Zajednička kupka

by Ranko Marinković

Kad je Ranko Marinković 1980. objavio svoj drugi roman pod naslovom Zajednička kupka, knjiga nije kod tadašnje kritike izazvala entuzijazam. Glavni njezin hendikep sastojao se u tome što su je svi uspoređivali s Kiklopom: premda je od izlaska toga romana bilo prošlo petnaest godina , bio je on još u svježem sjećanju, jer se u međuvremenu pretvorio u klasično djelo. Tako se dogodilo da su tada, a zapravo i poslije, ostale nezapažene čak i one osobine tog Marinkovićeva romana po kojima je on nesumnjivo originalan i koje bi – već i same po sebi – morale biti dovoljne da potaknu trud oko pozornijeg dešifriranja smisla te narativne strukture.

Genres: Fiction, Classics

157 pages, Hardcover

First published January 1, 1980

About the author

Ranko Marinković (22 February 1913 – 28 January 2001) was a Croatian novelist and dramatist.

Born in Komiža on the island of Vis (then a part of Austria-Hungary), Marinković's childhood was marked by World War I. He later earned a degree in philosophy from the University of Zagreb. In the 1930s, he began to make his name in Zagreb literary circles with his plays and stories.

His career was interrupted briefly during World War II. When his native island was occupied by fascist Italy, he was arrested in Split and interned on the Italian mainland. After the capitulation of Italy, Marinković went to Bari, and then to the El Shatt refugee camp where he made contacts with Tito's Partisans. After the war, he spent time working in the theatre.

His best known works are Glorija (1955), a play in which he criticised the Catholic Church, and Kiklop (1965), a semi-autobiographical novel in which he described the gloomy atmosphere among Zagreb intellectuals before the Axis invasion of Yugoslavia. Kiklop later was adapted into a 1982 movie directed by Antun Vrdoljak.

In the last years of his life Marinković embraced the political views of Franjo Tuđman, and became a member of the Croatian Democratic Union.

He died in Zagreb.

Reviews

[Ⰰⱃⰿⰰⱀⰴ Ⱆⰾⰴⰵⱃⰻⰽⱁ Ⱅⰵⱄⰾⰰ · Rating 3 out of 5]

Ova knjiga je priča o pričanju. Dekameronska u svom nizu priča. Kolažna, isprepletena referencama, marinkovićevska u pozitivnom smislu.
Super su tri lika. Brechtovski iznjedreni.
Dadoh tri petokrake jer nije moj đir. A i zato jer mi je Ranko Marinković prije svega kiklop a ne pisac. Roman Kiklop je definitivno bolji.
Jezik Zajedničke kupke je okej. Ispod razine Krleže i Božića.
Priča je sve. Religija je priča. Znanost je priča. Podsjetila me tema Zajedničke kupke na one nove dokumentarce National Geographica s onim crncem. Tamo se znanstvene teorije izlažu ko priče. Voditelj tog dokumentarca se ko vozi svemirskim brodom, voditelj je zapravo lik, ne samo narator. Zanimljivo je kako znanost koristi književnost da pouči odnosno koristi književnost radi lakše i suptilnije propagande baš ko Crkva u srednjem vijeku s svojim žićima. Sve je priča da se opet ponovim. Da li je istinita? To nije bitno. Bar što se tiče pričanosti priče odnosno književne domene.

[Andrea · Rating 4 out of 5]

Odličan, zabavan roman. Lijep spoj insularne duhovitosti i preispitivanja smisla književnosti. Virtuozna metanarativnost na kraju koji bi, ipak, mogao biti mrvicu efektniji. No, likovi su odlično oblikovani, cijela galerija marinkovićevskih čudaka kojima se autor ne ruga, već ih opisuje s toplinom.

[Ivanko · Rating 3 out of 5]

Svi smo jednaki pred nogom - Neka žive krokodili

Sijećam se da sam ovaj "antiroman" čitao u busu prije nekih dva mjeseca. Kako je po općem konsenzusu ovo ipak roman o ničemu, čini se da je ispunio svoju zadaću.

[Stipe · Rating 5 out of 5]

Kupka je puna govana i smrdi, a opet svi skaču u nju. Smrdljivi (anti)roman ni o čemu.

