What do you think?
Rate this book
Judi i beštije
Domoći se nepoznatog ili zaboravljenog rukopisa pokojnoga klasika čežnja je svakog nakladnika. No, samo rijetki imaju tu sretnu povlasticu san materijalizirati u knjigu koja će javnosti otkriti zatajenu, a važnu epizodu iz kulturne povijesti. Taj privilegij izdavaču je darovan ljubaznošću nasljednika udovice Miljenika Smoje, koji je u njezinoj ostavštini pronašao cjeloviti rukopis ratne kronike pod naslovom Judi i beštije.
U mnogo čemu ovaj se tekst naslanja na kultnu autorovu novinsku rubriku Dnevnik jednog penzionera: pisac boravi na svojim pričuvnim adresama u Supetru na Braču odnosno Pisku pokraj Omiša, malomišćanskim azilima gdje se običavao sklanjati od velomišćanske vreve, te evidentira svoju svakodnevicu. Njezin ritam diktiraju nimalo povijesni događaji i njihovi protagonisti koji redom dolaze iz društvenoga partera, ali jednako tako i zbivanja koja snažno rezoniraju daleko izvan granica kroničareva mikrokozmosa. Tome se i nije čuditi znamo li da se radi o kasnom ljetu i jeseni 1991. godine, dakle, vremenu kad se rat kao brutalna konzekvenca beskrupulozne politike traumatično isprepleo s privatnošću manje-više svih ljudi s ovih prostora.
Premda izmješten iz svoga grada, Smoje zapravo ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, štono fraza veli, „u izravnome prijenosu“. Jednako zaokupljen strahom (od neizvjesne budućnosti) i sramom (zbog zala kojima svjedoči, a kojima se zdušno predaju i oni koji grad žele osvojiti i oni koji bi ga trebali braniti), ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.
Judi i beštije knjiga je koja je sjajno ostarjela: četvrt stoljeća kasnije čita se kao dojmljiv i pouzdan vodič kroz jednu tužnu epohu. K tome, ovaj rukopis pokazuje kako je i pod nepretencioznom egidom žurnalističkog dnevnika moguće ispisivati moćnu literaturu.
Ivica Ivanišević
U mnogo čemu ovaj se tekst naslanja na kultnu autorovu novinsku rubriku Dnevnik jednog penzionera: pisac boravi na svojim pričuvnim adresama u Supetru na Braču odnosno Pisku pokraj Omiša, malomišćanskim azilima gdje se običavao sklanjati od velomišćanske vreve, te evidentira svoju svakodnevicu. Njezin ritam diktiraju nimalo povijesni događaji i njihovi protagonisti koji redom dolaze iz društvenoga partera, ali jednako tako i zbivanja koja snažno rezoniraju daleko izvan granica kroničareva mikrokozmosa. Tome se i nije čuditi znamo li da se radi o kasnom ljetu i jeseni 1991. godine, dakle, vremenu kad se rat kao brutalna konzekvenca beskrupulozne politike traumatično isprepleo s privatnošću manje-više svih ljudi s ovih prostora.
Premda izmješten iz svoga grada, Smoje zapravo ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, štono fraza veli, „u izravnome prijenosu“. Jednako zaokupljen strahom (od neizvjesne budućnosti) i sramom (zbog zala kojima svjedoči, a kojima se zdušno predaju i oni koji grad žele osvojiti i oni koji bi ga trebali braniti), ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.
Judi i beštije knjiga je koja je sjajno ostarjela: četvrt stoljeća kasnije čita se kao dojmljiv i pouzdan vodič kroz jednu tužnu epohu. K tome, ovaj rukopis pokazuje kako je i pod nepretencioznom egidom žurnalističkog dnevnika moguće ispisivati moćnu literaturu.
Ivica Ivanišević
- GenresWar
328 pages
Published January 1, 2018
46 people want to read
About the author
Miljenko Smoje
12 books20 followersMiljenko Smoje (Split, 14. veljače 1923. - Split, 25. listopada 1995.) hrvatski novinar, književnik, i televizijski scenarist. Pisao je putopise, scenarije, reportaže i satire o običnom čovjeku i suvremenom životu. Objavljivao je na Radio Splitu, u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku i Feral Tribuneu.
