Kasno ljeto

by Danijel Dragojević

Kasno je ljeto, moglo bi se reći, destilat ljeta – točka u kojoj je sadržano u cijelosti, samo mirnije, blaže, spokojnije. U tom je smislu i Dragojevićevo Kasno ljeto knjiga koja u svojem kasnom čuva esenciju jednog bavljenja svijetom i poezijom. U njoj su pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio. U njoj je, napokon, i zrno mraka. Kao protutežu i kao sjeme, Dragojević ga upisuje u prozračnost i eter ljetnoga dana (Malo mraka / u pupoljku / Malo mraka. / Ne mnogo. / Malo. / Toliko / da procvjeta). Od sviju Dragojevićevih knjiga, ova je zato možda i najnemogućija, sačinjena od onog toplog, neuhvatljivog i hlapljivog, nevidljivog, a dragocjenog – od srži kasnoga ljeta. Trenutka u kojem ljeto (još) traje i vječno je.

Genres: Poetry

144 pages, Hardcover

First published January 1, 2018

About the author

Pjesnik, esejist i prozni pisac, rođen je 1934. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli. Zabranjuje fotografiranje, odbija intervjue i pojavljivanje u javnosti, u svojim zbirkama nema ni predgovore i pogovore, nije član nijednog društva ili organizacije, ne pojavljuje se na društvenim događanjima, nitko ne zna njegova politička uvjerenja, a malo tko i ljudske navike (Damir Petranović o Danijelu Dragojeviću)

Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, između kojih Goranove nagrade 2005. za knjigu "Žamor", nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu "Razdoblje karbona", nagrade "Branko Miljković" za knjigu "Prirodopis" 1974. godine, i drugih.

Utjecao na generacije hrvatskih autora svojim tekstovima, pjesmama, osebujnim stilom i beskompromisnim držanjem.

Objavio:
Kornjača i drugi predjeli, 1961; U tvom stvarnom tijelu, 1964; Svjetiljka i spavač, 1965; Nevrijeme i drugo, 1968; Bijeli
znak cvijeta, 1969; O Veronici, Bezlebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1979; Bajka o vratima, 1972; Četvrta životinja, 1972; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje
karbona, 1981; Rasuti teret, 1985; Zvjezdarnica, 1994; Cvjetni trg, 1994; Hodanje uz prugu, 1997; Žamor, 2005.

Reviews

[Dubravka · Rating 5 out of 5]

Dragojević se sa svakom novom knjigom mijenja, ali se vjernim čitatelji/ca/ma može doimati i kao pouzdan oslonac poezije u strašnom, bezumnom svijetu. Ne sviđaju mi se sve pjesme (u drugom dijelu zbirke, uostalom, dominira (lirska) proza), ali me posve očarala konceptualna snaga govora, sposobnost lirskoga rekreiranja "kasnog ljeta" - koje je u Dragojevićevoj poeziji vremensko (kronološko), ritualno, egzistencijalno, osobno i naglašeno osjetilno.

[Veljko Simić · Rating 4 out of 5]

U ljetni dan, jedna ptica je proletela kroz ovaj tekst.

Kroz čitavu zbirku provejava lepa i zarazna želja za pisanjem, Dragojevićev lirski subjekt želi da razgovara sa olovkom i posveti se njenim zbrčkotinama, črčkarijama i mrljama. Njegova olovka pokazuje da potezi, mogućnosti i limitacije nekog instrumenta mogu da nas navedu na neka rešenja u pisanju koja su van nas samih: „ne štedi me kaže olovka”. (Zanimljivo je uporedno čitati pesmu „Olovko beskonačna” Ambra Maroševića, esej „Pesnikova olovka” Čarlsa Simića i Dragojevićevu pesmu „Tko nastavlja”). Važne su mi bile i njegove igre sa rimama, eufonijom i kakofonijom, pokušaj da se sa svesnom naivnošću približe zvučanje i značenje onomada i nomada:

„Zbog zvučnog rodbinstva, susreta,
sastanaka i rastanaka, zbrka u mojoj jedno
smjernoj glavi. Jedno dijete ne zna što će.”

Kikotava i nekad naporna ponavljanja, kojima se ipak ne može oduzeti promišljenost, te nam Dragojević skicira ideju o pevanju i življenju u stalnom odsustvu i paradoksu („dolazi i ne dolazi”), i o nemogućnosti objektivnosti da se obznani u „naprimjer-hipotezi”:

„Naprimjer
Volio bih da mogu reći naprimjer i onda
nabrajati to naprimjer. Prozor je naprimjer
jedan naprimjer. I sve što gledamo, znamo i
čekamo nešto je naprimjer iz velikog naprimjer.”

Još jedno polje na kom ova zbirka radi jeste, predmetnost i živi svet. Prevashodno su u pitanju stvari ili živa bića u blizini, prolazu, na putu ka prostoru kuće. Šta je u kući, kućici, kućerku, kućerini i pokućstvu, okućnici? Bez komfora „bez monokroma nema doma”, a „kome srce ne radi neka kuću ne gradi” : šalica, zrno, krov, bačva, televizor, visak, prozori, rublje, otpirač, uzlovi...(svemu tome je Dragojević utkao dušu i dao poseban glas).

