What do you think?
Rate this book
Živi mi se
Tri žene različite dobi, podrijetla i sudbina s jednom zajedničkom željom – voljeti. Živi mi se je roman u kojem Ingrid Divković razdragano i velikodušno, kako samo ona to zna, uzvikuje da život jest ljubav i da istinski žive samo oni koji vole.
U romanu Živi mi se tri su junakinje čiji je odnos na prvi pogled činovnički definiran – udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica – što u početku otežava iskazivanje autentičnih emocija, da bi se do kraja romana, kao i u životu, pokazalo kako su zadani odnosi idealni za oblikovanje uloga koje su morale odigrati.
Elena je žena u kasnim tridesetima čiju sreću u braku narušava samo neostvarena želja za djetetom, stoga prazninu koju osjeća u samotnim večerima nastoji ispuniti vinom. Naida je odgajateljica u domu i pokorno prihvaća sve što joj život nosi, nesebično dajući svoju ljubav domskoj djeci, da bi u dirljivom raspletu ispovjedila kaznu kojom ju je žigosala sredina. Ana je tinejdžerica bez roditelja, na pragu djevojaštva, željna slobode, doživljaja i obećanog leta u koji hrli bijegom i gotovo nadrealnim noćenjem u kući bijelih prostorija okruženoj vrtom i kamenim skulpturama. Sve tri svjesne su svoje moći da vole i teže ostvarenju svoje ljubavi.
Simbolika leptira, njegovih krila, leta i slobode koju osvaja metamorfozom iz gusjenice u kukuljici, motiv je koji se kroz Živi mi se provlači poput refrena. Leptir podsjeća na nužnost promjene koju treba prihvaćati s povjerenjem, kao što je prihvaća leptir, kojem će krila narasti kako bi tri dana letio zbog ljubavi. Let, ali i ranjivost leptira, dobiva novo značenje kad u Elenino susjedstvo doseli „dijete-leptir“.
Osim blogerskog „ja“ i životnih putokaza, Ingrid Divković u romanu je zadržala i prepoznatljiv, romantičan stil svog pisanja. Njezina je rečenica ženstvena, emotivna, donekle patetičnog, povišenog tona, često u poetskom aoristu, čime se odmiče od prevladavajućeg izvještajnog izraza, ali pritom ne strada intenzitet doživljaja. Sve su to dovoljni argumenti za tvrdnju da je Ingrid Divković romanom Živi mi se, poput leptira, prošla kroz preobrazbu iz blogerice u spisateljicu koja piše romane. Romanopisca, zasad ćemo reći, dok se, upravo zahvaljujući autoricama poput nje, ne ustanovi prikladnija riječ u hrvatskom jeziku.
U romanu Živi mi se tri su junakinje čiji je odnos na prvi pogled činovnički definiran – udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica – što u početku otežava iskazivanje autentičnih emocija, da bi se do kraja romana, kao i u životu, pokazalo kako su zadani odnosi idealni za oblikovanje uloga koje su morale odigrati.
Elena je žena u kasnim tridesetima čiju sreću u braku narušava samo neostvarena želja za djetetom, stoga prazninu koju osjeća u samotnim večerima nastoji ispuniti vinom. Naida je odgajateljica u domu i pokorno prihvaća sve što joj život nosi, nesebično dajući svoju ljubav domskoj djeci, da bi u dirljivom raspletu ispovjedila kaznu kojom ju je žigosala sredina. Ana je tinejdžerica bez roditelja, na pragu djevojaštva, željna slobode, doživljaja i obećanog leta u koji hrli bijegom i gotovo nadrealnim noćenjem u kući bijelih prostorija okruženoj vrtom i kamenim skulpturama. Sve tri svjesne su svoje moći da vole i teže ostvarenju svoje ljubavi.
Simbolika leptira, njegovih krila, leta i slobode koju osvaja metamorfozom iz gusjenice u kukuljici, motiv je koji se kroz Živi mi se provlači poput refrena. Leptir podsjeća na nužnost promjene koju treba prihvaćati s povjerenjem, kao što je prihvaća leptir, kojem će krila narasti kako bi tri dana letio zbog ljubavi. Let, ali i ranjivost leptira, dobiva novo značenje kad u Elenino susjedstvo doseli „dijete-leptir“.
Osim blogerskog „ja“ i životnih putokaza, Ingrid Divković u romanu je zadržala i prepoznatljiv, romantičan stil svog pisanja. Njezina je rečenica ženstvena, emotivna, donekle patetičnog, povišenog tona, često u poetskom aoristu, čime se odmiče od prevladavajućeg izvještajnog izraza, ali pritom ne strada intenzitet doživljaja. Sve su to dovoljni argumenti za tvrdnju da je Ingrid Divković romanom Živi mi se, poput leptira, prošla kroz preobrazbu iz blogerice u spisateljicu koja piše romane. Romanopisca, zasad ćemo reći, dok se, upravo zahvaljujući autoricama poput nje, ne ustanovi prikladnija riječ u hrvatskom jeziku.