Smoje se rodio u ribarskoj obitelji u Splitu. Djed i otac su mu bili ribari. Odrastao je u četvrti Varoš.
Godine 1941. završio je gimnaziju, a nedugo zatim je u travanjskom ratu pala Kraljevina Jugoslavija, a Split okupiran i anektiran od fašističke Italije. Smoje se nakon toga priključio antifašističkom pokretu otpora, kao i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Međutim, njegova buntovna priroda ga je dovela do toga da vrlo brzo bude isključen iz Partije.
Nakon rata Smoje je kraće vrijeme radio kao učitelj, da bi od 1950. godine počeo raditi kao novinar u splitskom dnevnom listu Slobodna Dalmacija. Vrlo brzo je na vidjelo izašao njegov talent za pisanje reportaža u kojima bi, uz veliku dozu humora, vješto koristio čakavski dijalekt. U svojim putopisima (koji su u biti bili i novinski članci i intervjui s mještanima i opis mjesta), objavljivanim u "Slobodnoj Dalmaciji" (veličine cijele stranice ili cijele dvije stranice) je novinarskim neformalnim pristupom pisao o dalmatinskim malim mjestima. Pokrenuo je humoristički list Pomet koji je poslije postao tjedni prilog u Slobodnoj Dalmaciji.[1]
Smoje je postao jedan od najuglednijih novinara tadašnje Hrvatske i Jugoslavije, ali je njegovoj slavi ipak najviše doprinio rad na humorističkoj TV-seriji Naše malo misto iz 1970. godine, koja je burne ekonomske, političke i kulturne promjene prije, za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata pokazala kroz prizmu malih ljudi u dalmatinskom gradiću. Serija je 1982. godine dobila i filmski nastavak u obliku igranog filma Servantes iz Malog mista.
Smoje je 1979. godine otišao u mirovinu, ali je za Slobodnu Dalmaciju nastavio pisati kolumnu Dnevnik jednog penzionera.
Godinu dana kasnije je prema vlastitoj knjizi napisao scenarij za Velo misto, TV-seriju koja je obrađivala povijest Splita od 1910. do 1947. godine. Iako je serija bila predmetom snažne cenzure od tadašnjih komunističkih vlasti, doživjela je veliku popularnost i kultni status koji traje do danas.
Miljenko Smoje je pokopan u Žrnovnici, pokraj Splita.
Smoje se rodio u ribarskoj obitelji u Splitu. Djed i otac su mu bili ribari. Odrastao je u četvrti Varoš.
Godine 1941. završio je gimnaziju, a nedugo zatim je u travanjskom ratu pala Kraljevina Jugoslavija, a Split okupiran i anektiran od fašističke Italije. Smoje se nakon toga priključio antifašističkom pokretu otpora, kao i Komunističkoj partiji Jugoslavije. Međutim, njegova buntovna priroda ga je dovela do toga da vrlo brzo bude isključen iz Partije.
Nakon rata Smoje je kraće vrijeme radio kao učitelj, da bi od 1950. godine počeo raditi kao novinar u splitskom dnevnom listu Slobodna Dalmacija. Vrlo brzo je na vidjelo izašao njegov talent za pisanje reportaža u kojima bi, uz veliku dozu humora, vješto koristio čakavski dijalekt. U svojim putopisima (koji su u biti bili i novinski članci i intervjui s mještanima i opis mjesta), objavljivanim u "Slobodnoj Dalmaciji" (veličine cijele stranice ili cijele dvije stranice) je novinarskim neformalnim pristupom pisao o dalmatinskim malim mjestima. Pokrenuo je humoristički list Pomet koji je poslije postao tjedni prilog u Slobodnoj Dalmaciji.[1]
Smoje je postao jedan od najuglednijih novinara tadašnje Hrvatske i Jugoslavije, ali je njegovoj slavi ipak najviše doprinio rad na humorističkoj TV-seriji Naše malo misto iz 1970. godine, koja je burne ekonomske, političke i kulturne promjene prije, za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata pokazala kroz prizmu malih ljudi u dalmatinskom gradiću. Serija je 1982. godine dobila i filmski nastavak u obliku igranog filma Servantes iz Malog mista.
