Poslovilno darilo : concerto

by Vladimir Tasić, Urban Vovk (translator), Teofil Pančić (foreword)

RO30149190. CADEAU D ADIEU. 2004. In-8. Broché. Bon état, Couv. convenable, Dos satisfaisant, Intérieur frais. 136 pages - Couverture contrepliée - 1 étiquette sur le 2ème plat n'altérant pas la lecture. . . . Classification Dewey : 890-Littératures des autres langues

Genres: Fiction, Literature

120 pages, Hardcover

First published January 1, 2001

About the author

Vladimir Tasic was born in 1965 in Novi Sad. He obtained his BA in Mathematics in Novi Sad in 1988. He earned his doctoral degree at the University of Manitoba (Canada) in 1992. Since 1995 he has been professor at the University of New Brunswick (Fredericton, Canada). He has published two volumes of short stories, Pseudologia Fantastica and Radost brodlomnika, and two novels: Oproštajni dar (The Farewell Gift) and Kiša i hartija (Rain and Paper). The Farewell Gift was voted book of the year for 2001 by the panel of Radio Belgrade 2. The volume of short stories Radost brodolomnika has been translated into English as Herbarium of Souls (1998). The Farewell Gift has been published in French, Slovakian, Macedonian and German. Rain and Paper received the NIN and Vital prizes for the novel of the year in 2004. It has been translated into French and Macedonian. Tasić’s monograph Mathematics and the Roots of Postmodern Thought was published in English and Spanish in 2001; it appeared in Serbian in 2002, while the Chinese edition appeared in 2005. He also published a book of essays, Njuškači jabuka (The Apple Sniffers) in 2004 and in 2008, the novel The Glass Wall.

Reviews

[Brodolomi]

Čekam već duže od decenije da Tasić objavi novi roman, ali pošto od toga još uvek nema ništa, ove godine sam odlučio da ponovo pročitam sva tri prethodna. Krenuo sam unazad, odnosno od „Staklenog zida”, preko „Kiše i hartije” a završavam danas sa prvencem „Oproštajnim darom”. I dalje mi je „Stakleni zid” najdraži, ali mi je sasvim jasno zašto se svi u mojoj okolini opredeljuju za „Oproštajni dar”.

Iako su sva tri dela uslovno govoreći slična (tematizuju emigraciju, nostalgiju, učena su, a glavni protagonisti su tipski slični), prvenac u odnosu na druga dva naredna romana ima manje ambicije, topliji je, nema ogorčenja, poseduje dozu mere u svemu (posebno u učenim digresijama koje su recimo pojele „Kišu i hartiju”) i poseduje vrlo upečatljiv lik brata, čija upečatljivost leži upravo u tome što i nije upečatljiv, čak, posmatrano zanatski, rekao bih da je njegova koncepcija ljigava, ali se kao takav savršeno uklopio u tu širu vlažnost i slinavost nostalgije.

[Uroš Đurković]

Ko/Šta je brat?

Vunderkind? Paralelna stvarnost? Zbirka mogućnosti? Projekcija? Enciklopedija taloga životnih iskustava? Prenosnik jednog vremena? Slovačko-cincarski Srbin? Tehnološki/biološki konstrukt? Muzika? Izraz usamljenosti? Hrana pripovedača? Dar?
Povod za introspekciju - za eksploziju pounutrašnjenih, kristalno jasno uobličenih priča?

Tasićev stil je rečni. Meandriranje te reke ima posebnu (preciznu!) geometriju. Ona (sa) sobom nosi koješta. U tim "koještarijama" je lepota. (/Sveže i pitome bizarnosti./U digitalnim simulacijama ljudske anatomije. U "smrdači". U nemačkim pornićima kao uvoda za Šilera. U sveživotnim sitnicama.)

"Da rezimiramo. Ako neki darežljivi darodavac shvati da dar koji bi da daruje jeste jedan dar, onda dar prestaje da bude dar pre nego što je ikome darovan. Dar može da postoji samo ako ni darodavalac i daroprimalac nisu svesni da je taj dar - dar. Prema tome, ako ja imam neki dar, onda to niko ne može znati, ni vi ni ja."

[Milan Kovačević]

Sjajno ukomponovana celina. Izuzetno bogatstvo detalja, predivne slike, mnoštvo dopadljivih epizoda i neponovljiv lik brata; savršena mešavina tragičnog i komičnog, ironije i melanholije, prošlog i sadašnjeg – rečju, prvorazredno umetničko delo, bez sumnje jedno od najboljih ostvarenja novije srpske književnosti. Za razliku od „Kiše i hartije”, koja je u prevelikoj meri razvodnjena učenim digresijama, u ovoj knjizi one su prisutne u dozama koje priču produbljuju, bez inhibitornog dejstva.