352 pages, Hardcover
Published January 1, 2017
1 person is currently reading
62 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 7 of 7 reviews
June 10, 2021
Roman koji prati tri ženska lika, različita ali s istom željom. Tinejdžericu Anu koja od smrti svoje majke, sa šest godina završava u domu, odgajateljicu Naidu koja radi u tom istom domu i Elenu; ženu sa svojih skoro četrdeset godina koja želi udomiti tu istu djevojčicu, sada već šesnaestogodišnju djevojku. Ono o čemu sanjaju je živjeti u ljubavi, voljeti i biti voljen.
Cijeli osvrt pronađite ovdje: https://knjige-u-svom-filmu.webador.c...
Cijeli osvrt pronađite ovdje: https://knjige-u-svom-filmu.webador.c...
April 18, 2018
Nitko nije bez grijeha. Naša prošlost ne određuje našu budućnost - naša sadašnjost to čini.
Ako pročitate ovu knjigu, te ćete dvije neporecive istine zaista morati priznati. Zaželjevši nam dobrodošlicu u život ove tri žene, autorica nam je otvorila prozor u svijet nesavršenstva, gubitka i sumnje.
Još važnije, u svijet naizgovorenih, prešućenih želja.
Tri žene, naizgled potpuno drugačije jedna od druge, gaze različitim stazama prema istom cilju - životu u ljubavi.
Tri će nam žene ispričati što je to život.
Ana, tinejdžerica, siroće i optimistična duša. Djevojka koja u svemu vidi dobro, iako ga je rijetko kada imala prilike iskušati na vlastitoj koži.
Elena, bogata, naizgled sretno udana žena i Anina udomiteljica, zadovoljna svime osim sama sobom.
I Naida, Anina odgajateljica koja je za svoju bol utjehu pronašla u onom najčišćem i najnevinijem - u brizi za djecu.
Tri žene govore o životu, a istovremeno ga se boje živjeti.
Cijelu recenziju pročitajte ovdje: http://kljuczaknjigu.blogspot.hr/2018...
Ako pročitate ovu knjigu, te ćete dvije neporecive istine zaista morati priznati. Zaželjevši nam dobrodošlicu u život ove tri žene, autorica nam je otvorila prozor u svijet nesavršenstva, gubitka i sumnje.
Još važnije, u svijet naizgovorenih, prešućenih želja.
Tri žene, naizgled potpuno drugačije jedna od druge, gaze različitim stazama prema istom cilju - životu u ljubavi.
Tri će nam žene ispričati što je to život.
Ana, tinejdžerica, siroće i optimistična duša. Djevojka koja u svemu vidi dobro, iako ga je rijetko kada imala prilike iskušati na vlastitoj koži.
Elena, bogata, naizgled sretno udana žena i Anina udomiteljica, zadovoljna svime osim sama sobom.
I Naida, Anina odgajateljica koja je za svoju bol utjehu pronašla u onom najčišćem i najnevinijem - u brizi za djecu.
Tri žene govore o životu, a istovremeno ga se boje živjeti.
Cijelu recenziju pročitajte ovdje: http://kljuczaknjigu.blogspot.hr/2018...
March 2, 2025
Ingrid Divković u Živi mi se donosi introspektivnu i emotivnu knjigu koja se čita poput dnevnika duše; iskreno, ogoljeno i s mnogo prepoznavanja. Nije to klasična priča s početkom i krajem, već nekakav zbir misli, fragmenata osjećaja i životnih spoznaja koje dolaze u pravim trenutcima, baš kada su nam najpotrebniji.
Ono što ovu knjigu izdvaja je način na koji autorica piše – toplo, direktno i blisko, kao da razgovara s čitateljem uz šalicu kave. Njezine rečenice su poput mantri koje ohrabruju, pozivaju na buđenje i podsjećaju da je život ovdje i sada. Kroz stranice se provlači poruka hrabrosti, samoprihvaćanja i prepuštanja životu unatoč svim njegovim nesigurnostima.
No, upravo taj stil, koliko god bio snažan, povremeno se može činiti repetitivan… neke misli se ponavljaju, a određeni dijelovi ostaju na razini refleksije bez dubljeg razvoja. Ipak, to ne umanjuje dojam koji knjiga ostavlja. Živi mi se nije djelo koje nudi gotove odgovore, već ono koje postavlja prava pitanja i potiče čitatelja da ih sam istraži.