[kamy · Rating 5 out of 5]

Majstorski.
"I ovo nizanje i kljucanje riječi u ovoj gluhoj noći kužnog isparenja iz onog pakla što ga on u sebi nosi, to nije njegovo, to je dio moje muke. Otvorio si vrata njegovoga pakla i dlanovima mi poklopio oči. Što, da ne gledam? Ili da pogađam tko si? Ti si mi sada, Jacobsone, zagonetniji od njega. Zar želiš da te smatram dobrim, samilosnim velom ispred njegova bijednoga života? Da ga čuvaš svojim dlanovima na mojemu licu od mojih pogleda, od mojih riječi koje bi mogle pasti u njegovu priču kao u plodnu zemlju i razrasti, rasploditi se u nešto što se nije dogodilo samo u njegovoj glavi?"

[Aleks Bralić · Rating 5 out of 5]

Ranko Marinković me ponovo oduševio. Nakon armagedonskog Kiklopa, romana osobnog suočavanja s kataklizmičkim pojavama, napisao je i nešto što je nazvao antiromanom. I doista, roman kao najopsežnija književna vrsta, zahtijeva dodatnu nadgradnju (premda se danas svašta naziva romanom); ovaj književni rad ima značaj koji me je dodatno utvrdio u mom uvjerenju o autoru. Hoću reći, da je isti Marinkovićev otisak i u Kiklopu, i u ovom antiromanu; a da opet jedno s drugim nemaju veze ni po čemu. Prepoznatljiv je njegov stvaralački genij koji već na samom početku daje naslutiti, da danas u Hrvatskoj (koliko mogu uočiti), ne postoje živuće literarne veličine poput njega, Krleže, Slobodana Novaka, Ive Andrića i drugih koji bi ostavili ovakav književni znamen. Prema njima sva naša proza izgleda banalno, gotovo prostački i postaje mi jasno zašto mi je moj knjižničar (iskusni profesor književnosti), nakon čitanja mog prvog romana začuđeno rekao: "Pa vi pišete kao i svi drugi". Čovjek je znao što od literature kod njega tražim i čudio se što, po njegovu sudu, pišem stvarnosnu prozu kako to čine i naši razvikaniji književnici. Dao mi je razmišljati, jer roman kao književnu vrstu izuzetno volim, a on nije pročitao ono što je očekivao. Sada, dok pišem svoj treći roman, itekako se divim velikanima književnosti, naročito onih s naših prostora, nama bliskih, nepravedno podcijenjenih spram onih svjetskih. Sve nas treba biti sram!

[Sara · Rating 5 out of 5]

Kada sam završila s čitanjem ovog romana, nisam bila pretjerano oduševljena. Mislila sam da to nije roman kojem ću se ponovno vratiti. Nakon detaljne analize romana, priznajem da sam veoma pogriješila. Kao postmodernističko djelo i antiroman, čitatelj treba biti nužno aktivan. To i je karakteristika ovog suvremenog romana. Umetnute priče nikad nisu umetnute same radi sebe. One su tu uvijek s ciljem da istaknu bilo koji dio romana. Zbog toga nailazimo na intertekstualne elemente, ironiju, naslove koji trebaju zaintrigirati čitatelja. Toliko toga u tako 'neopsežnom' djelu. Zbog toga i volim postmodernistička obilježja i suvremenost. Dočekaju te nepripremljena te otvore nove vidike i želju za ponovnim iščitavanjem pročitanoga. Stavljam 5+! :)

- Kako? Sve mi je nejasno?
- A ti bi da sve bude jasno? Mnogo tražiš. Stvarno, mnogo tražiš.

[Katarina · Rating 2 out of 5]

HRV: Ovo je bilo dosadno i bolno i drago mi je da je gotovo.

ENG: This was boring and painful and I'm glad it's over.

[Boris · Rating 1 out of 5]

Kad je Marinković svoj roman nazvao antiromanom nije pogriješio. Nema tu ničeg napisanog bez čega ne mogu. Niže se priča za pričom, a teško je odrediti koja je nezanimljivija, konkurencija je prejaka. Humor mu je još lošiji i jeftiniji nego u Kiklopu. Sudac koristi riječnik kvartovskih zgubidana, a onda ubacuje upljuvke u obliku referenci na knjige, književnike i sl., bar me to nasmijalo, ako nista drugo. Pozivanje na egzistencijalizam, modernost i inovativnost ne pušim. Hejtanje završeno.

[zuzana · Rating 4 out of 5]

sudac yapper