Pjesnik, esejist i prozni pisac, rođen je 1934. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli. Zabranjuje fotografiranje, odbija intervjue i pojavljivanje u javnosti, u svojim zbirkama nema ni predgovore i pogovore, nije član nijednog društva ili organizacije, ne pojavljuje se na društvenim događanjima, nitko ne zna njegova politička uvjerenja, a malo tko i ljudske navike (Damir Petranović o Danijelu Dragojeviću)
Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada, između kojih Goranove nagrade 2005. za knjigu "Žamor", nagrade Vladimir Nazor 1981., Zmajeve nagrade 1981. za knjigu "Razdoblje karbona", nagrade "Branko Miljković" za knjigu "Prirodopis" 1974. godine, i drugih.
Utjecao na generacije hrvatskih autora svojim tekstovima, pjesmama, osebujnim stilom i beskompromisnim držanjem.
Objavio: Kornjača i drugi predjeli, 1961; U tvom stvarnom tijelu, 1964; Svjetiljka i spavač, 1965; Nevrijeme i drugo, 1968; Bijeli znak cvijeta, 1969; O Veronici, Bezlebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1979; Bajka o vratima, 1972; Četvrta životinja, 1972; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985; Zvjezdarnica, 1994; Cvjetni trg, 1994; Hodanje uz prugu, 1997; Žamor, 2005.
Ne pada mi na pamet nijedan pjesnik koji s tolikom jasnoćom, nerazmetljivošću i škrtošću emocija postiže ono što postiže Dragojević, a još manje mogu objasniti zašto mi se baš to kod njega sviđa.