Ovo je, zapravo, bila jedna veoma interesantna knjiga. Drago mi je što sam je uzela za Dan knjige.
Moram da priznam, iako nisam jedna od tih osoba, privukla me je korica pre svega jer je Vulkanovo izdanje poprilično fascinantno. Nacrtana devojka je devojka koju bih rado iskoristila u jednoj od svojih priča i izuzetno liči na božansko biće. Zatim me je privukla priča. I prva rečenica. I to što je knjiga podeljena na delove. Odlučila sam da je uzmem.
Dugo sam odlagala da je pročitam. S jedne strane me je privlačila neobjašnjivom silom, poput drveta znanja koje je privlačilo Evu, ali sa druge strane sam uzimala druge knjige jer sam znala da jednom kad je pročitam, nije više to to. Nema priče koju tek treba da otkrijem. Ona će uvek da počne i da se završi na isti način.
Iako se knjiga zove „Eva“, prati život Noeme, Nojeve žene. Ta devojka, kao protagonista, privukla mi je pažnju od početka. Delovala je nekako umirujuće, neiskvareno, ali ne i bezgrešno. Dopalo mi se što je to uviđala i što je sve do kraja knjige postavljala sebi isto pitanje: „Zašto sam ja izabrana da preživim, ako sam i ja Kainov potomak?“. Čak je i kraj priče nesvakidašnji - ona nije postupila kao Eva iako je to Jehova-Elohim (prosto rečeno Bog) od nje očekivao. Više nije bilo ičeg što bi je vezalo za Noja, a priču koju je pričala, služila je isto kao i pletivo - za sećanje. Kada smo već kod tog pojma, dopada mi se što je upotrebljen jer je i ova knjiga korišćena kao sećanje na prve ljude, po Bibliji. Možda će neki ljudi to da proglase za jeres, ali meni je izvanredno što neko koristi mogućnost da na svoj način opiše kako je shvatio tu priču, a istovremeno da nikog ne uvredi.
Dakle, kao što rekoh, priča je pisana iz Noemine perspektive. Ona počinje ubistvom, kako bi dočarala greh koji je Kain naneo Avelju i opisan kao „iskupljenje“. Ipak, tom prilikom strada i bezgrešni, koji tokom dalje priče postaje grešnik jer njegovom strelom se dogodilo masovno ubistvo. Svi oni imaju neki greh, a Noema samo traga za njim.
Ta njena, nazovimo, bezgrešnost (svakako pogrešna reč jer sam gore navela da nije, ali iskoristiću je svakako) me je u određenim situacijama dovodila do ivice razuma zato što sam ja osoba koja ne veruje da ljudsko biće može da bude savršeno. Savršenstvo je destruktivno i nimalo ne liči na davanje svog maksimuma. U onim trenucima kad su Noemi davali ljudske osobine, osetila sam da mogu da joj budem bliska, ali kada bi se uzdizala, ja bih se od nje udaljavala jer takvom liku ne mogu da budem privržena. Druga stvar koja mi se nije dopala jeste incest koji sam pokušala da zanemarim kroz čitavu knjigu. Prepustiću vernicima i nevernicima da diskutuju o tome, meni je to lično veoma ogavno i sa naučne strane gledano, incest bi uzrokovao različite malformacije koje, možda, samo možda, možemo da poistovetimo sa grehom u ovom delu. Treća stvar koja mi je posebno smetala bile su pravopisne greške na koje sam sigurno deset puta naletela i sam kvalitet knjige. Zbog toga mi dođe da više nikada ne kupim nijednu knjigu. Prošlo je manje od godinu dana od izdavanja i neka slova su već bleda.
Ono što mi se dopalo jeste da je Marek predstavio Adama kao jednu veoma neprivlačnu i nadmenu ličnost, veoma umišljenu, dok je Eva bila svesna svoje greške, ali istovremeno i oličenje svega dobrog i lošeg što joj se desilo. Bila je hrabra i iskrena što je po meni veoma bitno. Dopustila je ʼovima iz Elohaʼ da dobiju odgovore na pitanja koja su želeli i bila veoma strpljiva, za razliku od gore pomenutog. Možda će vernici da se usprotive načinu na koji je pisac predstavio prvog čoveka i ženu, ali veoma je lepo kada vidiš da neko ne krivi uvek ženu za sve. Mislim da zbog ovog poslednjeg, zapravo najviše dajem peticu ovoj knjizi, iako sam se lomila između 4.5 i 5.0