Ko je voleo 'Krila' Stanislava Krakova, voleće i Vasićeve 'Crvene magle'. Ipak, iako užase Prvog svetskog rata prikazuje kako i dolikuje, najveći kvalitet dela uopšte ne pripada nacionalnom patosu, već patnji, haosu, razjedajućem nemiru, koji je vrlo blizak ekspresionizmu. Prizor kako Jurišić napušta front i u zemunici zapaža kolonu mrava je, prosto, blistav:
"Dole, po suvoj, peskovitoj zemlji, odnekud baš ispod njegovog poljskog kreveta, pa tačno sredinom zemunice ka vratima, milela je jedna tanka, vijugava i crna kolona sasvim sitnih, na prvi pogled i nevidljivih, mrava. Ovi mravi, vijugajući brzo, nečujno i vešto obilazili su jedan drugog i kao važno hitali negde puzeći i kotrljajući za sobom sasvim sitan, fin i perlast pesak kojim je nepatosna zemunica bila posuta i koji se prelivao. (...) 'Bogamu' mislio je Jurišić, 'šta ovi ovde rade? Šta se ovi ovde vrzmaju? Šta je sve ovo? Nešto se sporazumevaju, a opet sve ide kao pre i, koliko god gledam, ja ne mogu da vidim baš nikakvog smisla ovom njihovom pokretu. A sve je to dole jedan svet. I vere mi moje, taj svet nikakve pameti i razuma nema i ne zna šta radi. Pre svega, on ne zna za jednu osnovnu stvar: da je ovaj put, kojim on ide nesiguran. A to je najvažnija životna stvar za njega. Nesiguran je, jer je tu dole pod mojim nogama. I eto, i ne znajući i nenamerno ja ga jednom mogu uništiti; njega, taj mali svet, koji ne zna, ne sluti i ne oseća da neko ogromno jači stoji nad njim, niti sanja u kakvoj se smrtnoj opasnosti nalazi. I živi, miče se, muva tamo-amo i šeprtlji nešto dole pod mojim nogama."
Ko bude želeo da sazna nešto više, može pogledati odličan pogovor Predraga Petrovića u izdanju knjige objavljene u ediciji Prvi svetski rat u srpskoj književnosti.