Jedne rujanske subote 1989., nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali, nestane sedamnaestogodišnja djevojka. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja – pad jednog sistema, društvene promjene i rat – zasjene nestanak djevojke, koji pada u zaborav. Jedini koji je i dalje traže njezina su najbliža obitelj: otac, majka i brat blizanac.
"Crvena voda" Jurice Pavičića djelo je koje se proteže tijekom 27 godina, a u njemu se prati daljnji usud ljudi uključenih u potragu, od ukućana, preko osumnjičenih pa do inspektora jugoslavenske milicije. Priča o jednoj obiteljskoj tragediji i potrazi za odgovorima, kroz njihove sudbine, postaje i priča o Hrvatskoj i traumama društva tijekom triju desetljeća.
"Crvena voda" je roman važnog autora koji dublje od ijednog hrvatskog pisca zalazi u mračna mjesta i trula tkiva hrvatske zbilje posljednjih desetljeća, dajući dijagnozu i kritičko ogledalo onoga što smo kao društvo postali.
Jurica Pavičić, pisac, kolumnista, scenarista, filmski kritičar. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 1992. nagrađen je nacionalnom nagradom za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“. Od 1994. piše u različitim novinama nedeljnu kolumnu Vijesti iz Liliputa, u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i posleratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobija Nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. Nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. Nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u Jutarnjem listu.
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana Svjedoci, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gde je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenario tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom festivala u Puli.
Napisao je i romane: Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017) i Prometejev sin (2020); zbirke priča: Patrola na cesti (2008, po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića), Brod u dvorištu (2013) i Skupljač zmija (izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, 2019); monografije: Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011) i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017); zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa (2001), Split by Night (2003), Nove vijesti iz Liliputa ( 2011), Knjiga o jugu (2018).
Misto (mali fikcionalni gradić u blizini Splita), 1989. Obitelj Vela - otac, majka, sin i kći - sjede za večerom. Poslije, svatko večer nastavlja nekim svojim poslom, a kći odlazi van, na feštu. Nitko od njih ni ne sluti da je trenutak u kojem ona izlazi iz kuće ujedno i trenutak u kojem je vide posljednji put.
Sutradan ujutro, sedamnaestogodišnja Silva Vela je nestala. Traže ju roditelji, traži je brat, traži je policija. Potraga je to koja će se protegnuti kroz 27 godina, tijekom kojih će se u potpunosti promijeniti i Misto, i čitava država, i obitelj Vela. A čak i kada Silvu svi zaborave, njena je obitelj ne prestaje tražiti niti se nadati da će saznati gdje je i što joj se dogodilo.
Novi roman Jurice Pavičića - 'Crvena voda' - priča je o nestanku jedne djevojke smještena u maleni dalmatinski gradić. Taj se nestanak nije mogao dogoditi u gorem trenutku: država je na rubu promjena, počinju politička previranja, na vidiku je rat. Uz sve što se događa tih nemirnih godina, nestanak jedne djevojke mora pasti u zaborav, ili barem biti gurnut među slučajeve koji nisu trenutno baš najvažniji. Pogotovo kada svaki trag završi slijepom ulicom, a postoje indicije da Silva nije nestala, već je moguće da je svojevoljno pobjegla od kuće.
Pitanje koje ova knjiga već vrlo rano u tijeku odvijanja radnje postavlja je: koliko zapravo poznajemo vlastitu djecu, odnosno vlastitu braću i sestre? Tragajući za Silvom, članovi njene obitelji otkrivaju i detalje iz njenog života o kojima očito nisu imali pojma, pokatkad se pitajući tko je uopće bila ta djevojka i kako nisu vidjeli, kako nisu primijetili što sve radi i što se s njom događa. U novom svjetlu, sve one stvari koje su pripisivali njenim mušicama ili tipičnom tinejdžerskom ponašanju postaju čudne i neobjašnjive, sada kada o njima mogu bolje promisliti.
No, kakva god Silva bila ili ne bila, ipak je ona nečija kći, nečija sestra. A njena obitelj od nje ne misli odustati.
Ako ste pomislili da je možda bolje, nakon nestanka neke osobe, nikada ne saznati što se dogodilo, jer u tom slučaju postoji mogućnost da je nestala osoba živa i da je dobro, varate se. Nije bolje. A upravo to nam ova priča sjajno oslikava. Ne znati što se dogodilo, čak i ako je konačni ishod najgori mogući, strašno je. Provedeš čitav život pitajući se i bjesomučno tragajući za odgovorima koji ne dolaze, dok se tvoj život oko tebe naočigled raspada. Utjecaj tog neznanja i očaja da saznaš najbolje se vidi na Silvinoj majci, koja kao da nakon Silvinog nestanka zastane i ostane zarobljena u vremenu, ne mogavši nikamo krenuti, nikamo se maknuti, nikako nastaviti dalje. A usporedo s rastućim očajem, u tebi raste i neprekidan bijes: na sebe, na nestalog, na ljude oko tebe koji ništa ne poduzimaju ili ne poduzimaju dovoljno. Pretpostavjam da je osjećaj poput osobnog pakla, u kojem si vječno zarobljen, a jedino što te može spasiti je odgovor, razrješenje, pa makar bilo i ono najgore moguće.
Usporedo s pričom o Silvinom nestanku, ovaj nam roman slikovito prikazuje i kroniku događanja u našoj zemlji od 1989. do 2016.: propadanje tvornica, rat, bujanje turizma i s tim povezano nicanje apartmanskih naselja koja posve mijenjaju izgled tisuća i tisuća malih mjesta širom Dalmacije. Na primjeru nekolicine sporednih likova vidimo i promjene koje su se događale na ljudima: kako netko, primjerice, može od dilera droge postati utjecajna politička osoba, ako u pravom trenutku napravi pravu stvar i poveže se s pravim ljudima. Promjene su to kojima smo svjedočili i koje su svuda oko nas.