Ovo je knjiga za one koji su spremni preispitati vlastite strahove, zaliječiti stare rane i vratiti se sebi. Za one koji osjećaju da im srce kuca pretiho i da je vrijeme da ga ponovno čuju. Živi mi se nije samo naslov – to je pokret, odluka, izbor. Knjiga koja ne nudi samo riječi, već poziv na buđenje.
A ja? Znam da ću je morati ponovno pročitati baš onda kada dođe trenutak da se suočim s onim što sada još uvijek izbjegavam.
Ono što ovu knjigu izdvaja je način na koji autorica piše – toplo, direktno i blisko, kao da razgovara s čitateljem uz šalicu kave. Njezine rečenice su poput mantri koje ohrabruju, pozivaju na buđenje i podsjećaju da je život ovdje i sada. Kroz stranice se provlači poruka hrabrosti, samoprihvaćanja i prepuštanja životu unatoč svim njegovim nesigurnostima.
No, upravo taj stil, koliko god bio snažan, povremeno se može činiti repetitivan… neke misli se ponavljaju, a određeni dijelovi ostaju na razini refleksije bez dubljeg razvoja. Ipak, to ne umanjuje dojam koji knjiga ostavlja. Živi mi se nije djelo koje nudi gotove odgovore, već ono koje postavlja prava pitanja i potiče čitatelja da ih sam istraži.
Ovo je knjiga za one koji su spremni preispitati vlastite strahove, zaliječiti stare rane i vratiti se sebi. Za one koji osjećaju da im srce kuca pretiho i da je vrijeme da ga ponovno čuju. Živi mi se nije samo naslov – to je pokret, odluka, izbor. Knjiga koja ne nudi samo riječi, već poziv na buđenje.
A ja? Znam da ću je morati ponovno pročitati baš onda kada dođe trenutak da se suočim s onim što sada još uvijek izbjegavam.
April 28, 2019
Prvo što me zaista privuklo kod ove knjige – i to već u samoj knjižari dok sam tragala za dobrom knjigom, i to prije nego li sam prvi put vidjela Ingrid na jednom druženju – bila je naslovnica. Predivna naslovnica tvrdih korica s obrisom ženskog lica i šarenilom leptira odmah je privukla moju pažnju pa sam isti tren rukom pohitala da okrenem stranicu i otkrijem unutrašnjost. I ona me automatski oduševila jer su se riječi prije prvog poglavlja odmah urezali u moje pamćenje (prvi citat dolje). U tom sam razdoblju (prije izdavanja prve knjige) šetala po knjižnici i maštala. Poželjela sam da se i moja knjiga jednog dana pronađe ovdje, i u grudi mi se zavukla neka čudna sjeta jer sam znala sam da ću, s obzirom na jednu tragediju koja se dogodila u mojoj obitelji prošlo ljeto, i s obzirom na neka razmišljanja moje "stare" obitelji zauvijek ostati na istom mjestu što će za mene biti veoma - loše. Željela sam početi nešto novo, nešto što ruši sve moje dosadašnje barijere pa su mi suze krenule kada sam ugledala taj njezin citat. Radilo se o savršenom sinkronicitetu. Znala sam da sam odabrala dobru knjigu i poželjela sam je jednog dana imati kod sebe. Pola godine je prošlo, izdala sam knjigu, raspuknula predrasude (svoje, a i tuđe), a susret s Ingrid uživo i je dokazao kako sam na pravom mjestu. Ona je ranjiva i hrabra u isto vrijeme, posjeduje mudrost svemira u očima, a u isti tren je opuštena žena koja želi biti voljena, prihvaćena i svoja. Stvorila je u meni pozitivne emocije prepune smijeha, veselja i prijateljstva te joj želim svu sreću u poslovnom i privatnom pogledu. ( I da postane majka što prije!) :) A sada malo o ovoj knjizi.
Dakle, radi se o tri žene: svaka oštećena na svoj način, svaka željna biti voljena na svoj način. Ana, koja je dijete doma, s majkom u njezinim mislima, a koja je umrla dok je imala šest godina. Voli leptire jer za nju predstavljaju transformaciju iz nečeg ružnog u nešto predivno, lijepo i posebno. Naida, žena koja ju je praktički odgojila i koja gaji nevjerojatan osjećaj pripadanja toj istoj curi koja u njoj vidi zamjensku majku. Njihova je povezanost snažna, iako se obadvije suzdržavaju u pretjeranom iskazivanju osjećaja. I napokon, Elena - treća žena koja posjeduje lijepu kuću i muža, ali je iznutra nesretna, što nije novost jer tu prepoznajem mnoge današnje žene iz svoje okoline. Ona, Elena, posvaja Anu, ali ju, nakon prve prepreke pokuša vratiti u dom poput nekog štenca koji ne zadovoljava njezine uvjete, no nakon određenog vremena shvaća koliko je bila slijepa. Ono što me pozitivno iznenadilo bilo je pripovijedanje Života, koji se ovdje predstavio poput neke osobe.
