Detinjstvo svakog čoveka je posebno, i o svakom bi se mogla napisati knjiga ili bar priča. Samo, naravno, kada bi svako umeo ili želeo da ispriča priču o svom detinjstvu. I samo, nadasve, kada bi ta priča bila vredna pomena.
Ono što priču o nečijem detinjstvu ili životu izdvaja od drugih, svakidašnjih priča, jeste to seme posebnosti koje ta osoba nosi u sebi. Mislim da ne moram, bar na ovom mestu, da obrazlažem i navodim zbog čega je Đorđe Balašević poseban i vredan svačije pažnje. Bilo mi je dovoljno da otvorim prve stranice „Kalendara mog detinjstva“, knjige u kojoj je Balašević pokušao, između ostalog, da dočara kako se, i odakle, to seme posebnosti izrodilo i razvilo u njemu, pa da još jednom potvrdim ono što sam odavno znao, još od svoje sedme godine, kada sam prvi put čuo „Božu puba“ i „Petla“ - da je Đorđe Balašević jedinstven i neponovljiv.
Po sopstvenom priznanju, Lav Tolstoj je imao snažnu moć pamćenja, i do detalja se sećao skoro svakog trenutka svog života, čak i trenutaka kada su ga povijali kao beba. Ta neverovatna moć pamćenja mu je kasnije pomogla da stvori tako ubedljive opise u svojim remek-delima. Ako je suditi po napisanom u knjizi “Kalendar mog detinjstva”, onda možemo slobodno da kažemo da Balašević poseduje bezmalo Tolstojevu moć pamćenja. Jer ne može se drugačije objasniti način na koji je uspeo, tako precizno i ubedljivo, da opiše važne ličnosti iz svog detinjstva, njihove dogodovštine i dijaloge. Sve i da mu je neko nešto naknadno ispričao, ili da je Balašević sam vremenom izmislio, preobličio ili pridodao neki događaj ili dijalog, što, verujem, ovde nije slučaj, mora mu se odati priznanje na književnoj umešnosti i detaljnosti u opisivanju događaja iz svog detinjstva, ravnoj Tolstojevoj umešnosti i detaljnosti u “Detinjstvu, dečaštvu, mladosti”.
U žanrovskom smislu “Kalendar mog detinjstva” nije tipičan roman, već neka vrsta autobiografske proze, ali se po zaokruženosti svakog poglavlja u njemu, njihovoj isprepletenosti, vrcavim i živopisnim likovima, dijalozima punim duhovitih aluzija, i jezgrovitim opisima delova Novog Sada u kojima je rastao – ulice Jovana Cvijića, Štranda, Dunava…, može komotno čitati kao roman. Roman u kojem je dominantan onaj prepoznatljivi Balaševićevski sentimentalno-humoristički ton.
Čitao sam „Kalendar...“ na preskoke, ljuljajući tromesečnog sina u njanjalici. Taman bih ga uspavao, i uzeo knjigu u ruke, kad bi me Balašević dočekao sa tim svojim finim i prepoznatljivim humorom, na mestu na kojem sam se najmanje nadao, i naterao da se glasno nasmejem i probudim tek usnulog bebca. Tada sam bio primoran da odložim knjigu, i izvodim sve moguće i nemoguće trikove, kako bih što pre uspavao bebca i vratio se čitanju.
Čitao sam „Kalendar“ svestan da mi je bio potreban Balašević u poslednje vreme, kao što nam je svima bio potreban svih prošlih godina i decenija. Hrlili smo na njegove koncerte da uživamo u njegovim stihovima, i prepustimo se onim opojnim i zanosnim d-molovima kojima nas je gađao u žicu. Bilo je među nama i onih koji su dolazili na njegov koncert da čuju koju duhovitu opasku na račun vlasti, ili kakvu anegdotu iz laloškog života, u pauzama između pesama, i da se propisno ismeju i zabave.
Ni sam se više ne sećam kada je vladalo veće interesovanje za Balaševićeve nastupe, da li zlatnih osamdestih, mračnih devedesetih, ili sivih dvehiljaditih. Ali ako hoćemo da budemo pošteni, i priznamo kad nam je Balašević bio najpotrebniji, onda je to bez sumnje bilo tokom smutnih devedesetih, dok nas je sa te-ve-a bombardovala Miloševićeva propaganda, u svim svojim oblicima i formama, a na ulicama svakodnevno susretali raznorazni dizelaši i revolveraši, maskirni i maskirani tipovi. Tada nam je Balašević bio potreban i zbog jednog, i zbog drugog. I zbog svojih stihova, i zbog svojih opaski na račun Miloševićeve kriminalno-udbaške, ratnohuškačke, turbo-folk... tamnice, u kojoj smo tavorili čitavu deceniju kao najgori zatočenici.
Sećam se da smo dolazili u pola noći pred blagajnu Sava centra, ne bi li izbegli tapkaroše i zauzeli što bolje mesto u redu, samo da se dočepamo tog naoko bledunjavog i neuglednog parčeta papira, a nama tako dragocenog; parčeta koje nas je uvodilo u jedan drugi svet, daleko zabavniji i privlačniji od onog u kojem smo bili primorani da živimo.