Ono što ovaj krimić čini toliko zanimljivim i toliko nam bliskim je upravo to što se događa tu, kod nas. Misto može biti baš bilo koje malo mjesto u Hrvatskoj, u kojem svatko svakoga poznaje, svatko o svakome sve zna, u kojem se vijesti šire brzinom munje i rezultiraju krvnim zavadama između pojedinih obitelji ili općom hajkom na nekoga na koga se sumnja da je nešto skrivio, a koga smo do jučer prihvaćali kao jednog od nas. Isto tako, obitelj Vela može biti baš bilo koja obitelj, možda baš naša, možda naših susjeda. I mjesta i ljudi i događaji u ovoj priči poznati su nam, bliski, mogući. Što možda čini ovu priču malo strašnijom, u smislu kriminalističke priče i slučaja o kojem govori.
Od 'Nedjeljnog prijatelja', koji mi je posve slučajno pao u ruke prije nekih desetak godina, pa sve do 'Crvene vode', pročitala sam sve romane, zbirke priča i kolumne koje je Jurica Pavičić napisao. Neki su mi se svidjeli više, neki manje, neki su me posve oduševili, a sam se pisac svrstao među meni najdraže autore, čije knjige uvijek rado čitam i zbilja im se veselim. 'Crvena voda' mi je možda najbolji njegov roman do sad. Kažem možda, jer 'Nedjeljnog prijatelja' je teško skinuti s trona na kojem je baš on dosad sjedio. U svakom slučaju, sjajan roman, i zaista izvrstan krimić, od čijih ćete se stranica teško odvojiti. Svakako pročitajte.
Oopss, i did it again.. neplānoti nobindžoju grāmatu 2 dienās 🤭 Laikam pirmais horvātu autora romāns manā listē. Ļoti patika! Romāna darbība sākas 1989.gadā un turpinās līdz 2017.gadam. Galvenais pavediens - Horvātijas piekrastes pilsētiņā bez vēsts pazūd 17 gadīgā Silva un tam seko izmeklēšana teju 30 gadu garumā līdz lieta tiek atrisināta (ar diezgan pārsteidzošu finālu). Kas padara šo romānu interesantāku? Vēsturisko notikumu fons - Dienvidslāvijas komunistu režīma sabrukums, Horvātijas neatkarība, karš ar serbiem, shady 90tie, utt. Dodu 4,5*. Kāpēc ne 5*? Man būtu paticis, ja tās politikas un vēstures būtu vēl drusku vairāk, jo Balkānu vēsture nav tik labi zināma. Bet nu wikipēdija tika pārlapota. Lasiet! Interesants darbs!
Vienmēr esmu domājusi, ka vissliktākais ir nezināt, kas ar tavu tuvāko ir noticis. Un te nu visa centrā te ir tieši tas - pazūd pusaudze un gadiem ilgi viņa netiek atrasta (NB - es nesaku, ka galā tiek vai netiek atrasta, bet tas, ka meklē ilgi ir jau grāmatas anotācijā, tāpēc neuzskatu par maitekli). Bet es teiktu, ka šis vairāk ir sociāls, kā kriminālromāns. Tas ir par cilvēku pārmaiņām, ko nes gan šis viens atgadījums, gan globālākas izmaiņas. Fonā sabrūk valsts, ir pilsoņu karš, nāk jauna vara, nāk jauna ekonomika. Un tas viss maina cilvēkus. Tā kā par Horvātiju (un Dienvidslāviju) līdz šim biju interesējusies ļoti maz, man tas viss vēsturiskais fons likās ārkārtīgi interesants.
Ono što se definitivno promijenilo otkako sam otvorila blog je da sam počela puno više čitati hrvatske autore. Gledam knjige koje ću pročitati ovaj mjesec i od 6 knjiga, čak su četiri knjige djela hrvatskih autora!
Kao što i vrapci na grani znaju, počela sam raditi. Otkako radim (od ponedjeljka do petka, od 7 do 15), nemam toliko vremena za čitanje. Imam, ali ne u tolikoj mjeri. Ako i imam, onda me obično umor savlada. Tako da je moj novi dnevni limit šezdesetak stranica. Ništa me ne pitajte, to mi je jako strašno.
Tako sam počela čitati Crvenu vodu, autora Jurice Pavičića. Mislila sam da je to neka drama, jer nisam dosad čitala krimiće hrvatskih autora. Nisam ni znala da krimiće netko piše u Hrvatskoj. Ali, za sve postoji prvi put.
„Ništa se loše ne može dogoditi. Jer ovo nije američki velegrad, ovdje nema kidnapera, sjecikesa i serijskih ubojica. Ovo je Misto – a u Mistu se nikad nikom ništa nije dogodilo.“
Godina je 1989. Silva Vela sprema se za izlazak i pozdravlja svoje roditelje. Nakon toga jednostavno nestaje iz njihovih života. U jednom danu njihov život više nikada neće biti isti. Jer u njihovo selo i u njihovu kuću dolazi milicija s inspektorom Gorkim Šainom, koji uistinu vjeruju kako će to biti još jedan rutinski zadatak. Gorki je uvjeren kako je to još jedan slučaj maloljetničkog bježanja, gdje će se Silva kroz dan – dva vratiti i sve će se opet vratiti u normalu.
To se ne događa. Bez ikakvih korisnih tragova, bez svjedoka, bez ičega što bi ukazivalo na bilo koji mogući scenarij, milicija polako odustaje. Bez nečega što bih ih usmjerilo u bilo kakvom smjeru, nalaze se na mrtvoj točki i nemaju motiva za krenuti dalje.