Smoje je 1979. godine otišao u mirovinu, ali je za Slobodnu Dalmaciju nastavio pisati kolumnu Dnevnik jednog penzionera.
Godinu dana kasnije je prema vlastitoj knjizi napisao scenarij za Velo misto, TV-seriju koja je obrađivala povijest Splita od 1910. do 1947. godine. Iako je serija bila predmetom snažne cenzure od tadašnjih komunističkih vlasti, doživjela je veliku popularnost i kultni status koji traje do danas.
Miljenko Smoje je pokopan u Žrnovnici, pokraj Splita.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 6 of 6 reviews
February 2, 2018
Kada se zapitaš "Što reći?" a pred sobom imaš 5500 znakova, to nije dobar znak. Osim ako si to pitanje ne postavljaš zbog knjiga poput "Judi i beštija"...u tom slučaju, samo se pitaš hoće li ti i tih 5500 biti dovoljno...
December 30, 2022
Volim puno svaki Smojin libar. Tata ga je puno volio, pa je i mene infeta. U karantinu 2020 sam se vratila da ga čitam, u nadi da ću osjetiti malo miris Dalmacije, kako sedim u štekatu uz brujet od sipe i žmul vina i gledam bonacu ka uje.
Ovaj mi je libar, priznajem, bio mnogo tužan. Nema mista poštenim judima u takvome šporkome ratu. Na kraju knjige se zaista ni ne zna ko su judi a ko beštije. Šena balkanika, ka ća bi rika barba. Tragično.
Ali ga je uvik gušt čitat. Čovik, jednostavno, divno piše i daje nadu da ima mista pod suncem za normalne ljude.
Ovaj mi je libar, priznajem, bio mnogo tužan. Nema mista poštenim judima u takvome šporkome ratu. Na kraju knjige se zaista ni ne zna ko su judi a ko beštije. Šena balkanika, ka ća bi rika barba. Tragično.
Ali ga je uvik gušt čitat. Čovik, jednostavno, divno piše i daje nadu da ima mista pod suncem za normalne ljude.
July 3, 2020
“ Perice, ljudi su svinje”, rečenica je koja mi se često motala po glavi dok sam čitao ovu knjigu. Smoju sam čitao još dok je bio živ i drago mi je da je Dežulović posthumno iskopao ovu drugačiju kroniku Malog Mista, koja je očekivano svevremenska i koja iako govori o počecima Domovinskog rata u Dalmaciji, pokazuje univerzalne izopačenosti koje naše društvo gaji već desetljećima.
February 20, 2018
Nakon prvih stranica koje djeluju kao da žele bit suvremeni nastavak kronike malog mista tekst ipak hvata svoj oblik svojevrsnog dnevnika bez datuma i u formi koja Smoji najbolje leži donosi pregled prve ratne godine u RH iz perspektive nekog na rubu rata. Iako sa skroz drugog kraja Dalmacije i iz potpuno drugog životnog doba i iskustva donosi onu sliku koji i sam pamtim.
July 20, 2024
Premda izmješten iz svoga grada, Smoje zapravo ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, štono fraza veli, „u izravnome prijenosu“. Jednako zaokupljen strahom (od neizvjesne budućnosti) i sramom (zbog zala kojima svjedoči, a kojima se zdušno predaju i oni koji grad žele osvojiti i oni koji bi ga trebali braniti), ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.
Da ima još toliko stranica, mogla bih ga čitati iznova i iznova. Piše žargonski i to daje jednu posebnu notu i čar. Toliko sam uživala da sam je pročitala u 5 dana. Moja topla preporuka :)
Da ima još toliko stranica, mogla bih ga čitati iznova i iznova. Piše žargonski i to daje jednu posebnu notu i čar. Toliko sam uživala da sam je pročitala u 5 dana. Moja topla preporuka :)
May 25, 2023
Odlično
Displaying 1 - 6 of 6 reviews