Pisana između ekstraliterarnih toposa Zagreba, Beograda, Ljubljane, Londona, Moskve, Provanse... i literarnih i artističkih persona, Vladimira Majakovskog, Arsena Dedića, Danila Kiša, Žike Pavlovića, Edvarda Munka... ali i njegove nuklearne porodice, Šerbedžijina knjiga je knjiga o ratu, žrtvi, o novim počecima kojima nisu prethodila iskustvena ni egzistencijalna dovršenja. Duboko je humani testament činjenici koju gospodarima rata niti je u interesu priznati, niti imaju intelektualnog ni emotivnog kapaciteta da je prepoznaju. A to je da je svaka nevina žrtva na bilo čijoj strani jedna žrtva previše.