A onda se događa rat. Čak i da su postojali neki opipljivi tragovi, nestanak jedne djevojke iz malog mjesta više ne znači ništa. „Mi nismo više policija, kaže joj. Mi smo vojska. Dolje pred zgradom, ljudi mi u rajc ukrcavaju minobacače. Ginu po fronti. Pa je l` stvarno mislite – kaže – da se mi stižemo bavit nekom curom što je pobigla od kuće?“
Bez obzira na manjak dokaza, na nezainteresiranost milicije, na rat, Silvu ne prestaju tražiti otac Jakov, majka Vesna i njezin brat blizanac Mate. Oni imaju osjećaj kako ništa nije gotovo, kako ništa nije riješeno. „Silva nije bila ni mrtva ni živa. Silva je nestala. A nestaloj ne možete ni poći na grob ni ispeći tortu. S nestalom ne možete slaviti, ne možete je oplakivati, ne možete s njom razgovarati niti kovati planove.“
Oni jednostavno ne odustaju. Sjedaju u auto i lijepe plakate: po Splitu i okolici, Bosni, Hercegovini, Zagrebu i Ljubljani. Mate odustaje od fakulteta i nalazi posao gdje se vozi po cijeloj Europi. A dok radi, pretražuje ulice i stalno negdje gleda ne bi li ugledao svoju sestru.
Postoji toliko stvari koje bi vam još htjela napisati o knjizi, ali ne smijem pokvariti dojam. Nekad imam osjećaj da mi je lakše pisati recenziju o knjizi koja mi se ne sviđa, nego o knjizi koja mi se sviđa. Kad pišem recenziju o knjizi koja mi se ne sviđa, nalazim gomilu sitnih detalja koji mi zapadnu za oko i koje mogu prokomentirati, a da vam (objektivno) ne odam nikakve detalje koji su bitni za radnju. Kada pišem recenziju za knjigu koja me je oborila s nogu, prvo što uvijek želim je prepisati pola knjige. Želim se dotaknuti svake bitne radnje. Želim pisati o svakom najsitnijem detalju i onda shvatim da to jednostavno ne mogu. Jer se toliko unesem u odličnu knjigu i onda bih vam odmah sve ispričala.
Meni je ova knjiga stvarno genijalna, jer nije tipičan krimić. Ovo nije priča u kojoj se dogodi nestanak ili ubojstvo, pa onda policija prati tragove, a obitelj i bližnji otkrivaju stvari jedni o drugima, dok je dođe vrhunac koji na kraju sve riješi.
Ovo je realnost. Imamo djevojku od 17 godina koja je jednostavno nestala. Slučaj je prijavljen policiji (miliciji), koji su odradili svoj zadatak: obišli mjesto, ispitali obitelj, pronašli svjedoke i ispipali moguće teorije. Ali, nisu imali tragove i nisu imali dokaze. I bez toga je slučaj stao. Zanemarujući činjenicu da se dogodio rat, slučaj bi svejedno stajao među hrpom nerazriješenih spisa.
Kao što sam već rekla, knjigu nisam čitala onim tempom kojim sam navikla, što znači da sam knjigu čitala neka četiri dana. Svaki put kad bi me umor savladao, ljutila sam se na sebe jer sam htjela saznati što ide dalje. Kad sam bila na poslu, razmišljala sam o knjizi. Gdje god da sam bila, u mojim mislima je konstantno bila Crvena voda.
Crvena voda je naša realnost. Priča o tome što se dogodi dok istraga stoji, dok se ne događa ništa, dok se nitko ne miče s mrtve točke. Ovo je knjiga o tome što se događa s obitelji kada znaju da su bespomoćni, kad znaju da nemaju podršku od nikoga, kad znaju da su prepušteni sami sebi. Ovo je knjiga o tome kako nestanak jedne djevojke u malom mjestu poremeti mir koje je to mjesto imalo, mjesto gdje svatko svakoga zna, a ipak se ne zna što se dogodilo s jednom djevojkom. Ovo je knjiga o tome što se događa kad sve stane.
L’ho cercato molto, l’ho divorato, l’ho gustato. “Acqua rossa” è uno splendido page-turner di qualità, che, al mistero di un thriller, affianca la bellezza dei paesaggi, tranquilli e silenziosi, di un borgo di pescatori sulla costa dalmata…uno scenario forse insolito e per questo ancora più apprezzabile per narrare una storia che fa paura. E’ il 23 Settembre del 1989, giorno appunto della Festa dei Pescatori, quando la diciottenne Silva (e dire che per tutto il romanzo i miei occhi hanno letto “Silvia”, con la “i”!) scompare. Le indagini, affidate al commissario Gorki, figlio di un eroe partigiano, delineano un inaspettato ritratto della ragazza, che si immaginava tranquilla e fedele e invece si scopre implicata probabilmente in loschi giri di droga e svanita proprio dopo essersi appartata con un ragazzo, figlio del panettiere del paese, che non era il suo fidanzato. Passano i giorni, i mesi, gli anni, spunta una testimone che tuttavia non porterà da nessuna parte e le false segnalazioni sono talmente tante che i familiari e lo stesso Gorki, dopo un po’, perdono quasi tutti le speranze. Quasi tutti perché “Mate”, fratello di Silva, non cede…la sua ostinazione mi ha ricordato quella che un vero fratello ha destinato (e tutt’ora destina), alla ricerca della sorella, nonostante siano passati decenni dalla sua scomparsa, ovvero Pietro Orlandi. Due vicende diverse, una fittizia l’altra, su cui ho letto e visto tanto, immaginaria, due vicende svoltasi in tempi, contesti e ambienti diversi, eppure accomunate da questa caparbia senza fine del fratello maggiore: anche Mate, come Pietro, per anni e anni appende i volantini della sorella scomparsa praticamente ovunque, al di fuori del suo paesino, in tutta la Dalmazia, la Croazia, la Iugoslavia, perfino in Italia, prende la scusa dei viaggi di lavoro per spostarsi e cercarla dappertutto, nei confini nazionali e all’estero, crea gruppi e pagine Facebook dedicate, con un’ostinazione che solo il bene e la rabbia possono far muovere. Eppure Silva non si trova. La storia fa il suo corso, nella società slava cade il comunismo, crolla l’economia, la corruzione avanza, seguita poi da una lenta ripresa, grazie al turismo. Il mondo va avanti ma per tutti Silva continua ad avere 18 anni, così come Emanuela Orlandi, che ancora oggi ci fissa dal noto volantino che tutti conosciamo, sorridente e con una fascia in testa, continua, ahimè, ad averne 15. Qui una risoluzione ci sarà, ma ci sarà solo per il lettore. Una verità amara, scoperta, taciuta, tenuta nascosta a tutti tranne a noi e al commissario Gorki. Chi lo sa se anche per Emanuela Orlandi è stato lo stesso…la sua storia non è un romanzo, e quindi non lo sapremo mai. In definitiva, poliziesco, dramma familiare e romanzo storico si intrecciano in questo gioiello edito da Keller. Mi è piaciuto proprio tanto!
