Kad u američkim filmovima u prostoriju uđe neželjeni posjetitelj, gotovo uvijek netko kaže: „Look what the cat dragged in.“ Nemaju mačke obzira, donijet će nam pred noge baš ono što ne bismo rado vidjeli, a upravo to se, i bez mačaka, događa junacima ovih Tomićevih priča. Ima tu kostura koji ispadaju iz ormara, neželjenih povratnika koji su već odavno bili preboljeni i otpisani – pa i povratnika s onog svijeta koji su promašili svoj termin za umiranje. Ima i neshvatljive bešćutnosti zlobnih pojedinaca, ali i cijelih gradova, prema jednom ni krivom ni dužnom čovjeku, živih jaslica s malim Isusom upitnog identiteta i drugih božićnih anegdota koje Bog, osim ako u međuvremenu nije postao ateist, nikad ne bi tako izrežirao.
Od obližnjeg supermarketa i stanova u našem susjedstvu, preko Baranje i mjestašaca poput Duduka ili Smiljeva, pa sve do West Saugertiesa nedaleko Woodstocka, Ante Tomić majstorski fabulira sudbine dovoljno nestvarne da postanu predložak za književnost, a opet dovoljno stvarne da djeluju zastrašujuće. Od te pogubne stvarnosti Ante Tomić spašava nas svojim punokrvnim humorom, kao da nam se njime u svoje ime ispričava što je svijet katkad toliko odvratan. Za slučaj da ni to neće biti dovoljno, u ovim nam je pričama osigurao i soundtrack vrhunske glazbe uz koju svijet zvuči smislenije i gotovo popravljivo. Tu smo gdje jesmo, ali uz Springsteena, Dylana, Younga, Rousea ili Zeppeline, baš kao i uz pripovjedača Antu Tomića, moguće je presuditi neželjenome – bez obzira jesu li nam to donijele mačke ili životinje u koži čovjeka.
A native of Split, Ante Tomić begin to write as a reporter for local daily newspaper Slobodna Dalmacija. His articles showed great literary talent that would manifest in his 2000 debut novel Što je muškarac bez brkova. Three years later he wrote novel Ništa nas ne smije iznenaditi, describing the life of recruits in Yugoslav People's Army. Both novels are adapted to screen.
Ante Tomić now writes for Jutarnji list. In 2004 he travelled across USA in order to cover presidential campaign by talking to "ordinary" people.
Ante je moj miljenik i to se ne mijenja iz knjige u knjigu! Ove priče su toliko životno čemerne, ali i tople, bliske, kao da ih je po Njegoševom receptu pisao, jer "čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju"! E tako sam i ja progutala Anteove priče, pa je ovaj put mačka donijela svih 5⭐️ mom milom piscu!
Više mi se svidio Tomić kao pisac romana. Priče su relativno dobre, sa aktuelnom tematikom i ocjena varira od 3-3.5. Najbolja mi je bila Veliki šoping koja obrađuje aktuelnu temu djevojaka (sponzoruša) koje su spremne prodati svoje tijelo za materijalnu korist...
Ja Tomića već dugo volim da bi mi mogao komotno podvaliti najveći treš i ne bih ga bila u stanju prepoznati. Naravno, sasvim sam sigurna da se to nikad neće dogoditi, baš kao što ni ja nikad više neću moći objektivno procijeniti njegovo pisanje. Voljela bih da sam poput Tomićevih likova, da uvijek kažem baš sve što mislim i da me zaboli q. Priče su kvalitetne, neke standardno duhovite, ali nakon salvi smijeha uslijede suze, neke sjetne i tužne, neke druge opet teške i ozbiljne.
Zbirka za razbibrigu. Razbizbirka. Pomalo ostavlja utisak kao da je sastavljena da bi se, eto, nešto izdalo. Jedna od priča (Besmrtni Duduk) liči na predugačak vic.
S druge strane, Tomićev roman "Čudo u Poskokovoj Dragi" je nešto najzabavnije što sam pročitao u poslednjih par godina, pa se podrazumeva da su ove 2 i po zvezdice delimično i odraz mojih sada previsokih očekivanja od ovog pisca.