Ova knjiga je prepuna predobrih citata kojih ću se rado sjećati, a najviše mi se dojmio opis životnih faza. Zbilja je tako. To mogu sada slobodno reći jer sam postala taj leptir. Neki dijelovi bili su mi tužni, plakala sam zbog same priče i životnih istina koje je Ingrid s lakoćom opisivala.
Ovu knjigu od srca preporučujem svima onima željnima promjene, drugačije perspektive i suptilne mudrosti. Knjige mijenjaju i oplemenjuju, a ovo je zasigurno jedna od takvih.
Neki od mojih najdražih citata iz knjige Ingrid Divković – Živi mi se
"Ako danas kreneš, kladim se u to, dogodit će se mnogo toga. Ono što si želio i ono što nisi želio da se dogodi. No ako ostaneš, to će biti loše. Ako ostaneš, neće se dogoditi ništa, a život ti nikada neće početi."
“Vidiš dušo moja, u mladim godinama svojeg života proći ćeš kroz nekoliko faza. Dvije najvažnije faze kroz koje ćeš proći bit će faza igre i faza idealizacije. U tim ćeš fazama uživati, ali i u velikoj mjeri biti nesvjesna svijeta koji te okružuje, što je dobro jer je svrha tih faza baš to da se igraš i da idealiziraš. Nakon toga nastupit će jedna sasvim drukčija faza, faza boli i nepripadanja. Bit ćeš povrijeđena i ljutita na cijeli svijet. Bit ćeš izgubljena, glasna, buntovna i činit će ti se da ni najmanje ne pripadaš svijetu u kojemu se nalaziš. Otkrit ću ti odmah jednu tajnu. Ti ne pripadaš tom svijetu. Taj svijet pripada tebi. On pripada svakome od nas u istoj mjeri. U ovoj ćeš fazi upoznati nekoliko različitih verzija sebe. Nećeš točno znati tko si, što si, ni zašto si ovdje. Zato ćeš lutati. To će biti faza lutanja i otkivanja. U tom lutanju nećeš biti sama. S tobom će lutati svakojaki ljudi, oni koji će u tvoj život ulaziti slučajno, neki pak namjerno, no zapamti da nitko tko ti ulazi u život ne ulazi bez određenog razloga. Upoznat ćeš varalice i lažljivce. Upoznati ćeš ljude opsjednute materijalnim stvarima, opsjednute kontrolom, egom, moći i vladanjem. Upoznat ćeš ljude velikoga srca. Ali i one koji će ti ga pokušati slomiti. Upoznat ćeš zavist, mržnju, strah, tjeskobu i očaj. No upoznat ćeš i poštovanje, radost, suosjećajnost, zadovoljstvo i nježnost. Tada će nastupiti faza transformacije. U toj fazi ćeš ostati potpuno sama, a u tom vremenu duboke samoće shvatit ćeš mnogo stvari. Recimo, u ovoj ćeš fazi odbaciti sve ono što si na sebe navukla u prethodnim fazama. Tu ćeš se suočiti sa svim svojim strahovima, nedoumicama i sumnjama. To je trenutak kada ćeš doživjeti svoje ponovno rođenje. Imat ćeš osjećaj kao da si izišla iz vlastitog tijela koje je do tada prekrivao debeli i teški pokrivač. I izaći ćeš. Napustit ćeš čahuru u kojoj si do tada živjela i postat ćeš leptir. I prije nego što shvatiš što ti se dogodilo, poletjet ćeš. To će ujedno biti i tvoja posljednja faza, faza prihvaćanja i realizacije. Od tog trenutka pa do kraja života živjet ćeš kao leptir, svjesna da si jednom davno bila tek preplašena, mokra gusjenica."
"Tko zna kako bi život izgledao da je sve ono što želimo lako ostvarivo i da se nikada ne moramo bojati hoćemo li sutra imati što jesti."
"Moguće je da biti ogorčen znači nositi dotrajale osmijehe i jesti dotrajale čokoladice. A svi smo, barem jednom u životu bili ogorčeni. Nosili smo i jeli ono što nismo željeli, ali što nam je bilo ponuđeno kao jedino. Zato i nismo odbijali. Muka nam je bila i od same pomisli da ostanemo goli, prazni, ne daj Bože gladni. Kad nemamo druge, uzimamo k sebi i to jedno, štogod to bilo. Mislimo da je to ono što nam pripada i da ništa bolje i ne zaslužujemo. Ne znam kako je moguće da zaboravljamo da smo jednom, tamo negdje u onom životu, bili imuni na gorčinu i da smo živjeli bez muke, bez ogorčenja, i bez onog "ne daj Bože..."