✒️ Silva ir pazudusi. Viņu meklē, vispirms policija, pēc tam ... tikai brālis.
📖 "Starp patiesību un leģendu visi dod priekšroku leģendai."
✒️ Kā jums pastāstīt par šo grāmatu, nenokaujot to lasīšanas dzinuli, kas liek klīst pa ciematu Misto, pilsētu Splitu un pa ... Eiropu, kopā ar dvīņubrāli Mati meklējot Silvu.
✒️ Šis nemiers un smeldze izsauca atmiņā 📚 Monikas Sabolo grāmatu "Samera". Kas notiek ar tuviniekiem, kas mokās neziņā. Šeit rāmā ģimenes dzīve beidz pastāvēt 1989.gada 23.septembrī.
📖 "[..] Jakovs nevar atbrīvoties no sajūtas, ka viņš skatās nevis uz īstu māju, bet gan uz mumificētu ķermeni. Jo viss ir pārāk nemainīgs. [..] Viss ir ciets, nedzīvs kā ziedi herbārijā."
✒️ Intriga ir tikai kā zivs asaka. Tā satur kopā drāmu - gan cilvēkattiecību, gan sociālo un politisko, un kādu tur vēl.
✒️ 90.gadi (mums tie arī nebija nekādi saldie). Vispirms Dienvidslāvija, pēc tam Horvātija. Pa to vidu karš. Kapitālisms un dzīve parastā. Kaut kas mainās, kaut kas nē.
✒️ Faktiski šis ir sociāls romāns. Bezgala smeldzīgs. Sociāla drāma.
📖 "Ir vakars. Ūdens ir tumši zils. Un piepeši tas top sarkans. Tas iegūst asiņu krāsu un sāk uzbriest kā Bībeles plūdi Ēģiptē. [..] Sarkanie ūdeņi ceļas un ceļas, līdz nikni un nepielūdzami aprij visu: Misto, kalnus un šo zemi, kas nav pelnījusi neko labāku par šiem plūdiem."
✒️ Es neteikšu, vai Silvu atrada vai nē. Tas lai paliek dzinulim.
✒️Toties saņēmu atbildi, kāpēc nosaukums ir "Sarkanais ūdens". Tam nav sakara nedz ar komunistisko sarkanumu, nedz ar asinīm. Tā ir atsauce uz postu, uz sodību, kas gadu gaitā (jā, tieši tajos deviņdesmitajos) ir pārņēmusi šo piejūras ciematu Misto. Un šo sodību ir radījuši paši cilvēki.
✒️ Otra grāmata, par kuru domāju lasot "Sarkano ūdeni", bija 📚 Sašas Stanišiča "Kā zaldāts labo gramafonu". Arī Dienvidslāvija. Tā, kura sabrūk.
📖 "- Mēs esam tie paši, - vecais vīrs atbild. - Mēs tikai izliekamies, ka esam citi, jo mums tas der."
4,5* Після вечірки на березі моря зникає дівчина, троп заяложений до блиску. Але дії відбуваються в Далмації з 1989 року до 2016, тож новизна неодмінно буде.
Це скоріш не кримінальний роман, а драма з елементами детективу, такий собі ляпас капіталистичному засобу життя. І досить вдалий. Бо здогадатися що трапилося можна, та й ще спойлер сам автор залишив.
Навіть не бісило що одного з героїв звуть Горький. І в деяких моментах просто відчувалося знайоме сьогодення - гудіння генераторів, блокпости, спалені села.
Najbolja knjiga ove godine, ali i jedna od najboljih ikad. Maestralno napisano, kratke rečenice, emotivno, potresno, detaljno. Socijalni krimic koji mora stajati uz bok najvecim svjetskim piscima.
Sarkanais ūdens pārsteidza. Pārsteidza ar it kā vienkāršu stāstu par pazudušu pusaudzi, kuru autors savij kopā gan ar detektīva līniju, gan ģimenes sāgu, gan arī politiskām un ekonomiskām pārmaiņām mūsdienu Horvātijā. Stāsta būtība gan slēpjas tajā, cik ļoti viena ilgstoši bezvēsts pazudusi meitene var ietekmēt ne tikai ģimenes, bet veselas kopienas dzīvi. Tā neziņa ir graujoša. Daži nespēj dzīvot tālāk, daži mēģina dzīvot tālāk, citi nepārstāj meklēt, bet visu dzīves ir mainītas.
Autors izmanto dažādu grāmatas varoņu skatu punktus, lai virzītu stāstu uz priekšu no 90. gadiem līdz pat 2017. gadam, jo tas ir tik ilgs laiks kopš Silva pazūd līdz Silva atrodas. Valstis ir sabrukušas un izveidojušās no jauna, ir pārdzīvots karš, cilvēki ir izšķīrušies, bet citi apprecējušies, daži ir miruši, citi ir bijuši spiesti mainīt profesiju. Misto ciems ir it kā tāds pats, bet tomēr citāds. Kā lasītāja es svārstījos starp abām iespējām (dzīva vai mirusi) kopā ar stāsta varoņiem ne reizi vien. It kā jau loģika teica vienu, bet autors lieliski spēja uzburt to cerības staru, kurai turpināja sekot viņas brālis. Pārsteidzošā kārtā arī detektīva līnijas atšķetinājums nebija tik vienkāršs kā sākumā šķita. Iesaku!
