Trganje je knjiga o djetinjstvu koje se odvija krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Svijet u kojem se pokušava biti djetetom srušit će se u jednom krvavom ratu koji se u prvom dijelu romana nagovještava kroz detalje iz svakodnevnog života. Taj svijet je po svemu sudeći nedovršen ili neodrastao, svijet improvizacije, život u njemu je život iz nužde, bez dokolice, tek s ponekim ritualom koji se prakticira samo zato „jer to tako treba“. Dječak o čijem djetinjstvu je ovdje riječ potječe iz muslimanske kuće, kultura u kojoj odrasta u dodiru je s katoličkom, dječakov djed ima za najbolje prijatelje dvojicu kršćana od kojih je jedan (da bi se iskupio) postao i „komunista“. Pričan iz dječje perspektive, Trganje je roman o besmislu rata koji se vodio između ljudi koji se i nisu imali po čemu razlikovati iako su to i sami htjeli. To je priča o društvu koje je sklono da prešućuje, da prikriva, da zaboravlja. Trganje je roman o malom čovjeku, o njegovoj materijalnoj i duhovnoj bijedi. To je priča o jednoj seoskoj porodici dok osluškuje znakove nadolazeće katastrofe. Rat koji postaje sve izvjesnijim kako roman odmiče, učinit će dječaku djedove priče jasnijim. Trganje je knjiga sjećanja na jedno čudesno vrijeme koje se zove djetinjstvo.
Almin Kaplan (1985) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Pored knjiga poezije, objavio je četiri knjige proze: Trganje, Meho, Dubravske priče i Kućni ljudi. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada među kojima i nagrada "Mak Dizdar", "Ratkovićeve večeri poezije", "Zija Dizdarević" i "Edo Budiša". Živi u Rivinama kod Stoca.
Snažno autobiografski obojen, ovaj prvi Kaplanov roman, nastao još prije čuvenog "Mehe", opisuje djetinjstvo neimenovanog dječaka koji odrasta negdje u okolici Stolca. Sve ispričano iz naivne dječje perspektive, upoznajemo dječakov svijet, kuću, obitelj - dedu koji priča o jamama, vječno namrgođenog oca i majku koja opsesivno posprema. Pa u drugom dijelu, polazak u školu, prvi razred, djecu koja se igraju rata, a malo nakon toga i dolazak pravog rata, vojske, granatiranja, izbjeglištvo. Teške teme, ali ispričane s neobičnom lakoćom. Kaplanov stil je nabijen značenjem, sažet, u vrlo malo riječi kaže jako puno. Iako je roman sumorne atmosfere, s užitkom ga se čita.
Ova knjiga je jedno fenomenalno, veoma detaljno i potpuno iskreno svjedočanstvo naših djetinjstava. Kao i svaka knjiga ovog autora prepuna je pravih autentičnih riječi na čistom bosanskom jeziku na kojem sam odrasla i koji u mom životu niko više ne govori, pa čak ni ja. Osjećam se tako vidjeno, shvaćeno, i preplavljena sam emocijama i nevjerovatnim mirom i spokojem nakon čitanja ove knjige jer je svaka riječ ove knjige živa istina u mom vlastitom životu, sve i jedna, sve do kutije Morave koju je i moj dedo pušio. Ne mogu da prežalim što sam autora počela čitati nekako naopako, od Mehe, pa Šušnja, pa Kućnih ljudi, pa tek sad ovu. Nema riječi kojima mogu dovoljno prepoučiti ovu knjigu i sve ostale njegove.
Jedino pitanje koje ja imam nakon čitanja ove odlične knjige je zašto moj sin 2024. g. u 7. razredu za lektiru čita Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića, a ne ovo remek-djelo?