"Zar itko ima pravo ubijati nekoga? Onako tiho i polako, da se ne čuje? Nema, ali to se neprestano događa."
"Život se događa, s nama ili bez nas."
"Nije svaki leptir sposoban zaliječiti ranu, isto kao što ni svaki čovjek nije sposoban zaliječiti drugog čovjeka."
"Mirit ćete se – sa sebičnošću, s nestalom ljubavi. I vjerovat ćete, zaista ćete vjerovati da je ljubav nestala iz svijeta, ali nije, samo je nestala iz vas. I nećete htjeti razumjeti da baš vi nosite najveću krivnju za njezin nestanak. Zato što je poričete u sebi. Zato što je kažnjavate. Zato što mislite da ljubav ne vrijedi uvijek i za svakog, već samo katkada i samo za odabrane. Uh, kako se varate."
"Danas mislim da je Marina bila djevojka koja je jednostavno prebrzo odrasla. I shvaćam zašto se tako ponašala. Divim se njezinoj snazi i svemu onome što je nosila u sebi. Da bi izgradio sebe, moraš imati dobar temelj, poput kuće. Marina nije imala ni jednu ciglu, s gledala sam kako je iz sebe gradila ne samo kuću već cijeli dvorac."
"U svakom se čovjeku u nekom trenutku života probude snovi. Negdje u njemu spavaju, pa onda, kada dođe vrijeme za to, samo otvore oči i pokažu da su tu. Al' ne probude se svi snovi, samo oni najveći . Oni koje smo najdublje uspavljivali, a koji su najtvrđe spavali. Čudni su to spavači, ti naši snovi. Svi osjećamo njihovo disanje i njihovo kretanje unutar našeg bića, osjećamo, ali ne obraćamo pozornost na njih. Do trenutka dok ne zakašlju, gromoglasno i oštro. Onda nam odlome utrobu i otvore dušu. Jer žele izaći. Jer nisu stvoreni da spavaju u nama. Nisu snovi bez razloga nazvani snovima. Da se ne ostvaruju, ne bismo ih skrivali tako duboko u najudaljenijim kutcima naše duše. Za što su onda snovi u ljudima? Za obranu ili za odskakanja? Ako su za obranu, onda se njima moramo znati zaštititi, onda se njima moramo služiti kao zidom, a ako su za odskakanja, tada moramo s njima odskočiti najdalje što možemo, tamo gdje se drugi ni u mislima ne usude doći."
"Prvi je put shvatila da svi ljudi putuju nekamo. I da čovjekovo putovanje nikada ne prestaje. Putujemo ne znajući kamo. Putujemo pa – kamo stignemo, pomišljala je. Sami smo. Neki sami, a neki udvoje."
"Novac, prokleti novac. Zbog njega je ovdje. I ne samo ona. Mnogi su tamo gdje ne žele biti baš zbog novca."
"Radi što moraš i kako osjećaš, naglašavao je, ali nikada nemoj otimati i nikome se nemoj opravdavati. Na kraju je najvažnije ono što ostaviš iza sebe. Nemoj da ti se dogodi da ne ostaviš ništa."
"Duša koja živi u "živi mi se" osjeća da je rođena ne samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, već zato da uspije biti, imati i činiti nevidljivo. Duša koja živi u "živi mi se" ima želju živjeti više nego išta drugo, procvjetati tamo gdje su rekli da samo korov niče. I ta je želja gura naprijed ali s dozom i polako, nikad ne napadno i prijeteće. Duša koja živi u "živi mi se" zna da je najvažnija stvar disati onda kada joj dođe da proguta taj dah i jednostavno nestane u njemu. Jer takva duša ne živi životom "pamti pa vrati" već životom "otpuštaj i onda kada ti dođe da vratiš"."
"I govorila si tada, ako nešto jako želiš učiniti, onda to i trebaš učiniti , bez obzira na to koliko to boli može nanijeti drugim ljudima."
"Pomislih i to kako za ljude koje volimo uvijek mislimo da su najljepši na svijetu, jer za nas i jesu takvi. Nema to veze s tim kako netko uistinu izgleda i koliko je drugima lijep ili ružan i može li ikada više izgledati onako kao što je izgledao kada si ga upoznao."