Jurica je moja generacija, piše o Splitu, piše krimiće i ja bih mu bez razmišljanja trebao biti sklon no ponovo nismo "kliknuli". Čovjek je napisao 7 romana a "Crvena voda" osvojila i domaću nagradu "Fric" i "Le Point du Polar européen" za najbolji krimić europskog autora napisan na francuskom ili preveden na francuski jezik. Ja nisam napisao niti jedan niti sam studirao književnost i otkud meni pravo na osvrt? Pa eto, pravo čitatelja, a sve što je namijenjeno čitateljima ima pravo i na njihovo mišljenje.
Osobno bih rekao "Ambitious killed The cat" jer ovo nije krimić već teška čemerna drama, prema kojoj se Ivaniševićeva "Kuća" doima veselim štivom, a moja svakodnevica kuća - birtija - posao akcionim filmom.
Roman je pun, sad već klišea, o našim vremenima od kraja osamdesetih do danas, druženjima pa narkomaniji, pa ratu, pa tranziciji, pa novom vremenu, rasprodaji, ... sve je to Jurica odlučio utrpati u "Crvenu vodu" kao da radi presjek svojih kolumni.
I sve je to rađeno u nekom sumornom ambijentu kojeg je već svima preko glave. Čak su i opisi u knjizi "dva koraka naprijed pa jedan nazad", neizmjerna ponavljanja opisa istog spomenika, iste ograde, istog pejsaža, ponavljanje do ponavljanja, stranica dvije naprid a onda opet opisi iste slike ... onako kao što hrvatska filmska kamera stane pa snima jedan kadar dok kamerman otiđe na pauzu, a redatelj je uvjeren da je gledatelju strahovito bitno gledati par minuta jednu sliku.
Nitko se u tom romanu ne nasmije, nitko ne kaže nikakvu "batudu", nitko ne zapiva a to nije Dalmacija. Sve je usmjereno tome da baš zbog tog čemera sve to trebam doživljavati kao ozbiljno djelo. No ja sam čitatelj, i nažalost na kraju samo zaključim da mi je - dosadno.
Možda nisam školovan za književnost, možda ne razumijem što je pisac htio reći, možda ne shvaćam da je ovo pisano više kao djelo "2u1" pa se može odmah koristiti kao scenarij tipa ... sunce se diže nad pučinom, mještani izlaze iz kuća, glavni lik se budi, kuća je u sivilu ... ali nije na meni da ja sve to razumijem, ja sam čitatelj kojem se "Crvena voda" najavljuje kao "mistery, crime, police" a "Crvena voda" nije to. Želite li čitati crnu psihološku dramu bit ćete na pravoj adresi, tražite li krimić - pogledajte nešto drugo na polici.
Ocjenu sam na kraju dao više radi Splita, drame i svih onih koji su knjigu nagradili, nego što bih je preporučio.
Jo dziļāk ezera dzelmē, jo vairāk dzīvības ieelpas zaudējam.
Grāmata, kas žanru miksļa dēļ piesaistīs dažādus lasītājus. Un ne velti. Šeit rūdītākie kriminālromānu šņakstinātāji atradīs spraigu izmeklēšanas prāta mežģi, kas līdz pašai pēdējai lappusei neliks mieru un urdīs ar neskaitāmiem pavērsieniem. Vēstures arhelasītāji mazlietiņ varēs iekāpt ar vienu kāju 90to gadu grandiozajās pārmaiņās, kas skāra Dienvidslāviju. Savukārt dramatisko stāstu meklētāji šeit tiks saplosīti līdz ar ciemata varoņiem, jo "Sarkanais ūdens" nav tikai par 17 gadīgo Silvu, kura pēc ballītes nepārnāk mājās, vai par ģimeni, kura savās sērās un izmisumā pieņem daudz pārsteidzīgu lēmumu. "Sarkanais ūdens" ir par veselu ciemu- pārmaiņu dzirnakmeņos, traģēdijas priekšvēsturē un neskaidrās nākotnes priekšā.
Romāns ir piesātināts ar drūmi skumjām emocijām, kas sākumā nemanāmi, bet arvien dziļāk lien aiz ādas, piesūcas kā dēles un izsmeļ lasītāju pilnīgi tukšu. Latviski tulkotu horvātu romānu nav daudz, tāpēc jo interesantāk bija piedzīvot līdzības un atšķirības. Tomēr sarežģītā vēsture, valsts sabrukums un cilvēciskās skumjas ir kaut kas pazīstams arī mūsu mentalitātē.
Tieši kriminālromāni ar drāmas piešprici jeb sociālie detektīvi ir tie, kas mani uzrunā šajā žanrā. Tie ne tikai uztur lasītāja pulsu paaugstinātu, liek minēt mīklas un risināt noziegumu, bet arī attaino sociālās problēmas, iztirzājot psiholoģiskos aspektus varoņu dzīvē.
Laba sociālā drāma/ detektīvs uz vēsturisku notikumu fona deviņdesmito gadu Horvātijā.
Spurainā pusaudze Silva neatgriežas mājās pēc ballītes. Policija strādā pavirši, sakot, ka gan jau jauniete paballēsies un būs atpakaļ, kad tas nenotiek, izmeklēšanai pievēršas rūpīgāk, tomēr Silva ir kā ūdenī iekritusi. Rit gadi, valsī sākas jukas, kas pāraug karā un pusaudzes meklēšana nav prioritāte. Nepadodas tikai ģimene. Silvu nepaguris meklē viņas dvīņu brālis. Tik bieži šķiet, ka tūliņ Silva būs rokās, tomēr tās vienmēr izrādās maldugunis. Un tomēr, vai Silvu izdosies atrast, lasi grāmatā!