Na dan koncerta išli smo ka Sava centru strepeći od vojne policije na ulasku. A pošto bi se najzad obreli unutra, sa bine Sava centra dočekivao nas je Balaš, sa pričicom kako je toj istoj vojnoj policiji zalupio vrata pred nosom, kad je došla da ga vodi na front, izgovarajući se rečima: „Izvinite, izgoreće mi palačinka!“ I izlazili smo sa koncerta puni pozitivne energije, i nade u bolje sutra, bar na trenutak uvereni da nam niko ne može ništa, ni vojna policija, ni Milošević, niti bilo koja spodoba iznikla iz njegove monstruozne, gore pomenute tamnice. Išli smo ulicom sa saznanjem da je Balaševićeva anegdota, ma koliko iskarikirana bila, uspela da nam prenese poruku koju smo zapravo sve vreme čekali da čujemo.
Bio nam je tad potreban Balašević, kao nikad pre toga.
I danas je.
„Kalendar mog detinjstva“ je prvenstveno knjiga za one koji uživaju u Balaševićevim stihovima, i koji mogu jasnije da shvate iz kog korena, i koje sredine, je izniklo to seme posebnosti u njemu, i odakle je ponikla ta umešnost da se uz pomoć običnih reči stvori magija. Magija koja dira ljudi u najtananije žice njihovog bića, i pokreće ih da se osećaju bolje nego što jesu - da nekom izjave ljubav, da nekog zagrle, da učine nešto lepo i vredno hvale, da nekom upute izvinjenje, da nekom nešto prećute - da ispadnu bolji nego što jesu, ili onakvi kakvi zapravo jesu, ali su to samo zaboravili da budu.
Ovo je knjiga čak i za one koji hrle na koncert Balaševića kako bi, eto, čuli dve-tri pesme koje ih pogađaju u žicu, a najviše da bi uživali u onom humorističkom bloku između pesama kada Đole izvaljuje smehotresne fore. Isto tako, ovo je knjiga za one koji žele da čuju kakvu opasku na račun vlasti (ondašnje, komunističke), i „parazitanskih oslobodilaca“, kao i karakternih osobina nacije kojoj većina nas pripada, pa čak i na račun ličkih dođoša (od kojih i sam delom potičem). I sram ga bilo, gospodo, ko pomisli loše, ali budite uvereni, kada ih sve pročitate, da Balašević ni u jednom od tih opisa nije ništa preterao ili bio zlonameran. Sve je baš tako kako je napisao, ako nije i gore.
"Kalendar mog detinjstva" je prevashodno knjiga za one kojima ne bodu oči, rekao bih, namerno ostavljeni znakovi pitanja i tri tačke na kraju skoro svake rečenice. I koji neće ništa reći povodom toga, osim da kada se udube u čitanje, i urone u predivan svet Balaševićevog detinjstva, neće ih ni primećivati, sve i da se trude da ih primete. Ako, kojim slučajem, niste od tih čitalaca, onda ćete sigurno naći još poneku sitnu štamparsku grešku. Ali u tom slučaju nemojte se ni truditi da uzimate knjigu u šake.
Tek sa drugim čitanjem, shvatio sam da je "Kalendar mog detinjstva" knjiga koja mora pažljivo da se čita, čak i više puta, kako bi se pohvatale sve niti Balaševićevog gustog pripovedačkog tkanja. Iz tog majstorskog, filigranskog veza ne mogu da ne izdvojim vanserijski, ali tipično Balaševićevski, uvodni opis juna meseca, koji me je, malo je reći, izbacio iz stolice. To je unikatni opis, u kojem je Balašević pokazao svu raskošnost svog talenta. Pored tog opisa, knjiga obiluje sentencama koje zavređuju da se nađu u bilo kojoj knjizi „Misli iz književnih dela“, i nepošteno bi bilo kada bih sada citirao jednu ili dve, a propustio sve druge. Što se tiče samih poglavlja u knjizi, nisam mogao da izdvojim nijedno koje se posebno ističe od ostalih. Sva su podjednako dobro napisana, zgusnuta, dinamična i nadahnjujuća. I sva skupa čine skladnu celinu.
Tek pošto sam zaklopio stranice knjige postalo mi je jasno gde je Đorđe Balašević bio svih ovih godina, dok smo ga nestrpljivo čekali da nas obraduje novim albumom. Shvatio sam da sam bio u pravu što nisam hteo da poverujem da je tih nekoliko pesama objavljenih preko interneta sve što je mogao i želeo da podeli sa nama u tom periodu. Povukao se, ne bi li nas obradovao svojom novom knjigom. I uspeo je u tome.
Sada, pošto znamo unapred šta nam sprema, sa nestrpljenjem čekamo drugi deo knjige. I, naposletku, barem jedan, ako ne i dupli, ce-de, sa muzikom iz istoimenog romana.
Kako vreme prolazi, počeo sam da zaboravljam mnoge događaje i detalje iz svog života. Ali ako me neko pita da li se sećam trenutka kada sam u ruci prvi put držao najnoviju Balaševićevu kasetu ili ce-de, onda mogu jasno da se prisetim gde je i kada to bilo. I sa kojom dragom osobom sam podelio taj nesvakidašnji trenutak. Kad se jednog dana budem sećao sa kim sam podelio trenutak kada sam prvi put uzeo u ruke Kalendar Balaševićevog detinjstva onda ću moći komotno da kažem - sa svojim tromesečnim sinom.
Neke stvari treba raditi dok je dete još u povoju. Ko zna, možda nešto od toga upije u sebe zanavek.