ŽIVOT: "Ako me tražite jednu stvar, a dobijete drugu, IMAJTE POVJERENJA U MENE. Možete biti sigurni da ću vam u pravom trenutku dati ono što trebate. Ono što želite, nije uvijek ono što vam treba, budite sigurni u to. Odgovorit ću na vaše molitve, ali ne i na vaše sumnje. Dat ću vam sve ono za čime žudite. Danas bodljiku, sutra cvijet."
"Govorila je da se moramo moliti, nastaviti se boriti, koliko god nas to boljelo."
OCJENE:
(5/5) ***** za stil pisanja
(5/5) ***** za zanimljivost priče
(5/5) ***** za pouku
(5/5) ***** za likove
Sveukupni dojam: (5/5) *****
Dakle, radi se o tri žene: svaka oštećena na svoj način, svaka željna biti voljena na svoj način. Ana, koja je dijete doma, s majkom u njezinim mislima, a koja je umrla dok je imala šest godina. Voli leptire jer za nju predstavljaju transformaciju iz nečeg ružnog u nešto predivno, lijepo i posebno. Naida, žena koja ju je praktički odgojila i koja gaji nevjerojatan osjećaj pripadanja toj istoj curi koja u njoj vidi zamjensku majku. Njihova je povezanost snažna, iako se obadvije suzdržavaju u pretjeranom iskazivanju osjećaja. I napokon, Elena - treća žena koja posjeduje lijepu kuću i muža, ali je iznutra nesretna, što nije novost jer tu prepoznajem mnoge današnje žene iz svoje okoline. Ona, Elena, posvaja Anu, ali ju, nakon prve prepreke pokuša vratiti u dom poput nekog štenca koji ne zadovoljava njezine uvjete, no nakon određenog vremena shvaća koliko je bila slijepa. Ono što me pozitivno iznenadilo bilo je pripovijedanje Života, koji se ovdje predstavio poput neke osobe.
Ova knjiga je prepuna predobrih citata kojih ću se rado sjećati, a najviše mi se dojmio opis životnih faza. Zbilja je tako. To mogu sada slobodno reći jer sam postala taj leptir. Neki dijelovi bili su mi tužni, plakala sam zbog same priče i životnih istina koje je Ingrid s lakoćom opisivala.
Ovu knjigu od srca preporučujem svima onima željnima promjene, drugačije perspektive i suptilne mudrosti. Knjige mijenjaju i oplemenjuju, a ovo je zasigurno jedna od takvih.
Neki od mojih najdražih citata iz knjige Ingrid Divković – Živi mi se
"Ako danas kreneš, kladim se u to, dogodit će se mnogo toga. Ono što si želio i ono što nisi želio da se dogodi. No ako ostaneš, to će biti loše. Ako ostaneš, neće se dogoditi ništa, a život ti nikada neće početi."
“Vidiš dušo moja, u mladim godinama svojeg života proći ćeš kroz nekoliko faza. Dvije najvažnije faze kroz koje ćeš proći bit će faza igre i faza idealizacije. U tim ćeš fazama uživati, ali i u velikoj mjeri biti nesvjesna svijeta koji te okružuje, što je dobro jer je svrha tih faza baš to da se igraš i da idealiziraš. Nakon toga nastupit će jedna sasvim drukčija faza, faza boli i nepripadanja. Bit ćeš povrijeđena i ljutita na cijeli svijet. Bit ćeš izgubljena, glasna, buntovna i činit će ti se da ni najmanje ne pripadaš svijetu u kojemu se nalaziš. Otkrit ću ti odmah jednu tajnu. Ti ne pripadaš tom svijetu. Taj svijet pripada tebi. On pripada svakome od nas u istoj mjeri. U ovoj ćeš fazi upoznati nekoliko različitih verzija sebe. Nećeš točno znati tko si, što si, ni zašto si ovdje. Zato ćeš lutati. To će biti faza lutanja i otkivanja. U tom lutanju nećeš biti sama. S tobom će lutati svakojaki ljudi, oni koji će u tvoj život ulaziti slučajno, neki pak namjerno, no zapamti da nitko tko ti ulazi u život ne ulazi bez određenog razloga. Upoznat ćeš varalice i lažljivce. Upoznati ćeš ljude opsjednute materijalnim stvarima, opsjednute kontrolom, egom, moći i vladanjem. Upoznat ćeš ljude velikoga srca. Ali i one koji će ti ga pokušati slomiti. Upoznat ćeš zavist, mržnju, strah, tjeskobu i očaj. No upoznat ćeš i poštovanje, radost, suosjećajnost, zadovoljstvo i nježnost. Tada će nastupiti faza transformacije. U toj fazi ćeš ostati potpuno sama, a u tom vremenu duboke samoće shvatit ćeš mnogo stvari. Recimo, u ovoj ćeš fazi odbaciti sve ono što si na sebe navukla u prethodnim fazama. Tu ćeš se suočiti sa svim svojim strahovima, nedoumicama i sumnjama. To je trenutak kada ćeš doživjeti svoje ponovno rođenje. Imat ćeš osjećaj kao da si izišla iz vlastitog tijela koje je do tada prekrivao debeli i teški pokrivač. I izaći ćeš. Napustit ćeš čahuru u kojoj si do tada živjela i postat ćeš leptir. I prije nego što shvatiš što ti se dogodilo, poletjet ćeš. To će ujedno biti i tvoja posljednja faza, faza prihvaćanja i realizacije. Od tog trenutka pa do kraja života živjet ćeš kao leptir, svjesna da si jednom davno bila tek preplašena, mokra gusjenica."