Pēdējā laikā man arvien interesantāk ir lasīt par deviņdesmitajiem. Nav tā, ka šāda literatūra būtu daudz, bet priecājos par katru reizi, kad mani ceļi ar to krustojas. Diezgan maz zināju par Horvātijas vēsturi, ko atklāja šī grāmata. Kā izrādās tā visai skaudri iegriezusies vēl šī gadsimta sākumā, kad pēc Dienvidslāvijas Sociālistiskās Federatīvās Republikas (DSFR) sabrukšanas Horvātija piedzīvoja divus karus vienlaikus – Horvātijas karu (starp Horvātiju un separātisko Serbu Krajinu, kas bija etnisks karš, ko izraisīja serbu vēlēšanas palikt DSFR sastāvā) un Bosnijas karu, kur Horvātija iesaistījās, kā Hercegbosnijas Horvātu Republikas atbalstītāja. Vārdu sakot, mēģināju šo papētīt un sapratu, ka līdz galam nesaprotu, kas un kā tur noticis - izklausās pēc ārkārtīgi sarežģītiem konfliktiem un īpatnējiem atrisinājumiem, kam par iemeslu tautu dažādība un nespēja vienoties un iekļauties. Katrā ziņā Horvātijai šie militārie konflikti bijuši sāpīgi un Horvātijā joprojām ir apjomīgs militārais mantojums, kas arvien prasa lielus resursus, lai ar to tiktu galā.
Autors ir nostrādājis izcili – jo ne vien aizraujošs, labi davīts un faktiski līdz beigām neparedzams ir stāsts, bet arī ir raisīta interese par Horvātijas vēsturi, līdz ar to ir vēlme uzzināt un piedzīvot Horvātiju. Esmu bijusi Horvātijā nu jau vairāk kā 20 gadus atpakaļ. Tad zināju, ka pavisam nesen tā ir sākusi attīstīt tūrismu, bet es nenojautu, ka karš bija pavisam nesen kā beidzies. Horvātija viennozīmīgi ir vieta, kur atgriezties.
Paldies izdevniecībai un autoram, ka radījāt tik daudz pārdomu!
I gialli e i polizieschi non sono proprio il mio forte, ma ammetto che, quando è il momento, risultano sempre di ottima compagnia.
La scomparsa della giovane, fin troppo, Silva fa da cardine a una storia che ci offre uno scorcio sugli aspetti della vita in Croazia tra il disgregamento della Jugoslavia e i giorni nostri, ma soprattutto provoca a sua volta ulteriori sconvolgimenti nel microcosmo familiare e di conoscenti che la circondava. Oltre a presentarci un mistero che vorremmo così tanto risolvere, Pavičić ci illustra il suo effetto, a dir poco inesorabile, sui rapporti umani, che si rivelano fragili, incapaci a tratti di sopportare un simile trauma (il che è anche comprensibile). È un’amarezza che si estende anche alla terra in cui la vicenda si svolge: una terra che sanguina, muore, cerca di risollevarsi e viene predata da chi, in essa, ci vede soltanto una fonte di guadagno, la sua personalissima gallina dalle uova d’oro.
non è che non si legga bene, anzi, ma tutti questi apprezzamenti in quarta di copertina e questi premi letterari (minori, comunque) mi sembrano un po’ sprecati. I personaggi sono piatti , l’intreccio con le vicende storiche della Yugoslavia degli anni novanta è pallido, la tesi (non entro nei dettagli per non spoilerare) che tutto quello che è successo dopo la sparizione della ragazza , quindi la guerra, la crisi economica, l’arrivo di investitori stranieri, lo sfruttamento delle bellezze della Dalmazia (aggiungo un inutile commento personale: Spalato è uno dei luoghi più suggestivi ed emozionanti che io abbia mai visto), lo snaturamento dei luoghi, siano tutti conseguenza della scomparsa è un delirio che non mi sentirei di avallare.
Una parola sulla traduzione: è orripilante . Il traduttore, che dal nome credo sia slavo, avrà fatto del suo meglio, ma tradurre in una lingua che non è la propria è un bel rischio. Comunque, se in casa editrice qualcuno avesse dato un’occhiata al lavoro prima di dire “si stampi” ci saremmo evitati di trovare “soddisfò”, “si sarebbero seduti, bevuto del vino” (maledetti ausiliari), “si buttò sul cibo come se domani sarebbe scoppiata la carestia”, e altre amenità . In più, l’estate di san martino è in novembre e non in settembre, ma questa forse è colpa dell’autore.
Straordinario thriller ambientato in Croazia. La storia del paese, del disfacimento della Jugoslavia e dell’indipendenza si mischiano con quella della scomparsa di Silva, personaggio al centro delle vite dei protagonisti. Scritto in maniera accattivante, le descrizioni e le sensazioni rimangono impresse molto a lungo. Nonostante sia un thriller, la qualità è quella della narrativa più pregiata. Molto consigliato agli amanti di quelle zone d’Europa meno famose ma affascinanti.
Laba lasāmviela, lai aizpildītu tukšos robus par notikumiem Dienvidslāvijā. Ir gan vēsturiski fakti, gan diezgan spraigs pazudušās meitenes meklēšanas apraksts. Analizējot notikumu secību, var izsecināt, no kuras ģimenes nāk slepkava, bet atrisinājums tomēr pārsteidz. Secinājums - māte sava vienīgā dēla labā ir gatava uz daudz ko. Citāts, kurš man palika prātā, gan ir no "citas operas"- mūsdienu sabiedrības iezīmju apraksts. *** "Viņš sēž konferenču zālē un vēro, kā acu priekšā risinās notikumi, it kā tos redzētu pirmo reizi. Viņš klausās, kā cilvēki melo citiem cilvēkiem, kuri zina, ka runātāji melo, tāpat arī paši runātāji apzinās, ka klausītāji zina, ka viņiem tiek melots. Un, melojot cits citam, šie cilvēki cits citam sit uz pleca, pieklājīgi sasmaidās un domā, ka vēl viena diena ir aizvadīta veiksmīgi." (273.lpp.)
Nisam veliki ljubitelj krimića. U prijevodu, obično ih zaobilazim u širokom luku. "Crvenu vodu" sam kupio jer sam čuo pohvalne komentare na njezin račun. Osim toga, bila je isticana kao netipični krimić, pa sam odlučio dati šansu njoj i žanru krimića.
