Rade Šerbedžija piše onako kako radi i sve ostalo – strastveno, iskreno, srčano i bez fige u džepu. Piše o ljudima, gradovima, svjetovima, umjetnosti, idealima i uspomenama koje su nadživjele sva naša nevremena.
Više od svega, piše o ljubavi. O ljubavi prema obitelji, prijateljima, zavičaju, vinu, nogometu, domovini, glazbi, kazalištu i pobratimstvu koje sve to povezuje.
Pod ugašenim svjetlima reflektora, tamo gdje žmirka još samo svjetlo kompjuterskog ekrana i tamo gdje čovjek biva sam bez obzira na sve množine u koje je uvršten, Rade Šerbedžija progovara glasom koji zna kako se najmudrije igra glavna rola u vlastitom životu.
Ajooooj ... Koma. Inače mi je Šerbedžija zbog svojih istupa uvijek bio sumnjiv, ali moj dojam zaista nema veze s tim, čovjeku sam htio dati šancu. No to je 405 stranica dosade, zijevanja, uspavljivanja i ego-trippinga, uz intermitentne bljeskove lijepih, posebnih, dojmljivih, zaista na jednoj dubljoj, književno-romantičarskoj razini očaravajućih odlomaka opisa emocija, prizora, detalja sjećanja, dočaravanja atmosfere.
Ali sve ovo ostalo ... S kime se družio (k vragu, zar baš uvijek ime i prezime nekih John Do osoba, toliko njih, od kojih su svi naj naj naj naj naj ...), gdje su se upoznali, što su pili, kamo zajedno izlazili, koje filmove je snimao, a koje nije, za koje je odbijen, kojima je razočaran, kako poznaje ovog glumca, a kako onog redatelja, bla bla bla bla bla bla bla ... Bože dosade. I svako malo neki alkohol. Ajde, ja volim vina i zanimaju me, ali ovo je stvarno previše ... Simptomatski. I toliko kuknjave oko ''spajanja kraja s krajem'', naizgled ''nesretnih sudbina'', a čovjek je uvijek negdje vani jeo, pio vina, šampanjce i viskije, vozio vlastiti američki auto i školovao djecu u američkim privatnim školama ... Mislim. Pretjeruje. Cvilidretasti opisi vlastitog života, za koji nisam zaključio da je bio tako siromašan, materijalno, socijalno ili drugačije, mislim da je vodio prilično ispunjen život. Ruku na srce, teško je otići iz vlastite zemlje, čak daje naslutiti i ponegdje izrijekom piše kako mu je Hrvatska domovina, ali nisam stekao dojam da je to baš neka paradigmatska prognanička priča ...
Obiteljska pozadina, djed Vujadin, Srbi (što znači to Srbi, sad, diskutabilno) iz Like koje je Dugi svjetski rat otjerao na istok Hrvatske, ipak baca drugačije svjetlo na ovu kontroverznu javnu ličnost i otvara vrata razumijevanju; Šerbedžija zaista osuđuje rat, Miloševićev šovinistički režim, no nekako mi se ne sviđa što ga izjednačava s tobožnjim hrvatskim nacionalizmom (n.b. koji je po njemu počeo 1971.) i ne možete baš jasno shvatiti u tome svemu da je velikosrpski šovinizam bio taj protagonist koji je 90-ih iznjedrio enormne egzistencijalne probleme i životne tragedije. Tim više što stalno drobi o ''onom divnom životu'' u Jugoslaviji i drugu Titu, papinski nepogrešivom i božanski svetom ... Stvarno neukusno.
Ipak sam očekivao više, moram priznati. Ali, još jednom, da ima lijepih i posebnih odlomaka, koji makar na trenutke zabljesnu u tom smarajućem kupusu, zaista ima. Stanovit dar za pisanje ima. Ali ga loše koristi. Sve drugo u knjizi su lovačke priče, lamentacije ega i psihotična, površna nostalgija. Da se razumijemo, i meni bi bilo prekrasno živjeti u bivšoj državi, u doba kada je Juga letjela na krilima postratne industrijske revolucije, obnove, deviza, demografskog buma i tolikih socijalnih prava ... Još da sam glumac u Zagrebu iz dobrostojeće, prorežimske obitelji, a ne neki prekarni jadnik, bez kinte, na margini društva, u slijepom crijevu života ...
Pretužna mi je ova knjiga. Odlučila sam ne čitati do kraja, iako mi se sviđa, izvrsno je pisana, i sve, ali... u meni je svaki put, kad bih je uzela, budila takvu duboku tugu i melankoliju i osjećaj da se i Rade jedva nosi sa svim žalostima i ogorčenošću i povrijeđenošću, s uspomenama, sa životom. Ne mogu više. Ali ga volim i grlim u mislima.