Kraj je početak a početak kraj, jer nema dovoljno tesnog pakla za junake ove uzbudljive i na momente zastrašujuće priče. Uvlačeći ih u vrtlog besa, gradeći svoj narativni mozaik, Marko Šelić u drugom delu HIGIJENE NESEĆANJA opravdava naslov i kroz sada već prepoznatljivu fragmentarnu strukturu nudi čitaocima odgovore, ne bi li postavio nova pitanja. Jer, izgleda da nema bekstva od sećanja, a šta je tačno na kraju, zašto HIGIJENA NESEĆANJA vída, koliko je istinski tanka linija između dobra i zla i šta je zaista stvarnost a šta košmar– saznaćete ako pročitate ovu knjigu. Nakon toga, možete sesti na Rubikovu stolicu, zapaliti cigaretu i otvoriti flašu, te sačekati da zveri koja je u vama popusti pažnja. A onda je upucati, ili pustiti napolje.
„Jedan čovek potiskuje svoje traume do neizdrživosti. Jedno društvo potiskuje svoje traume do neizdrživosti. Šta se dešava sa čovekom i društvom kad pritisak unutar njih prekorači granicu? Počinje li Veliki prasak ili Veliko ništa?“
Kokan Mladenović
„Iako ga većina javnosti u Srbiji zna kao Marčela, sasvim je logično što na ovoj i koricama ostalih njegovih knjiga stoji Marko Šelić. Ne dovodeći u pitanje njegov muzički dar i ostvarenost koju ima na tom polju, usuđujem se da tvrdim kako je Šelić pre i iznad svega umetnik reči. Čak i oni najsnobovskiji elitisti i literarni puritanci trebali bi za svoje dobro znati: ovom je knjigom Marčelo definitivno postao Marko Šelić. Parafraziram svesno ono što je Rejmon Keno rekao o Borisu Vijanu: čitajte Marka Šelića, nemojte da za još jednog sjajnog pisca čujete tek kad neko u nekom tvitu parafrazira naslov njegove knjige.“
Marko Šelić, poznatiji kao Marčelo, (rođen 22. januara 1983. godine u Paraćinu) je srpski hip hop muzičar. Pored muzike, Marčelo se bavi i pisanjem proze, studira srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. U februaru 2008. godine objavio je roman Zajedno sami (Vegamedia). Godinu dana kasnije objavio je zbirku tekstova O ljudima, psima i mišima (Vegamedia). 2012. godine izdaje roman Rubikova stolica (početak trilogije Maltrego). Marčelo je 2006. dobio nagradu "Davorin" za najbolji rok/pop/hip-hop album iz Srbije, kao i nagradu TV Metropolis za najbolju pesmu godine, što je jedinstveno priznanje za njegovo muzičko stvaralaštvo. U poslednje vreme je više okrenut svom glavnom zanimanju - pisanju. Redovni je kolumnista dnevne "Politike", a bio je novinar časopisa "Huper" i povremeni bloger na B92 sajtu. Početkom februara 2008., svetlost dana ugledao je njegov prvi roman: "Zajedno sami" (VEGA media). Roman je dobio Popboksovu nagrada za najbolje beletrističko delo 2008. godine, po mišljenju publike. Treći studijski album, "Treća strana medalje" (Multimedia Records), izašao je sredinom decembra 2008. Za taj album je u junu 2009. dobio regionalnu nagradu Indexi u kategoriji najbolji hip-hop album godine. U oktobru 2009. objavio je zbirku tekstova "O ljudima, psima i mišima" (Vegamedia). U novembru 2010. godine pojavio se njegov četvrti album, pod nazivom "Deca & Sunce" (Multimedia), prvi put potpisan kao "Marčelo & Filteri". Prvih hiljadu primeraka albuma su, uz kupljenu kartu, dobili posetioci rasprodatog Marčelovog beogradskog koncerta u SKC-u, na kome je proslavio prvih deset godina rada.
Pored nekih isklišeiranih delova (da ne kažem likova, jer: glavni zloća i njegov mali pomoćnik bogalj, koji je sticajem okolnosti i ludi naučnik? Ma daj...) i deus ex machina momenta na kraju, ova knjiga je stvarno odlična. Sviđa mi se što ima potpuno drugačiji pristup od prve knjige (ako se dobro sećam prve knjige) - više zasebnih pričica i psihologisanja likova koji se na kraju stapaju u jednu celinu. Bukvalno sam se nervirala što neće sve da kaže odmah, nego se to sve lepo taloži do samog kraja i onda moj mozak doživi šok od previše informacija. Svaka čast, maestralan završetak. U stvari ne baš tako maestralan. Taj deus ex machina mi baš smeta, iako mi se čini da je on baš tako želeo sve da "otpetlja" od samog početka, jer Malterego ne bi imao nikakvu funkciju da nije tako. A možda je to samo neka metafora. Glupa sam za to. Uglavnom, za mene, ova knjiga spada u onaj tip knjige koji pročitate samo jednom i onda je fino sklonite u neki zabačeni ćošak i postepeno svesno zaboravite na nju, jer toliko osećaja ne bi podneli da proživite još jednom.