Ništa posebno. Ne vidim razlog zbog čega bi ovo bilo nešto više od tipičnog krimića. Ali, prihvaćam da je to vjerojatno jedan od marketinških trikova na koji sam polusvijesno nasjeo. Što se tiče same radnje, Pavičić sasvim solidno vodi priču. Ako ništa, dovoljan razlog za takav sud je što me doista interesiralo što se dogodilo sa Silvom i kako će se na kraju priča rasplesti. Vjerujem da je to najbitnije za krimić i u tome je Pavičić uspio. Osim što taj uspjeh dolazi uz (povremeno) iritantan stil kratkih rečenica, koji zna djelovati kao neprimjereno i nasilno prekidanje misli. Neautentično. Na pojedinim mjestima time nestaje svakog ritma rečenice i čitanje podsjeća na vožnju Ladom Nivom šumskim putem od Rakovice prema Lipovcu, sve uz štucavicu i upaljene hemoroide.
Dvije zvjezdice su sasvim dobra ocjena, kaže "It was ok". Ono što nije bilo OK je onaj "više od krimića" dio. Da, shvaćam, kroz prizmu Silvinog nestanka prikazan je nestanak Jugoslavije i nastanak samostojeće Hrvatske. Da, da, kriminalci koji postaju uglednici, apartmanska naselja, prodaja zemlje, pripadnik nacionalne manjine kao hrvatski vojnik, slika Tita zamijenjena hrvatskim grbom i slikom Franjinom, "ona" vremena protiv "ovih" vremena. Doista su zapažanja ostala na banalnostima, općepoznatim, općim i predvidljivim metaforama i primjerima. Ništa čega i osoba ispodprosječne sposobnosti zapažanja nije već odavno svjesna.
Ne, ništa više od krimića. Tko ih voli, "Crvena voda" će mu se vjerojatno svidjeti.
Une lecture à part. J’ai commencé par trouver le rythme un peu trop lent, répétitif puis je me suis attachée à certains personnages et puis la dernière partie. Parfaite.
Laba grāmata. Vēsturiskais fons (kas man reizēm traucē, bet šajā gadījumā tieši ļoti patika). Skarbi kā viena diena var iznīcināt ģimeni un cik ilgs laiks reizēm nepieciešams, lai kaut nedaudz rastu mieru.
Polar qui n'en est pas un, ce roman m'a déçu sur plusieurs aspects. L'enquête qui tend à retrouver cette jeune femme se confine à la toute fin du roman et se déroule sur très peu de pages.
Avant cela nous avons le droit à un long panorama sur la vie de tout l'entourage de Silva. Le jours de la disparitions et les 25 années qui suivent sont transcrites, froidement et sans chichi.
J'ai eu l'impression de lire un long rapport de vie, un journaliste qui consigne chaque élément dans un carnet avec objectivité et droiture. C'est long souvent, émouvant parfois.
Ce cruel manque de rythme est le frein principal de ma lecture ainsi que l'histoire croate qu'on nous promet dans le résumé qui n'est finalement que peu exploité.
Po przeczytaniu 50 stron pomyślałam: ależ to sprawnie napisany kryminał! Po kolejnych pięćdziesięciu: przecież to niemal grecka tragedia! Bo tu tajemnica zniknięcia siedemnastolatki to tylko i aż pretekst do opowieści o tym, jak odłamki dosięgają i niszczą każdego, kto choć na moment pojawił się w tej historii. 23 września 1989 roku - ostatni dzień normalnego życia przeciętnej rodziny. Za chwilę okaże się, że Silva, córka Vesny i Jakova, bliźniaczka Matego, zniknęła. Śledztwo, niby drobiazgowe, a przecież wcale nie, jacyś podejrzani, tropy, które się urywają, poszlaki rozsypujące się w proch. Żyje? Nie żyje? Uciekła? Jeśli uciekła - jak mogła zostawić wszystkich i wszystko i zniknąć bez słowa? Mijają dni, miesiące, lata, wiele lat. Na rodzinną tragedię nakłada się tragedia rozleglejsza - wojna w byłej już Jugosławii. Ona spycha na dalszy plan nastolatkę, z którą nie wiadomo co się stało. Ale dla rodziny Silva cały czas jest najważniejsza. Przecież ich świat zatrzymał się we wrześniu 1989 roku. Nie bez przyczyny mówi się, że rodziny zaginionych przeżywają najstraszniejsze katusze. Niepewność, podporządkowanie wszystkiego poszukiwaniom, złudna często nadzieja, która nie pozwala na przepracowanie żałoby. Członkowie rodziny radzą sobie, czy raczej nie radzą sobie z sytuacją na różne sposoby. Chyba najbardziej przejął mnie swoją postawą Mate - ten bliźniak pozbawiony siostry, a jakby kawałka siebie, który zamienia się w gończego psa pędzącego za echem choćby śladu. Autor opowiada historię rozłożoną na wiele lat i wiele głosów. Poznajemy perspektywy rodziców, śledczych, brata, chłopaka, oskarżonego itd. - czasem wydaje się, że może zbyt to drobiazgowe, ale przecież nie ma tu zbędnego kawałka. Nie wiem, czy zakończenie mnie zaskoczyło. Może trochę. Ale tak jak napisałam na początku, tu nie jest najważniejsze to, co stało się z Silvą, a to, jakie jej zniknięcie poczyniło zniszczenia. Nie traktuję więc tej powieści jak kryminału, a raczej jak powieść psychologiczną, która przewierca emocje bohaterów na wylot, może traktat o stracie i pustce, która boli. Parę razy chwyciła mnie wzruszeniem za gardło i kazała pomyśleć czule o nastolatce spoglądającej zuchwale w obiektyw.
We wrześniu 1989 roku w Dalmacji siedemnastoletnia Silva wyszła z domu na rybacki festyn i nigdy nie wróciła. Ostatni raz była widziana tańcząca z kolegą z miasteczka. Przez lata jej rodzice i zdeterminowany brat bliźniak szukają dziewczyny, odkrywają jej kolejne sekrety i łapią się najmniejszych tropów, wciąż wierząc, że ich ukochana córka i siostra żyje.