Spontano odlučih da čitam ovu knjigu - trebalo mi je nešto lagano i veselo, a Ante Tomić mi se činio kao pravi izbor znajući koliko su njegova dela cenjena i bogata humorom. Dobila sam mnogo više od očekivanog, uživala u kvalitetnom sadržaju, dalmatinskom narečju, mudrostima upakovanim u oštroumnu duhovitost. Teme o kojima Tomić piše su naizgled uobičajene. Ipak, između rečenica postoji čitav svet nedorečenih, bolnih istina, momenata nesvakidašnjih otkrića koji izazovu dizanje kose na glavi (što me je podsetilo na Bucatijeve priče sa neočekivanim, zastrašujućim krajem), a duhoviti delovi najveštije skrivaju podsmeh i negodovanje prema zlu i nemoralu. Ljudske sudbine su trajno zapečaćene postojanjem neljudskih osobina i pohlepnih nagona za samoodržanjem koji prividno uzdižu čoveka, a zapravo su njegov krst na leđima. Fascinantno su opisane te pošasti života, bar je četiri od sedam smrtnih grehova na jedinstven način predstavljeno u svakoj priči. Ali, u humoru je spas! Možda je zbog toga najveći utisak na mene ostavila "Sveta obitelj iz Smiljeva", promućurna parodija narodskih prioriteta, sa verom kao centralnom temom, i savršenom smicalicom nasuprot njoj, u kojoj se nameće pitanje poslednjih godina popularno u modernoj kulturi: Da li je Bog žena? Ovo je pravo blago od knjige, obavezno štivo za bolje upoznavanje ljudske duše.
Pogledaj što je mačka donijela je zbirka priča koju sam uzela jer mi se autor mnogo dopao čitajući roman Čudo u Poskokovoj Dragi. Čak jedna od tih priča opisuje šta se desilo sa likovima ovog romana.
Priče su odlične, pisane prepoznatljivim Tomićevim pitkim jezikom, odišu iskrenošću i britkim humorom. Ipak, mislim da meni više leži forma romana nego kratkih priča, te stoga ako planirate da pročitate jedno Tomićevo delo, ja vam srdačno predoručujem Poskokovu Dragu.
Ante Tomić je poslije Čuda u Poskokovoj Dragi kod mene novi, rado čitan autor. Ni sa ovom knjigom nije pogriješio. U svakoj se priči prepoznaje njegov karakterističan stil i jezik, s tim da dvije ili tri priče meni jednostavno nisu imale smisla i pokvarile su mi cjelokupan dojam. Volio bih pronaći i pročitati romane na kojima su nastali filmovi Što je muškarac bez brkova i Karaula.
Kad bih grafički predstavio svoje uživanje u ovoj knjizi to bi bilo poput korona krivulje u Srbiji, i to ne samo na nivou cele zbirke, nego i u pojedinim pričama.
Tomićev stil je razgovoran, pun ironije i dosjetki. Njegovi dijalozi zvuče kao da su preneseni iz stvarnog života – likovi se prepucavaju, hvale, lažu i ogovaraju s lakoćom. Primjerice, u jednoj božićnoj anegdoti pojavljuju se „žive jaslice s malim Isusom upitnog identiteta“, što je tipičan primjer Tomićeve sposobnosti da od religijskog rituala napravi komičnu, ali i kritičnu scenu. Likovi su obični ljudi, ali prikazani s dozom karikature. Tu su susjedi koji se ne mogu dogovoriti oko najbanalnijih stvari, povratnici koji narušavaju mir zajednice, pa čak i cijeli gradovi koji se udružuju u bešćutnosti prema „jednom ni krivom ni dužnom čovjeku“. Tomić ih oblikuje tako da se čitatelj istodobno smije njihovim postupcima i prepoznaje vlastite slabosti.
Gospodin Ante Tomić u knjizi ima standardnu bilješku o piscu, a zgodan „fun fact“ jest da nema vozačku dozvolu. Dojam je bio prilično ujednačen: Tomić piše vrlo zgodno, s izraženim humorističnim tonom, a sve su nam priče bile zanimljive i dobro oblikovane. Ipak, oko jedne stvari smo se složile bez iznimke – zbirka nije dobila nijednu „peticu“ jer joj nedostaje ono završno „nešto“. Tomić vješto gradi priču, postavlja likove i situacije, ali završeci često ostanu ravni, bez snažnog vrhunca ili završetka. Sve u svemu, složile smo se da je riječ o vrlo dobroj knjizi, kojoj smo dale prosječnu ocjenu 3,5.
Pogledaj što je mačka donijela je zbirka koja potvrđuje Tomićevu vještinu pravljenja književnosti od svakodnevice. Svaka priča počinje snažno. Ideja je intrigantna, likovi su živopisni, ali završeci ponekad ostavljaju dojam mlakosti, kao da se radnja naglo zaustavi. Ipak, zbirka je vrlo dobra jer nas podsjeća na našu stvarnost, nasmijava nas i tjera da se zamislimo nad ljudskim slabostima.
Oni koji poznaju Tomićev rad, znaju šta da očekuju od njega. Ja sam se putem ove male zbirke sada prvi put upoznala s njim, a zaključak koji sam stekla na kraju je da je to bila, pa, greška.
Priče k'o priče, krenu nekako, drže mi pažnju i na samom kraju - puf! Ništa. Nikakva reakcija od mene. Ili su me ostavile hladnom ili sam samo bila zbunjena. Moram priznati da mi se većina priča nije naročito dopala, ali divim se Tomićevoj lakoći pisanja. Ništa nije delovalo usiljeno, ni naporno, ali nekako sam imala utisak da ni on sam nije znao šta bi sa svim tim likovima i radnjama.