"Tko zna kako bi život izgledao da je sve ono što želimo lako ostvarivo i da se nikada ne moramo bojati hoćemo li sutra imati što jesti."
"Moguće je da biti ogorčen znači nositi dotrajale osmijehe i jesti dotrajale čokoladice. A svi smo, barem jednom u životu bili ogorčeni. Nosili smo i jeli ono što nismo željeli, ali što nam je bilo ponuđeno kao jedino. Zato i nismo odbijali. Muka nam je bila i od same pomisli da ostanemo goli, prazni, ne daj Bože gladni. Kad nemamo druge, uzimamo k sebi i to jedno, štogod to bilo. Mislimo da je to ono što nam pripada i da ništa bolje i ne zaslužujemo. Ne znam kako je moguće da zaboravljamo da smo jednom, tamo negdje u onom životu, bili imuni na gorčinu i da smo živjeli bez muke, bez ogorčenja, i bez onog "ne daj Bože..."
"Zar itko ima pravo ubijati nekoga? Onako tiho i polako, da se ne čuje? Nema, ali to se neprestano događa."
"Život se događa, s nama ili bez nas."
"Nije svaki leptir sposoban zaliječiti ranu, isto kao što ni svaki čovjek nije sposoban zaliječiti drugog čovjeka."
"Mirit ćete se – sa sebičnošću, s nestalom ljubavi. I vjerovat ćete, zaista ćete vjerovati da je ljubav nestala iz svijeta, ali nije, samo je nestala iz vas. I nećete htjeti razumjeti da baš vi nosite najveću krivnju za njezin nestanak. Zato što je poričete u sebi. Zato što je kažnjavate. Zato što mislite da ljubav ne vrijedi uvijek i za svakog, već samo katkada i samo za odabrane. Uh, kako se varate."
"Danas mislim da je Marina bila djevojka koja je jednostavno prebrzo odrasla. I shvaćam zašto se tako ponašala. Divim se njezinoj snazi i svemu onome što je nosila u sebi. Da bi izgradio sebe, moraš imati dobar temelj, poput kuće. Marina nije imala ni jednu ciglu, s gledala sam kako je iz sebe gradila ne samo kuću već cijeli dvorac."
"U svakom se čovjeku u nekom trenutku života probude snovi. Negdje u njemu spavaju, pa onda, kada dođe vrijeme za to, samo otvore oči i pokažu da su tu. Al' ne probude se svi snovi, samo oni najveći . Oni koje smo najdublje uspavljivali, a koji su najtvrđe spavali. Čudni su to spavači, ti naši snovi. Svi osjećamo njihovo disanje i njihovo kretanje unutar našeg bića, osjećamo, ali ne obraćamo pozornost na njih. Do trenutka dok ne zakašlju, gromoglasno i oštro. Onda nam odlome utrobu i otvore dušu. Jer žele izaći. Jer nisu stvoreni da spavaju u nama. Nisu snovi bez razloga nazvani snovima. Da se ne ostvaruju, ne bismo ih skrivali tako duboko u najudaljenijim kutcima naše duše. Za što su onda snovi u ljudima? Za obranu ili za odskakanja? Ako su za obranu, onda se njima moramo znati zaštititi, onda se njima moramo služiti kao zidom, a ako su za odskakanja, tada moramo s njima odskočiti najdalje što možemo, tamo gdje se drugi ni u mislima ne usude doći."
"Prvi je put shvatila da svi ljudi putuju nekamo. I da čovjekovo putovanje nikada ne prestaje. Putujemo ne znajući kamo. Putujemo pa – kamo stignemo, pomišljala je. Sami smo. Neki sami, a neki udvoje."
"Novac, prokleti novac. Zbog njega je ovdje. I ne samo ona. Mnogi su tamo gdje ne žele biti baš zbog novca."