Životinje i biljke, kojima se pristupa brižno date su neoromantičarski sa blagim decentriranjem humanog. Javljaju se: puž, sova, petao bez glave koji ne može da peva, slobodne ptice, pauk-brojač, kalendarski zečevi, skakavac, ribe, tri pčele, GLJIVE!; trave (visoke ili ne), cvetovi, mali okrugli plodovi, bobovi i sjemenke, crveni luk iz bašte...

Pitanja jezika i apstrahovanja su pokazana kao stalne inercije i zastajkivanja, glagoli bruse svoja značenja i vraćaju se u infinitive, dolazi do obezglavljenja i obezglagoljenja:

„U zavičaju viču spavači,
glagoli nastaju i nestaju”

„Ovo je glava. Njezini su dani
blago zatvoreni i vlažni.
Gladna je i zelena. To čime
se hrani slijepo je. Takva
kakva je, mogla bi biti svuda.
A nije svuda, samo je ovdje.”

Jedino je ovde bog uzvičan i gromoglasan, јavljajući se kao ogoljena reč i jezički realitet, bez očite metafizičke nametljivosti. Postavlja se pitanje šta je bog teolingvistički i teopoetički, onda kada kao usputno izgovaramo njegovo ime u vokativu? Sa druge strane nalazi se čovek-hrpa što ponovo hoće u svoju rupu, punoća puna tek kad se ispuni prazninom. Lirski subjekt, kao takav, bića i pojmove mora da gleda i pošteno samerava, rastvarajući ih u pesničke slike da bi ih „svejedno” i „blaženo”, prepustio njihovim putevima.

Katulbo, nepoznati stranac iz toplijih krajeva

[L · Rating 4 out of 5]

3.5

Kasno ljeto je jako slično Negdje [ne samo po naslovnici :P], prethodnoj zbirci pjesama. Svi su dragojevićevski sastojci tu: dječja zaigranost jezikom, antropomorfiziranje riječi, stvari i pojava, staračka melankolija i pomalo zenovski odnos prema stvarnosti. Većina je pjesama dobra, ali se nekolicina njih ipak više ističe [neka pjesme govore same za sebe!]:

USRED REČENICE

Usred rečenice molim rečenicu da u njoj
nitko ne umre, ni ja niti itko drugi.
Ne mogu obećati, kaže rečenica, ne znam
kamo će me točka odvesti, što će se dogoditi,
počeli smo, čekaj, ne gledaj kroz prozor,
na vratima nema nikoga, ne traži tuđe
riječi, zatvori na tren oči, sami smo,
i ja se bojim za tebe, za sebe,
za bilošto što je izgovorljivo.


ČETVRTAK

Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviellea, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kada uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kad mene više ne bude, tebe će biti kao i
dosada, to smo se dogovorili.

KATULBO

Ima mnogo riječi koje ako ih čitamo obrnuto
zvuče ljepše [muzikalnije], a i sličnije su predmetu koji bi trebale predstavljati. Tako, tim činom, nastaje nešto slično i nešto posve različito, i ogledalno
i dalekozorno. Jedna takva riječ je, bez sumnje, i oblutak, od natrag viđena: katulbo. Da provjerite, ponovite je naglas nekoliko puta: katulbo, katulbo, katulbo. Kako se čuje, divna igra. Za razliku od
pravog oblutka, ovaj novi se kotrlja, poskakuje, zvuči veselo, kao neki nepoznati stranac iz toplijih
krajeva. Katulbo.

[pikica · Rating 4 out of 5]

"Zašto su jezerske kornjače u Maksimiru tako
crne? Kao da su nečije misli. Bože, čije?
Moram odavde krenuti tamo gdje ih nema, gdje
me nema. A već dugo nema me u riječi sunce.
Ne znam kako se o dogodilo. A dogodilo se.
Bez nje, bez riječi sunce, ja sam čudno staro
tumaralo sa šeširom navučenim do očiju, čitav
u jezičnoj sjeni. Već pitam, tražim, vičem:
sunce, sunce. Dodovoravam se zelenom slučaju
što ga prati. Ali ono se od mene skriva
ili sam već pomalo slijep za okrugle riječi.
Sunce, sunce dođi bilo gdje da sam, dođi sebi,
dođi k meni, dođi u mene, ne razlikuj me od
ptice koju gledaš i podržavaš."

[Marta Ivanović · Rating 3 out of 5]

Rečenica

Moj znanac, otočanin, koji mi daruje
bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje
od masline koja gleda more.
Ja znam što znam, razbir nalaže oprez,
šutim i u sebi odmahujem, u početku
s uvjerenjem, postepeno sve slabije,
na kraju popuštam i pristajem sasvim.
- Lijepa rečenica, ni istinita ni
neistinita, osvaja svoj prostor.