Priča koja mi se veoma dopala i koja značajno diže celokupnu ocenu zbirki, jeste svojevrsni nastavak Tomićevog romana Što je muškarac bez brkova. Smejala sam se u troli, eto, toliko je dobra. Sreća da nosimo maske, pa me nisu baš svi čudno gledali. Jedino je šteta što priča nije bila duža, ali ništa zato, znam koju sledeću Tomićevu knjigu čitam.
Inače, baš mi je drago da su počeli u Laguni sa ovom edicijom Bez prevoda, velika stvar za književnike iz regiona, a i red je da se upoznamo sa još komšijskih romana.
Počeo sam čitati misleći da se radi o romanu, pa se malo razočarao shvativši da je ovo zapravo zbirka Tomićevih stilskih vježbi, i na kraju rastopio s toliko dobrih toplih priča, pisanih s toliko umijeća da ne zna čovjek koju bi prije istakao i stavio u školsku lektiru. I svaki put kad pročitam sve te spli'ske utorkaše, Tomića, Ivaniševića, Baretića, ... zaplačem što ti ljudi svoj kruh zarađuju u današnjim medijima umjesto da žive od naklade svojih djela ili predavajući na nekim književnim studijima, objašnjavajući mlađima kako da razviju svoje sposobnosti. Njihove kolumne ne čitam, jer tamo se moram slagati ili ne slagati, opredjeljivati, a knjige im gutam. Utoliko preporučujem i ovu zbirku gdje bi svaka priča mogla biti podloga cijelom romanu.
Ovo je prvo što čitam od Ante Tomića i vrlo sam zadovoljan. Čoveka znam iz medija i njegovi stavovi su mi veoma bliski. Ipak, nisam znao da volimo istu muziku. Američku muziku. Posle čitanja ove zbirke priča jasno mi je da smo srodne duše. Kako ne voleti nekog našeg pisca koji pomene Terija Alena i Brusa Springstina, ili napiše priču o Big Pinku i grupi The Band. I kroz tu priču prođe skoro inkognito i jedan nobelovac. Svidele su mi se i priče koje nemaju reference na američku muziku, naročito "Karuzo". Svakako ću se potruditi da pročitam još neku Tomićevu knjigu.
Simpatična knjižica koja donosi, (barem za mene) tipičnog Tomića - autora koji oscilira između doista duhovitih priča, scena i situacija i onih koje se čitaju bez velikog uzbuđenja ili zadovoljstva. No - knjiga je kratka, brzo i lako se čita, savršena za lijena ljetna jutra ili čitanje na kupanju, na brodu, u nekom jadranskom beach baru :-)
Najteže mi je da ocenim zbirke priča, jer se ocena razlikuje od priče do priče, ali recimo da je ocena koju sam dala neki prosek. U pojedinim pričama sam zaista uživala, a kroz neke sam se vukla iako su kratke. Volim knjige Ante Tomića, ali mi je ova ipak malo slabija od ostalih.
Tomić je majstor kolumni, ali i majstor kratke priče, što dokazuje ovom zbirkom kratkih priča iz života Dalmacije kroz razna razdoblja. Pitko štivo, pogodno za ljetna popodneva.
Pogledaj što je mačka donijela is a collection of short stories filled with his signature wit and sharp social commentary. Each story offers a glimpse into the quirks and absurdities of everyday life, often with a humorous or ironic twist. Tomić excels at capturing the essence of ordinary people, turning mundane situations into amusing or thought-provoking narratives.
While the stories are entertaining and well-written, the collection as a whole lacks consistency - some pieces feel stronger and more impactful than others. At times, the humor can be predictable and certain themes become repetitive. Still, Tomić’s keen eye for human nature and his engaging storytelling make this an enjoyable, albeit uneven, read.
A solid pick for fans of satirical short fiction but not his most memorable work.
Solidna od početka do kraja :) Prva prića je možd blago prerazvučena za moj ukus, ali svaka pa i ova ima poentu. Svideo mi se vrckavi gorko-slatki humor koji provejava u praktično svakoj priči. Moj favorit je Zemlja naših djedova :)
Počelo je sjajno! Dobar zaplet, kreće radnja da se kotrlja kad odjednom - kreće drugo poglavlje koje veze nema sa prvim. Tek tad shvatim i razočaram se - ovo je zbirka kratkih priča :)) Neke su odlične, neke blede sa kojekakvim alegorijama. Bilo kako bilo, ima Ante puno boljih stvari.
Volimo Antu i dobre su mu i kratke priče. Najbolja mi je Bog je ateist, sve je rekao. Tužne i teške priče, a opet nekako tople i bliske, pisma ljubavi našim krajevima i ljudima puna kritike, bez osude i s puno privrženosti.