Nikada nisam bila naročiti ljubitelj putopisa, memoara, niti naracije iz prvog lica jednine. Ne volim da posmatram priču samo iz jedne dimenzije, jedne perspektive viđenja stvari. Uvek bih se u takvim situacijama osećala... prevarenom; čak uskraćenom za još neki ugao sagledavanja priče.
Međutim, u nekim knjigama, a bilo mi je potrebno puno vremena da to naučim, potrebe za drugom stranom priče fantastično nema. Neke priče su sagledane samo jednim parom očiju: onim koji gleda ka unutra. U takvoj konstalaciji stvari, prvo lice jednine je jedino pravilo koje želite nenarušeno.
"Barinški epitaf: Priča s Pacific Crest Traila" je veoma adiktivno i lako čitljivo štivo. Na prvi pogled, to je priča o jednoj beskrajnoj stazi i jednoj uzbudljivoj avanturi, o kalifornijskoj pustinji, ledenim planinskim vrhovima Siera Nevade, kišnim šumama pacifičkog severo-zapada, leptirima, pticama, srnama koje meko gledaju u zenicu kamere nekog srećnog fotografa; zatim, neočekivano, u pitanju je saga o sreći, o potrazi za sopstvenim snovima, o poznatom nam, filmskom, američkom učenju da baš TI imaš prava zgrabiti život za ramena, snažno ga protresti i obavestiti ga, tako ti svega, da više nećeš od njega trpeti nikakva sranja, već ćeš odmah i sada od njega uzeti sve što ti treba, ne čekajući više ni sekunde; u jednom trenu, ona je čak i kakav zgodan priručnik prepun korisnih informacija za one čitaoce u koje bi uspešno posejala seme čežnje za ovim prostranstvima, te ga zalila, pažljivo i spretno, i onda ostavila na suncu da raste do nekog budućeg proleća.
"Barinški epitaf" je sve to, i apsolutno ništa od toga nije ni jednog jedinog trenutka. Neću tvrditi da znam šta jeste, ali znam šta sam ja iz ove priče videla: videla sam veliku želju i još veću volju da se ta želja ostvari, videla sam snagu da se njome volja hrani, videla sam lepotu takvih razmera da se snaga iz nje može napajati vekovima, bol - da lepoti da ogledalo i kontekst, slom - da na bol gleda sažaljivo kao na malo dete rođeno u leto, smrt - da prezrivo šmrkne na slom i njegove nezrele tantrume, i na posletku, rođenje - treptavo, zbunjeno, hipersenzitivno na sve inpute novog sveta koji mu je stao u oko, a sa kojim može da uradi šta god da poželi. Videla sam rađanje slobode.
Treba imati svojevrsnu petlju pa ogoliti sebe do mere do koje je Nikola to učinio ovom knjigom, dati se ljudima bez straha o prezrenju, o odbacivanju i nerazumevanju. Petlju ili trening, nebitno je. Jedno je sigurno - ova knjiga je priča o putu, ali ja sam daleko od ubeđenja da je taj put PCT. PCT je samo scenografija jednog drugog putovanja na koje je čovek kročio, ne znajući gde će završiti.
“It's a dangerous business, Frodo, going out your door. You step onto the road, and if you don't keep your feet, there's no knowing where you might be swept off to.” J.R.R. Tolkien
It always feels good when you read a book that is written in authors point of view and you don’t feel the author’s ego coming out of every sentence. It is a sign of a talent. This book is an emotional philosophical journey through the eyes and body of a person that walked PCT and gave very usefull tips as he went.
Teško je pronaći zanimljivo štivo ovakve tematike na našem jeziku, ali sada ga konačno imamo. Nikolino pisanje je izrazito pametno i promišljeno, vrlo pitko. Knjigu sam teško ispuštala iz ruke, a opisi prirode su toliko živopisni da sam i sama osjetila nezamislivu želju za odlaskom do prve šume.
Za čitanjem knjige posegnut će zaljubljenici u prirodu, možda oni koji bi se odvažili na sličnu avanture, želeći vidjeti ima li šanse da i oni postignu nešto slično. Knjiga može funkcionirati kao solidna priprema svakom potencijalnom hodaču Pacific Crest Traila, pa makar se trenutno nalazio u kategoriji onih na koje thru hikersi gledaju s prezirom
Preporuku za čitanje čini vrlo intimna ispovijest stanja uma tokom pohvata. Vrlo je tužna, i to je čini hrabro iskrenom.