[Vuk Vuckovic]

Kraj je popravio utisak...tih poslednjih nekoliko stranica...
a i počela je knjiga dobro...ali
ovoliko palamuđenja i nadmenog proseravanja - deo o pljuvanju Lepe Lukić i ironija: "lejdi Lukić", jer ona nema pravo na mišljenje o životu kao i deo koji se odmah nastavja na priču o Lepoj Lukić i odnosi se na kontakt koji protagonista ima sa drugom generacijom emigranata iz Srbije:
"Nedugo zatim javila su mi se momčad iz srpskog fudbalskog kluba Hamilton, iz Hamiltona. Mladić je govorio srski za nijansu gore od srpskog monarha, no ipak nešto bolje od Medlin Olbrajt. Ponudio sam da pređemo na engleski, ali on je sa gnušanjem odbio. Mii doulazimou u vaš taun da igramo fut-boul, i mii, znaajte, očekujemou da jedemou u neki srpskii restoraant. Žao mi je, rekao sam, ovde nema srpskih restorana (presrećan je što nema ničeg srpskog tu). Tou niijej doubrou, mii volimou daa damou paarej za naašej ljudej, nevoulimou daa damou paarej zaa ouvii straanci. Ovaj điđan, pomislio sam, veruje da je Kiš neko francusko jelo od jaja."
Pa jebote, ovo je humor za tri nivoa ispod Kursadžija. Naravno, tu je klasična sprdnja sa time kako neko ne poznaje jezik dovoljno kao on ((protagonistaa, a (možda) i Vladimir Tasić; zagrada je tu i zbog same upotrebe zagrade u romanu gde autor često koristi zagradu kad misli da čitalac neće znati šta se dešava u rečenici, ko je subjekat, ko objekat i slično, pa kao da ostavlja zagrade samom sebi u prvoj ruci da to posle ispravi stilski da ne bi morao da ima zagrade u kojima objašnjava šta je hteo da kaže u prethodnoj rečenici - primer: "Jedan od njih je iščupao stabljiku konoplje iz žardinjere i njome (NE ŽARDINJEROM, NEGO STABLJIKOM) šibao svrgnutog lidera")).
Naravno da je tu i Kiš i da on zna ko je Kiš a oni ne znaju ko je Kiš nego znaju za jelo kiš. Lik ko da je mlađi (ali mnogo mlađi) brat od Filipa Davida, a ne od neimenovanog novosadskog genija kog opisuje u knjizi. Bukvalno, Tasić je drugosrbijanac za primer. Ima tih "ja pametan, vi i oni u Jugoslaviji glupi" momenata koliko hoćeš i to kvari knjigu baš.

Kapiram, lik je otišao u Kanadu, sjeban je i tužan, ali ovde nema nostalgije, ovo je mržnja i prezir prema svemu što nije na njegovom zamišljenom nivou.

Međutim, knjiga je pisana jako dobrim stilom. Ima neverovatno dobrih opisa, misli (gore pomenuto palamuđenje se ne odnosi na filozofska razmišljanja izneta u knjizi) i slika. Cela radnja dešava se u jednom danu, u pitanju je 12.12. - a opet je ispričana cela priča, ne samo tog jednog dana, već jednog celog života. I, kao što rekoh, kraj je popravio sredinu u kojoj autor kreće sebi ili protagonisti? da umeće u usta razne ogorčene priče svojstvene za tu generaciju koja je mladost između dvadesete i tridesete provela u Jugoslaviji devedesetih.

Ambivalentan sam skroz povodom ove knjige.

[Наташа]

Почетак ми се допао.

Толико сам била одушевљена да сам мужу прочитала неколико реченица и чак се љутнула када је прокоментарисао да је текст високопаран.
Но, како сам одмицала с читањем (а одмицала сам споро), постајала сам свесна његовог првог утиска - мудријашки, претенциозно, а изнад свега заморно штиво.

Моја оцена је 1 (иако је "писац" доктор наука, то га не амнестира - добар научник није нужно и писац, напротив).

[Nadja]

Ova knjiga je i na drugo čitanje predivna. Ovaj put mi je bila i najlepši novosadski zagrljaj koji mi je baš bio potreban.

[Теодора Суботић]

бомба

[Miloš]

Divna, velika mala knjiga. Ovo mi je treći ili četvrti put da je čitam, a užitak je samo malo manji – jer sada znam za emotivni udarac ispod pojasa koji čeka na kraju.
Oproštajni dar je jedna od onih knjiga koje ne samo da volim, već sam i ponosan što ih volim, jer znam da su zaista dobre.
Zašto je volim? Teško je reći. Volim njene reference, digresije i uvide. Volim način na koji su velike i lepe misli i emocije podmetnute s merom, nenametljivo.
Svaki put kad je vidim među jeftinim polovnjacima, kupim je da bih je nekome poklonio.

[Калоян Захариев]

Ще си призная, че това е малко странна книга или по-скоро интересен литературен експеримент, с който се сблъсках с удоволствие. Трудно мога да нарича трите творби в "Прощален дар" разкази, но същевременно не мога да отрека, че носят в себе си безспорен заряд особено първия - Alegro. Интересни размисли, впечатляващи разсъждения и сърцераздирателни спомени за един мъртъв и отдавна изгубен брат. Определено си струва да се прочете.

[Boris Laketić]

Slaba proza, neznatnog emocionalnog intenziteta, izrazito izveštačena i pretenciozna.

[Anđelija]

Meni je ovo genijalno.

[World Literature Today]

"With Farewell Gift, Vladimir Tasić has written a concerto." - Damjana Mraović-O’Hare, Case Western Reserve University

This book was reviewed in the July/August 2012 issue of World Literature Today. The full review is available at our website: http://www.worldliteraturetoday.com/2...