Zaginięcie najbliższej osoby, trwające kilkadziesiąt lat poszukiwania, brak wiedzy, o tym co się wydarzyło i bezustanne życie pomiędzy niegasnącą nadzieją i rozpaczą to stan bardziej wyniszczający niż najgorsza prawda. Takie zawieszenie i życie w ciągłej niepewności ryjnuje rodzinę, kolejne relacje, niweczy plany i marzenia. Ten aspekt świetnie został oddany w „Czerwonej wodzie”, tak jak cały wątek psychologiczno-obyczajowy o kondycji rodziny w obliczu dramatu, który jest u Pavičica niezwykle istotny. Dzięki temu była to dla mnie bardzo emocjonalna lektura. Nie jest to więc czysto klasyczny kryminał, choć oczywiście nie brakuje tutaj dreszczyku suspensu, zwrotów akcji, przy których opada czytelnikowi szczęka oraz podrzucaniu przez autora mylących tropów. A to wszystko osadzone na tle zmian społeczno-politycznych regionu, w tym rozpad Jugosławii, niepodległość Chorwacji czy bałkańska wojna domowa.
Może nie widać tego po moim bookstagramie, ale kiedyś byłam wytrawną czytelniczką kryminałów, czytałam ich całe mnóstwo. Obecnie sięgam po nie rzadziej, ale wciąż z ekscytacją. Nie znoszę jednak historii, których rozwiązanie jest zaskakujące wyłącznie dlatego, że autor wziął je… z kosmosu, ignorując jakąkolwiek logikę. Ale spokojnie, Pavičić to nie ten przypadek, to autor, który traktuje swoje czytelniczki i czytelników poważnie, zagadka jest dobrze skonstruowana, a jej rozwiązanie satysfakcjonujące. „Czerwona woda” wciągnęła mnie od pierwszych scen, nieustannie podsycała napięcie i zaskakiwała do samego końca, a dzięki tym poza kryminalnym i chorwackim wątkom jest też na pewno czymś świeżym na naszym rynku wydawniczym. Czytajcie!
„Czerwona woda” to nie jest kryminał. Szkoda byłoby go wrzucić do tej jednej szuflady. Ma jego pewne elementy, ale przede wszystkim wybija się jako świetnie skonstruowana powieść psychologiczna i społeczna, która ma wszelkie znamiona literatury pięknej, a nie wyłącznie gatunkowej. Ja wciąż tkwię w tym chorwackim miasteczku, które staje się siedliskiem jednego dramatu rozgrywajacego się na przestrzeni lat w rodzinie Velów. Ogromnym uproszczeniem byłoby stwierdzenie, że „Czerwona woda” jest po prostu powieścią o zaginięciu młodej dziewczyny i konsekwencji tego wydarzenia dla rodziny oraz społeczeństwa. Temat powieści jest bardzo nośny i stanowi jej oś, ale fascynująco też za nią wykracza i syci czytelnika.
Siedemnastoletnia Silvia nie wraca pewnej nocy do domu po zabawie na festynie. To wydarzenie, niczym efekt kuli śnieżnej, spustoszy jej rodzinę i lokalną społeczność. Niewyjaśnione zniknięcie budzi więcej pytań i większy brak zaufania do otoczenia niż jawna zbrodnia. Pavicic we frapujący sposób jest w stanie uchwycić tę atmosferę napięcia, wzajemnych oskarżeń i podejrzeń. Bo gdzie jest Silvia? Została zabita? Zginęła przypadkiem? Wyjechała bez słowa pożegnania? Ktoś ją więzi? Pytania oplatają każdego zaangażowanego w tę historię. Od brata, po rodziców, sąsiadów, policję czy mieszkańców miasteczka.
„Czerwona woda” opowiada przede wszystkim o powolnym rozpadzie rodziny. O tym jak skrywamy się za rodzinnymi sekretami, które miażdżą nawet po zniknięciu jednego z jej członków. O tym jak to ukochana osoba prowadzi równoległe życie, którego nie znamy. Życie dalekie od beztroski dojrzewania, uczynki, które ciągną ku złu, skrywającemu się skrzętnie do momentu aż nastąpi tragedia. O obsesji szukania odpowiedzi, która zje cię żywcem.
To też powieść głęboko zaangażowana społecznie, a jej wnikliwy wgląd w ludzką psychikę to cechy, które urzekły mnie w niej najbardziej. To coś więcej niż podążanie za zagadką i próbą jej rozwiązania. To coś więcej niż kryminał, to powieść braku i ludzkich tęsknot. Tytułowa czerwona woda jest na to dowodem. Jest czerwienią krwi, której nie sposób odnaleźć, jest wodą, która podmywa społeczeństwo i chorwacką ziemię pełną historycznych turbulencji oraz lokalnych niesnasek. Autor w mistrzowski sposób wplata elementy historycznych przemian w Chorwacji, od upadku komunizmu po wojnę na Bałkanach kończąc na wtargnięciu kapitalizmu, który przemieniła Chorwację w ośrodek turystyczny.
Zamykając ostatnią stronę tej powieści nie otrzymamy łatwych odpowiedzi. Zostaniemy z kolei z głębokim poczuciem, że podskórnie odczujemy każdy brak rezonujący z tej frapującej powieści wybiegającej poza jeden gatunek.
Ak chcete román s dobrou dynamikou a prekvapivými zvratmi, tak toto pravdepodobne nie je nič pre vás. Ak sa však chcete ponoriť do ľudských myslí a činov, ak chcete premýšľať nad zmiznutou Silvou, ak chcete niečo dobre napísané, ak sa chcete zatúlať do Chorvátska v priebehu rokov - potom áno, smelo do toho! :)
Ļoti patika plašākā informācija par Horvātiju un to, kā top kūrorti jūras krastā, taču mulsināja, ka par Silvu pašu tā pamazāk autoram uzrakstīt sanācis
Хороша книга з небанальним сюжетом і історичними штрихами від розпаду Югославії до розвитку туристичної Хорватії. Так добре подано через життя людей. Трохи сумна, та варта уваги історія.