Singerove priče su lijepe i prividno jednostavne.
„Gimpl bena“ je mračna i smiješna priča o čovjeku koji je cijelog života predmet šale, ali koji to pomirljivo prihvata. Njegova ženidba, njegov brak, njegov posao; sve je to nekako nastalo zato što su ljudi željeli da ga prevare, da izokrenu njegov svijet, i da mu se pritom surovo nasmiju. Međutim, u svoj porazan i smiješan život Gimpl unosi svu ljubav za koju je sposoban, bezuspešno ga osmišljava, uvijek sve oprašta i zaboravlja. Uporan u svom ne – primjećivanju bezdušnosti koja ga okružuje, Gimpl na kraju postaje lutalica, od dece voljeni starac koji priča priče. Pred smrt, utješno zaključuje: ,,Ovaj svet je, sasvim sigurno, svet laži, ali je on samo korak daleko od istinskog sveta.“
,,Mali obućari“ prati sudbinu jedne porodice u kojoj se obućarski zanat prenosi sa koljena na koljeno. Kada ga svi sinovi napuste i odu u Ameriku, Aba nastavlja da predano radi svoj posao, zahvalan Bogu na svemu što ima. Međutim, kada nastupi rat, i kada se voljena porodična kuća uruši i cio svijet utone u strepnju, Aba putuje za Ameriku, kod svojih sinova, noseći sa sobom odeću, Talmud i obućarski alat. Isprva zbunjen i uplašen, u Americi – snu, Aba pronalazi mir tako što iznova počne da popravlja i pravi cipele, koje neumorno traži od svojih snaji, unuka, komšija. Poslednja scena odgovara jednoj od prvih: vrijeme i prostor se prevazilaze kroz zajedničku pjesmu oca i sinova, udruženih u drevnom radu, u vječitoj tišini porodične sreće.
,,Spinoza iz Pijačne ulice“ je priča o ljekovitoj snazi ljubavi. Veliki poklonik Spinoze, dr Nahum Fišelson, živi u strahu od bolesti, opsjednut filozofijom, posmatrajući život kroz prozor svog sumornog stana. Svijet mu se ukazuje kao ,,poluosvtljena ludnica“, kao ,,antiteza razuma“. Jedan neočekivan susret će, ipak, promijeniti njegov život – jedna Dobe će, sasvim nezamislivo, postati njegova supruga, njegovo izlečenje, njegov uzlet.
,,Kruna od perja“ govori o Ashi, koju nestvarnom krunom od perja iskušava đavo, prerušen u sen njene babe. Rastrzana iskušenjima, plemenita Asha mijenja vjeru, da bi potom tražila oprost; udaje se dva puta, oba puta bez ljubavi; obeshrabrena time što je zapravo niko ne razumije, vječito pati i pita se: ,,gde je istina“. Na samrti, umirena krajem svog tako promašeng života, shvata: ,,Ako postoji nešto kao što je istina, ono je isto tako zamršeno i skriveno kao kruna od perja.“
Nerjetko u Sinerovim pričama govori Nečastivi, naslađujući se svim svojim uspjesima; ljubavnici pate i ponekad nalaze iskupljenje; sreća je slučajna ili smiješna, a ponekad ipak drevna i postojana; tuga dotrajala i vječna; ljudi na kraju uvijek stari i umorni. Svijet je košmaran i nepostojan, uvijek donekle mitski, magičan i dalek, nespoznatljiv. Vatra nepoznatog ga sagorijeva. Polovina uvijek nedostaje.