovanje prema sitnicama koje su činile njegov svijet.
Ipak, moram priznati da knjiga ima i svojih slabijih strana. Previše je sporednih likova koji nisu dovoljno razrađeni niti povezani, što ponekad zbunjuje i razbija tok priče. Na nekim mjestima osjeti se kao da je Balašević forsirao pisanje – gotovo kao dijete koje se trudi da u školskom sastavu ostavi što pjesničkiji dojam, što umije da zvuči pomalo usiljeno.
Reči su tu, samo kako bi opisali ono - neopisivo. Tad nije ni cudo sto je ponekad morao i da izmisli poneku... A onda kad shvatiš da je Balašević kroz te svoje izmišljene rječi, i možda poneki detalj, umeo opisati osjećaj... E tek onda shvatiš u čemu se prava vrijednost krije.
"Svaka je uspomena na svoj način tužna. Tužne uspomene, zato što su tužne. A lepe uspomene zato što su uspomene..."
Spram ostalih Balaševih knjiga, ova me nije pretjerano dojmila. Tekstovi su prošarani njegovim klasičnim "fazonima", ali radnju i likove je veoma teško povezati. Ostavlja utisak kao da je knjiga napisana nekako "na silu". Pročitao sam sve njegove prijašnje knjige koje bi preporučio, ali ova mi je bila izrazito zamorna, makar i ovako kratka.
Knjiga je točno onakva kakvu bi fan đoletovih priča /pjesama zamislio, ali nakon prvih stotinjak i kusur stranica ti se nepovratno usadi u misli pitanje "pa jel se to sirotome đoletu pokvarila pisaća mašina pa mu funkcioniraju samo upitnici od interpunkcijskih znakova?" ili je baš u tome štos, fazon nema točke nema kraja priče...
Ovu sam knjigu uzela kao flaster na ranu nakon onog ružnog februara. I nisam pogriješila. Đole uvijek liječi, čak i rane koje sam ostavi. Prepoznatljiv stil, nezaboravne priče, duša prelivena u riječi - pa ipak, ne mogu se oteti dojmu da bi ovo bilo toliko bolje samo da je prošlo kroz jedan par lektorskih ruku. Možda cjepidlačim, ali Đoletova umjetnost zaslužuje više.
"Ovo možda i jeste priča o detinjstvu, ali je ipak piše neko ko već izvesno vreme nije mali, i ne pada mi na pamet da ovu lepu rečenicu upropastim parolom da ljubav uvek pobeđuje? Ne pobeđuje, nažalost, gotovo nikad, ali da se bori, bori se, i to ne samo da se ne može osporiti, nego uz malo dobre volje čak može proći i kao sasvim solidan kompliment?"
Uživala sam čitajući… već dugo se nisam tako nasmijala na knjigu. Najdraži mi je zadnji dio kada piše o ljetu i nogometu. Malo mi je teže bilo pohvatati likove koji se tu i tamo spomenu ili imaju slična imena.
This entire review has been hidden because of spoilers.
ima li išta bolje od punine sjećanja na djetinjstvo, doživljeno svim osjetima....a najviše srcem i dušom? divota! uvukao me u svoju kožu i teško je bilo izaći van....prelijepa knjiga.
Kao i Đoletove pjesme, red smijeha, red melankolije i sjete. Na momente malo teška za pratiti jer neke uspomene bude druge pa budu ubačene usred one koja ih je pobudila. Puna živopisnih likova sa još živopisnim nadimcima, ponovo kao i u Đoletovim pjesmama. U svakom slučaju jedna od knjiga koje Vas ostave u preispitivanju sjećanja na minulo vrijeme vlastitog života i osoba koje više nisu u našim životima.