"Radi što moraš i kako osjećaš, naglašavao je, ali nikada nemoj otimati i nikome se nemoj opravdavati. Na kraju je najvažnije ono što ostaviš iza sebe. Nemoj da ti se dogodi da ne ostaviš ništa."
"Duša koja živi u "živi mi se" osjeća da je rođena ne samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, već zato da uspije biti, imati i činiti nevidljivo. Duša koja živi u "živi mi se" ima želju živjeti više nego išta drugo, procvjetati tamo gdje su rekli da samo korov niče. I ta je želja gura naprijed ali s dozom i polako, nikad ne napadno i prijeteće. Duša koja živi u "živi mi se" zna da je najvažnija stvar disati onda kada joj dođe da proguta taj dah i jednostavno nestane u njemu. Jer takva duša ne živi životom "pamti pa vrati" već životom "otpuštaj i onda kada ti dođe da vratiš"."
"I govorila si tada, ako nešto jako želiš učiniti, onda to i trebaš učiniti , bez obzira na to koliko to boli može nanijeti drugim ljudima."
"Pomislih i to kako za ljude koje volimo uvijek mislimo da su najljepši na svijetu, jer za nas i jesu takvi. Nema to veze s tim kako netko uistinu izgleda i koliko je drugima lijep ili ružan i može li ikada više izgledati onako kao što je izgledao kada si ga upoznao."
ŽIVOT: "Ako me tražite jednu stvar, a dobijete drugu, IMAJTE POVJERENJA U MENE. Možete biti sigurni da ću vam u pravom trenutku dati ono što trebate. Ono što želite, nije uvijek ono što vam treba, budite sigurni u to. Odgovorit ću na vaše molitve, ali ne i na vaše sumnje. Dat ću vam sve ono za čime žudite. Danas bodljiku, sutra cvijet."
"Govorila je da se moramo moliti, nastaviti se boriti, koliko god nas to boljelo."
OCJENE:
(5/5) ***** za stil pisanja
(5/5) ***** za zanimljivost priče
(5/5) ***** za pouku
(5/5) ***** za likove
Sveukupni dojam: (5/5) *****
March 31, 2022
Nakon njezine poezije, vrijeme je bilo i za njezin roman. Ovo je prvi njezin roman koji je dospio u moje ruke.
Oduševio me je njezin stil pisanja koji odiše emotivnošću i ranjivošću. Mojoj duši ovaj roman je u potpunosti odgovarao.
Priča o sudbini glavnih junakinja Ane, Elene i Naide me nije ostavila ravnodušnom. Elena je tridesetogodišnjakinja koja ima jednu neostvareno želju, a to je vlastito dijete. Naida je odgajateljica u domu koja prihvaća svoju tešku životnu sudbinu te svu ljubav koju posjeduje nesebično dijeli domskoj djeci. Ana je tinejdžerica koja odraste bez roditelja koja je željna slobode, doživljaja i leta u visine.
Navela me je da se zapitam koliko mi ljudi težimo i tražimo ljubav. Jedini osjećaj koji tražimo od svog rođenja pa sve do smrti.
Zanimljivo je to kako se život cijeli može svesti na dva osjećaja, a to su ljubav i unutarnje ispunjenje. Nešto čemu svi težimo, pa i ja sama.
Simbolika leptira koja se proteže kroz cijeli roman je prekrasna te mi je simbol leptira postao nešto po čemu ću prepoznavati ovaj roman.
Oduševio me je njezin stil pisanja koji odiše emotivnošću i ranjivošću. Mojoj duši ovaj roman je u potpunosti odgovarao.
Priča o sudbini glavnih junakinja Ane, Elene i Naide me nije ostavila ravnodušnom. Elena je tridesetogodišnjakinja koja ima jednu neostvareno želju, a to je vlastito dijete. Naida je odgajateljica u domu koja prihvaća svoju tešku životnu sudbinu te svu ljubav koju posjeduje nesebično dijeli domskoj djeci. Ana je tinejdžerica koja odraste bez roditelja koja je željna slobode, doživljaja i leta u visine.
Navela me je da se zapitam koliko mi ljudi težimo i tražimo ljubav. Jedini osjećaj koji tražimo od svog rođenja pa sve do smrti.
Zanimljivo je to kako se život cijeli može svesti na dva osjećaja, a to su ljubav i unutarnje ispunjenje. Nešto čemu svi težimo, pa i ja sama.
Simbolika leptira koja se proteže kroz cijeli roman je prekrasna te mi je simbol leptira postao nešto po čemu ću prepoznavati ovaj roman.
November 8, 2020
Potresno i snažno.
February 10, 2021
Životno, poučno, lako i brzo se čita.
Displaying 1 - 7 of 7 reviews